Roman SIMOVIĆ: Bio sam primoran da odem

0211romanS
R
oman Simović
, jedan od najuspješnijih crnogorskih violinista, koncert majstor je Londonskog simfonijskog orkestra. U razgovoru za Portal RTCG govori o svom muzičkom i životnom putu, te stanju u ozbiljnoj muzici na ovim prostorima.

Objavljeno: 02. 11. 2013 - 12:55 Promjenite veličinu teksta: A A A
Roman SIMOVIC: Bio sam primoran da odem

Simović je imao drugačiji put od svojih kolega koji su danas na evropskoj i svjetskoj sceni. Emigrirao je s porodicom iz Ukrajine 1991. u najgore vrijeme.

Njegovi vršnjaci studirali su u Parizu i Londonu. Imali su uslove kakvi ni izbliza nijesu postojali u Crnoj Gori, u kojoj tada nije ni postojao pravi simfonijski orkestar. Ističe da ni danas ne postoji pravo tržište na ovim prostorima gdje bi se moglo stalno nastupati.

Bio sam primoran da odem: "U Crnoj Gori možete nastupati par puta godišnje, što važi i za region. Zato sam bio primoran da odem. Nije bilo lako ni u finansijskom, ni u kulturološkom smislu. Izbio je rat, krenula je inflacija, počeo embargo i bilo je vrlo teško. Stoga smo odlučili da se ne vraćamo u Ukrajinu u kojoj, takođe, nije bila povoljna situacija, tako da smo nekako, silom prilika, ostali ovdje, gdje sam i upisao srednju muzičku školu", kazao je Simović.

Prisjeća se kako je na kraju upisao i Akademiju na Cetinju, a zbog teške finansijske situacije nijesu ni razmišljali o tome da školovanje nastavi u inostranstvu.

"Iako sam dobio stipendiju od vlade koja nije bila dovoljna da pokrije troškove tog školovanja. To mi je teško palo i nijesam imao želje, niti inspiracije da previše vježbam. Nijesam ni shvatao svrhu mog muziciranja, tako da sam tek sa 20 godina otišao u Moskvu na postdiplomske studije gdje počinje neka ozbiljnija priča. Do tada je bilo, naravno, puno lokalnih, kao i međunarodnih takmičenja koja su se održavala u muzičkoj školi "Petar Konjević" u Beogradu. Ništa ozbiljnije", priča Roman.

Ističe da je Rusija bila ta destinacija koja mu je zaista promijenila život.

"Otišao sam kod odlične profesorice Marine Jasvili, koja mi je zaista otvorila oči, potpuno promijenila način razmišljanja i spremila me za prvo svjetsko takmičenje "H. Wieniawski" koje se održavalo u Poljskoj 2001. Iskreno, mislio sam da nemam nikakve šanse na tom takmičenju, jer je konkurencija bila strašno jaka", navodi Roman.

Dodaje kako se ispostavilo da je bio favorit, te da je na kraju dobio srebrnu medalju.

0211romanS1

U Brazil u potrazi za boljim životom: "Što je tada bio moj najveći uspjeh. I tako je sve počelo. Od tada sam stalno išao na velika takmičenja, dobijao nagrade", prisjeća se on.

To ipak nije bilo dovoljno za neku stabilnost u životu Simovića, prije svega finansijsku, pa je u potrazi za boljim životom krenuo u Brazil.

Već tada bio je docent na akademiji i imao je svoju klasu. Međutim, kako i sam kaže, osjećao je da su mu kapaciteti mnogo veći i nije se mogao zadovoljiti onim što dobija na ovim prostorima.

"Teško je dobiti te koncerte, svirke od kojih možeš da živiš, tako da sam s tadašnjom djevojkom, sadašnjom suprugom, otišao u Brazil na kraći period, zato što smo tu imali jako dobre finansijske uslove, nakon čega slijedi Salzburg i već sada London. Naravno, Brazil je bio vrlo interesantna priča, nevjerovatna zemlja, odlični uslovi za život, ali opet s druge strane, odsječeno od Evrope i civilizacije", priča Roman.

Slučajno se, kako navodi, desilo da orkestar iz Salzburga u kojem su bili ljudi iz Srbije putuje po Brazilu, pa je tom prilikom upoznao čovjeka koji je bio vođa viola u Kamerati Salzburg. To je, inače, jedan od najboljih kamernih orkestara na svijetu.

"Taj čovjek mi je predložio da dođem na audiciju za koncert majstora. Bio je to nevjerovatan izazov, naročito kad sam čuo da je dirigent orkestra Leonidas Kavakos, trenutno jedan od najbolji violinista svijeta. Prihvatio sam poziv, odsvirao audiciju i dobio posao. Jako kratko sam ostao u Salzburgu, zbog političkih preokreta u orkestru, tako da me je Kavakos ubrzo predložio za Londonski simfonijski orkestar, znajući da oni 10 godina traže koncert majstora. I eto mene u Londonu, skoro četvrta godina", kaže Simović.

Umjetnik nema privilegiju da živi u svojoj zemlji: On ističe da umjetnik koji pravi ogromnu svjetsku karijeru rijetko ima privilegiju da živi u svojoj zemlji.

"Morao sam da izaberem drugi put da prosto ljude upoznajem u Londonu, koji je centar svijeta za klasičnu muziku, da bi poslije možda jednoga dana, razmišljao o tome da se u Crnoj Gori skrasim, da je ovo moja baza, a da "preko" putujem i sviram koncerte. Ponekad pomislim da bih htio da sve izgleda drugačije u mojoj karijeri. Međutim, ne smijem se žaliti. I dalje sviram kao solista sa Londonskim simfonijskim orkestrom Marijinskog teatra, svjetski poznatim dirigentima Gergijevim, Papano, Harding, Belohlavek, Jarvi i mnogi drugi. Snimam CD s Gergijevim za kuću “Mariinski” i takođe disk sa LSO kamernim orkestrom za LSO (label)", kaže on.

Simović navodi i da je fasciniran publikom koja dolazi na koncerte Londonskog simfonijskog orkestra, „velike firme“ koja postoji skoro 110 godina i ima ogromnu tradiciju.

"Njihova prva turneja po Americi je trebala da krene Titanikom, koja je otkazana zbog finansijskih ili drugih problema i taj orkestar zbog toga i dan danas postoji. Šef nam je dirigent Valerij Gergijev koji je i politički u tom muzičkom životu jedan od najuticajnijih ličnosti, direktor Marijinskog teatra i čovjek koji godišnje ima preko 250 koncerata. Nekada u publici se zadesi da dođu takve ličnosti da prosto čovjek ne može da vjerujem", kaže Simović.

Jednom prilikom kad je orkestar izašao na scenu, kolege su, prisjeća se, počele nešto da šapuću. Među sobom su komentarisali ko sjedi u publici.

"Pogledam čovjeka, kad ono Fabio Kastelo. Prijatno smo se iznenadili. Obično su to prijatelji orkestra ili prijatelji dirigenta. Poznate ličnosti dolaze na koncerte. U Americi kad smo svirali u Everi Fišer Holu, došao je Alek Boldvin, veoma prijatan čovjek. Drago mi je da takvi ljudi znaju šta je dobra muzika i da su naši koncerti strašno posjećeni, da li je kapacitet 2.000 ili 4.000 ljudi, uvijek će biti puna sala. A kraljica naravno, ona je jedna od mecena orkestra, koja podržava cijelu tu priču, ne samo oko LSO-a, nego oko mnogo velikih engleskih orkestara, kao i mnogih kulturnih institucija u Engleskoj", priča Simović o svom iskustvu u Londonu.

0211romanS2

Kotor Art - ozbiljna priča: On je od početka prijatelj Kotor Arta i smatra da je to jedna od najozbiljnijih priča u Crnoj Gori kad je klasična muzika u pitanju.

"S Ratimirom Martinovićem se družim više od 15 godina. Zaista je počeo festival da kažem, niodčega, s nekim skromnim budžetom. Što kažu, koliko para toliko i muzike! S obzirom na ta sredstva, to je na početku izgledalo vrlo skromno, ali profesionalno i zaista su se trudili da svi umjetnici koji dođu, budu krajnje zadovoljni. Međutim, sada već, 10 godina kasnije, zaista dolaze imena kao što je Ivo Pogorelić, naš najveći umjetnik ikada, s prostora bivše Jugoslavije, Miša Majski, Simon Trpčeski i duga velika imena koja su posjetila Kotor Art u proteklih par godina. Mislim da je to velika stvar za ovu zemlju i da je bitno što se sve to dešava u maloj Crnoj Gori", rekao je Simović.

On smatra da sredstva, u poređenju sa evropskim festivalima, nijesu dovoljna da se napravi još bolja priča, te da se dovedu veliki svjetski orkestri, jer svaki takav nastup mnogo košta.

Simović ističe da su pomaci vidljivi, ali kaže da mu je krivo kada vidi polupraznu salu u Kotoru, koja je sama po sebi mala. Dakle, bez problema se ljeti može doći iz Podgorice u Kotor ili Budvu i čuti dobar koncert.

Nemamo salu za koncerte: Simović smatra da Crnogorski simfonijski orkestar zbog vrlo skromnih plata ne može da privuče mnogo muzičara sa strane, stoga raspolažu kadrom koji postoji u Crnoj Gori, kao i ispomoć koja dolazi iz Srbije. Navodi da nemamo dobru salu s adekvatnom akustikom, gdje bi se stvarno održavali koncerti takve muzike.

"Svi koncerti se rade u CNP-u, koje nije pravljen za koncerte klasične muzike. Prosto akustika kao takva ne postoji uopšte. Zvuk ne leti salom, jednostavno ostaje na bini i to je frustracija za svakog muzičara, jako je teško tako raditi. Nadamo se da će jednog dana bivši Dom Vojske da se adaptira za potrebe prije svega CSO-a. Naravno, ljudi se bore da to bude što prije, ali jedna prosto velika kriza vlada u cijelom svijetu, ne samo kod nas kad je kultura u pitanju. Za kulturu se izdvajaju mizerna sredstva. Vidite i sami u Srbiji se izdvaja 0,5 odsto državnog budžeta", otvoreno priča Simović o problemima u kulturi.

Kao najbolji primjer, Simović navodi Rusiju, koja ogromna sredstva izdvaja za kulturu, jer kako kaže, oni znaju da je to temelj države.

foto: rtcg.me

Komentari: 0

Novi komentar