Kako je Crna Gora otvarala konzulate u Trstu, Skadru, Rimu...

0309kartas
O
tvaranje konzulata je bio uspjeh, značajan poduhvat za jednu neveliku zemlju, skromne državne kase, ali zemlju ponosnih ljudi i umnih vladara, koji su stremili omogućiti svojim državljanima zaštitu njihovih prava i interesa u inostranstvu, kao da su podanici velikih sila. Želja za jačim prisustvom i promovisanjem Crne Gore u svijetu, kao i osjećaj odgovornosti prema svom narodu, omogućava i institucija počasnih konzulata koju knjaz Nikola mudro koristi u nedostatku crnogorskih ambasada i konzulata. Postepeno se otvaraju počasni konzulati u lepršavom Parizu, aristokratskoj Nici, značajnim lukama na Sredozemlju: Marseju, Solunu, Bariju, Brindiziju, Napulju, kao i Liverpulu na Irskom moru.

Objavljeno: 03. 09. 2014 - 08:59 Promjenite veličinu teksta: A A A

Uspostavljanje konzularnih odnosa i razmjena konzularnih predstavnika predstavljaju jedan od najstarijih oblika međunarodnih odnosa, čak i prije ozvaničenja stalnih diplomatskih predstavnika. Antička Grčka, drevni Rim i Vizantijsko carstvo utemeljuju konzularne odnose, koji posebno jačaju tokom IX i X vijeka procvatom trgovine, razvojem plovidbe i brodarstva, naročito na toplom Mediteranu, kasnije i na hladnom Baltiku i Sjevernom moru.

Putevima trgovine ka bogatom Carigradu i tajnovitim gradovima na Bliskom Istoku, neminovno hode i migracije stanovništva. Zaštita trgovinskih interesa, rješavanje statusa stranaca i njihovih sporova u drugim državama, povjerava se uglednim trgovcima i pomorcima, a važnost njihove funkcije kao konzularnih predstavnika dobija na značaju i u pogledu sudske ingerencije nad svojim sunarodnicima. Otkrića novih, prekookeanskih kontinenata i njihova kolonizacija od strane snažnih evropskih država tokom XV i XVI vijeka predstavljaju jak impuls u novom razvoju konzularnih odnosa, čije se moderne konture u XIX vijeku kristališu u Francuskoj koja prva upućuje karijerne konzularne predstavnike i po Evropi, dok Velika Britanija konzularnu službu stavlja pod okrilje Ministarstva vanjskih poslova, što slijede i druge države.

Poezija Mediterana: Znameniti Francuz Fernan Brodel, u svom uzbudljivom istorijskom djelu „Mediteran“ ističe: “Mediteran čak nije jedno more, već „kompleks mora“, mora zatrpanih ostrvima, ispresijecanih poluostrvima, okruženih razuđenim obalama. Njegov je život pomiješan s kopnom, njegova je poezija više nego dopola seljačka, njegovi su mornari težaci, to je more maslina i vinograda, njegova se istorija više ne može odvojiti od kopna koje ga okružuje, kao što se ni glina ne odvaja od ruku zanatlije koji je oblikuje.“

Nadomak Jadrana, skrovitog dijela Mediterana, okružen moćnim carstvima jedan hrabri, malobrojni narod, je stoljećima u ratu, braneći svoju čast i slobodu. Vladike i vladari crnogorski sa gordog Lovćena čežnjivo gledaju u more, dok Crnogorci iz luka na Jadranu postepeno odlaze u pečalbu, na zaradu. Crna Gora toga vremena prateći razgranate tokove trgovine i razvoj diplomatije, ali i daleke puteve svog stanovništva, otvara i prve konzulate u drugoj polovini XIX vijeka u Kotoru, često jedinoj vezi Crne Gore sa svijetom, u trgovačkom centru Trstu, glavnoj luci tadašnje crnogorske trgovačke flote, koja je brodila Sredozemljem uglavnom s ulcinjskim kapetanima za kormilima, zatim Skadru i drevnom Rimu, dakle, uglavnom konzulati na Mediteranu.

Otvaranje konzulata je bio uspjeh, značajan poduhvat za jednu neveliku zemlju, skromne državne kase, ali zemlju ponosnih ljudi i umnih vladara, koji su stremili omogućiti svojim državljanima zaštitu njihovih prava i interesa u inostranstvu, kao da su podanici velikih sila. Želja za jačim prisustvom i promovisanjem Crne Gore u svijetu, kao i osjećaj odgovornosti prema svom narodu, omogućava i institucija počasnih konzulata koju knjaz Nikola mudro koristi u nedostatku crnogorskih ambasada i konzulata. Postepeno se otvaraju počasni konzulati u lepršavom Parizu, aristokratskoj Nici, značajnim lukama na Sredozemlju: Marseju, Solunu, Bariju, Brindiziju, Napulju, kao i Liverpulu na Irskom moru. Ozbiljnost države i riješenost da zaštiti prava svojih državljana Knjaževina Crna Gora potvrđuje i potpisivanjem međunarodnih ugovora poput „Ugovora o prijateljstvu, trgovini i plovidbi izmedju Njenoga Veličanstva Kraljice Sjedinjene Kraljevine Velike Britanije i Irske i Njegovog Visočanstva Knjaza Crnogorskog“ od 21. januara 1882. godine, a isti Ugovor je potpisan i sa Italijom.

Ovi ugovori su predviđali i sljedeće odredbe: “Svaka od ugovornijeh stranaka može imenovati Glavne konsule, Konsule, Vice konsule, Prokonsule i Konsularne agente da stoje u varošima i pristanima Ugovornijeh Sila. Ovi pak Konsularni agenti neće prije stupiti u službu, dok ne budu u uobičajenoj formi priznani od vlade kod koje su akreditovani.“

Barjak u Briselu, Ženevi, Milanu: Sljedstveno crnogorski barjak se vijori na počasnim konzulatima u imperijalnom Londonu, Bristolu, Glazgovu, ali i na Malti, kao i u Briselu, Stokholmu, Ženevi, Milanu, Njujorku, Madridu i drugim brojnim gradovima.

Knjaževina Crna Gora, rukovođena međunarodnim običajnim pravom, poklanjala je posebnu pažnju na osjetljivost suptilnog diplomatskog i konzularnog običajnog prava, naročito vojvoda Gavro Vuković, dugogodišnji ministar inostranih djela za vrijeme knjaza Nikole koji depešom od 27. marta 1891. obavještava Dušana Ristića, počasnog konzula Crne Gore u Trstu: „Što je u dekretu stavljeno da ste naimenovani počasnim konsulom to je međunarodno pravilo po kome se sve države upravljaju kad imenuju konsula podajnika ma koje druge države. Sad smo naimenovali jednog konsula u Parizu, a jednog u Marselju i to na isti način kao i vas. Naredio sam barjake, trebaće vam pečati i grb na kuću, ali sve to kad dobijete egzekvatur od vlade Austrije.“

Egzekvatura je odobrenje, odnosno pristanak zemlje primateljice da osoba predložena od strane zemlje šiljateljice može nesmetano obavljati poslove konzula.

Iseljavanja Crnogoraca u daleku Južnu Ameriku uslovljava i njihovu konzularnu zaštitu od strane ruskih počasnih konzula u vidu uspješnih njemačkih bankara u Buenos Airesu, dok u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, švedski konzul zastupa interese Rusije, a pruža zaštitu i Crnogorcima. Ruski konzuli su pružali zastitu Crnogorcima i u Port Saidu, u Africi.

autor: Dejan Vuković

preuzeto iz časopisa Diplomarius

Komentari: 4

Slobo0dan Gluščević

03. 09. 2014 - 15:52

Dejane izvanredni podaci, većina mi je poznata, ali sam puno i naučio.
Analitičar

03. 09. 2014 - 16:11

Što više ovakvijeh tekstova manje će bit crba i srboljubaca, a više patriota. Nama ne trebaju mitovi, dovoljna je ISTINA. Nje se najviše boje ovi crbski tutumraci i veljesrbska imperijalistična pamet.
Danilo

03. 09. 2014 - 16:35

Svaka čast autoru za sjajan tekst. Lijepo je pročitati tekstove koji su informativni, zabavni, istraživački i poučni. Sve pohvale za autora i časopis koji objavljuje tekstove ove sadržine.
Guest_1436353269

23. 07. 2015 - 11:23

Dr.Podgoricanin Treba procitati knjige koje su napisali stranci o Cenoj Gorikao sto su .Josif Holecek ,Crna Gora u miru,ZigfridKaper,Knjizevna Crna gora,imnoge druge.
Novi komentar