EKSKLUZIVNO - Goran BOGDAN: Najzad je moj Stanko stigao u Zagreb

„Imam i ja kao Stanko u Dječacima, svoje boljke. Nijesam ni ja operiran od udaraca životne sudbine. I ja sam otišao iz svog mjesta. I ja sam dvojan gdje pripadam. Ali, to mi je čak i drago. Ima taj neki dio moga karaktera koji čini da sam i u Podgorici i u Sarajevu i bilo gdje drugo dobrodošao i da se dobro osjećam. Ima u tome nešto toplo, tolerantno i široko. Ali, isto tako i osamljeno i teško“, priča hrvatska glumačka zvijezda u razgovoru za Portal Analitika. Telefon nije bio prepreka da se shvati koliko je bio uzbuđen i srećan zbog zagrebačke premijere Vukčevićevog filma u kojem igra glavnu ulogu.

Objavljeno: 08. 12. 2014 - 00:01 Promjenite veličinu teksta: A A A
EKSKLUZIVNO - Goran BOGDAN: Najzad je moj Stanko stigao u Zagreb

„Ja sam sa Stankom puno saosjećao i sve sam bazirao na tom saosjećanju. Ima takvih ljudi puno - iz Beograda, Sarajeva, Podgorice, kojima je mladost otrgnuta. Bilo je u prošlom vremenu, grubom, nekih nježnih ljudi kao što je moj lik, koji su otišli, napustili svoju zemlju. Ovaj je film omaž i njima“, priča u ekskluzivnom razgovoru za Portal Analitika aktuelna zvijezda hrvatske glumačke scene, Goran Bogdan.

U petak veče, bila je zagrebačka premijera “Dječaka iz ulice Marksa i Engelsa” režisera Nikole Vukčevića u kojem Bogdan na zaista maestralan način igra Stanka, glavni lik, nakon njegovog odlaska iz Podgorice u London.

„Zaista, žao mi je što nijesam mogao doći u Podgoricu na premijeru. Ali, nitko nije bio srećniji od mene na zagrebačkoj premijeri, pa smo slavili kako Bog zapovijeda. Drago mi je što ovdje u Zagrebu mogu biti domaćin mojoj crnogorskoj braći i sestrama. Tako mi je dobar osjećaj, kao kad sam bio mali i kad sam slušao one dobre stare pjesme“, kaže Bogdan.

On igra mladića kojem su, dok je bio dječak, ubili obožavanog oca “prekomjernom upotrebom vaspitnih mjera”, batinama, zbog neposlušnosti pri namještanju košarkaške utakmice. Zgrada “Velike Plane”, kako je zovu Podgoričani zbog mesare koja i danas postoji u njoj, tipične socijalističke gradnje i oronule fasade, gledana odozgo izgleda u filmu kao ofucani brod koji predugo čami na suvom, a po njemu jure duhovi iz prošlih i ovih vremena. Ali u njoj i oko nje, događače se jedna porodična i niz ličnih drama, momenti koji će obilježiti život i dušu… 

Ovaj će film nesumnjivo puno značiti Podgoričanima, posebno kategoriji Titograđana među njima jer, cijeli niz mjesta njihovog kolektivnog sjećanja, od kojih su neka u međuvremenu uništena, vaskrsavaju im pred očima. Bogdan sve to razumije, sve su mu već objasnile kolege sa snimanja - da i momenat kada stjuardesa u avionu kojim se Stanko vraća iz Londona da bi osvetio oca, kaže da je vrijeme u Podgorici “very hot”, dobija posebnu simboliku, kao što je posebno važan detalj da majka vuče iz pozadine odlučujuće poteze a da toga niko nije svjestan. U razgovoru za Portal Analitika Bogdan priča o “sitnom vezu” od naših duša, a takav sitan vez ponekad prepliće stvarnost i fikciju, poput detalja da Bane Popović igra profesora latinskog u gimnaziji u kojoj je njegov otac nekada predavao.  

0812bogdan1ANALITIKA: Koje mjesto zauzima uloga Stanka u „Dječacima“ u Vašoj karijeri?

BOGDAN: Zbog samog sadržaja i specifičnosti te priče, ta mi je uloga na izuzetno visokom mjestu. U priču sam se zaljubio odmah, čitajući scenario, tako da mi nije bio problem da se prebacim kao glumac u tumačenje tog lika. Na visokom mjestu ostaje i cijelo to snimanje, jer je urodilo  velikom ljubavi prema Crnoj Gori i Podgorici. Kažu da čovjek ne upoznaje tako često svoje prijatelje. Imao sam sreću da tamo upoznam divne ljude koji će mi, nadam se, biti prijatelji do kraja života.

ANALITIKA: Što vam je ostalo najupečatljivije iz perioda snimanja?

BOGDAN: Osjetio sam Podgoricu kao grad u kojem stanujem i živim. U Crnoj Gori sam proveo te godine cijelo ljeto, a u Podgorici sam boravio duže od mjesec dana, pa sam se i navikao na nju. Nije mi prvi put bilo da sam u Crnoj Gori. Odlazio sam ja i ranije, tri godine zaredom  u Kotor, na Kotorart,  bio sam na Grad teatru u Budvi, igrao u Zetskom domu na Cetinju, u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici... U Podgorici sam izlazio u „Berlin“ skoro svako veče. Bilo je divno - Miloš Obradović, Branka Stanić, Slavko Kalezić, Momo Otašević - sve su to divni ljudi, sa kojima sam provodio lijepe dane, i nitko to nikada neće moći ugrabiti. Stvarno, jako sam srećan zbog ovoga projekta.

ANALITIKA: Kako Vi objašnjavate onaj momenat kada taksista kojeg igra Petar Božović doveze Stanka s aerodroma do zgrade u kojoj žive majka i brat, a on odloži to viđenje i ode sa taksistom u kafanu?

BOGDAN: Znate šta, 15 godina odsustva  je jako dug period. Promijeni se za to vrijeme i genetska struktura, a kamoli čovjekova ličnost i karakter. Puno je to, to je bolno.

Tako ja to shvatam; nijesu mu samo majka i brat postali stranci, sam sebi je postao stranac. Ne vraća se on više svojoj kući, jer on i ne zna gdje pripada. Negdje je u zraku između Londona i Podgorice. Stanko uspomena iz te kuće nema, on je preseljen u taj novi stan a da nikada nije živio u njemu. Tako da on jadnik ne zna ko je, šta je, gdje je.

I to je jedno iskustvo koje ne može tako lako da se odradi. Ja sam sa Stankom puno saosjećao i sve sam bazirao na tom saosjećanju. Pričao sam i sa Momom Otaševićem puno o tome. Ima takvih ljudi kao Stanko puno - iz Beograda, Sarajeva, Podgorice -  kojima je mladost otrgnuta od njih, koji su otrgnuti od svojih vlastitih naroda zbog svojih političara. Ima dosta tuđinaca među nama, tako da mi nije bio problem pronaći to u sebi. Bilo je u tom prošlom vremenu, grubom, puno nekih nježnih ljudi, kao što je moj lik, koji su otišli. Ovaj je film omaž i njima.

0812bogdan2ANALITIKA: Stanka nazad vuče osveta. Što mislite Vi o osveti?

BOGDAN: Ja vjerujem u neke pozitivnije stvari, u razum, trud, u ljubav, u posvećenost, u lijepu riječ, u pristojnost, da se sa ljubavlju i razumijevanjem može puno napraviti. Protiv sam nasilja, protiv svih oblika nacionalizma u lošem smislu te riječi. Ali sa druge strane, lagao bih kada bih rekao da ne čuči u meni i taj osjećaj, da ne znam za njega. To ne bi bila istina. Ima svako u sebi i jedno i drugo, to je sitno tkanje, sitan vez od naših duša. Osveta sigurno nikada nije pravo rješenje, jer ona ne liječi bol. To je kao droga, samo trenutno zadovoljstvo.  Ja sam razumno protiv toga ali, ne mogu reć da ne razumijem Stanka. No, hvala bogu za katarzu koju doživi na kraju.  

ANALITIKA: Kako ste uspjeli da sa takvom toplinom donesete lik, da njome opravdate čak i postupke za koje nema realnog opravdanja – da se, recimo za sve godine emigracije u Londonu ne javi svojoj djevojci koja nema snage za borbu, već u međuvremenu životno i emotivno potone?

BOGDAN: Imam i ja svoje boljke. Nijesam ni ja operisan od udaraca životne sudbine. Na kraju krajeva, i ja živim toliko godina ne u svom gradu, nego u Zagrebu  gdje sam došao kao student. I ja sam otišao iz svog mjesta. I ja sam dvojan gdje pripadam. Ali, to mi je čak i drago. Ima taj neki dio moga karaktera koji čini da sam i u Podgorici i u Sarajevu i bilo gdje drugo dobrodošao i da se dobro osjećam. Ima u tome nešto toplo, tolerantno ili široko. Ali, isto tako i osamljeno i teško. Nema nikada jednostranih osjećaja, sve je išarano, „prljavo“. Svakakvo je, i jedno i drugo i treće i stoto.

0812bogdan3ANALITIKA: I blistavo i strašno kao što bi kazao Bekim Fehmiu?

BOGDAN: O, obožavam Fehmiua. Upravo sam završio čitanje njegove autobiografije. Radio sam sa njegovim sinom i sa Brankom (Petrić) i lijepo je što ga citirate. Da, to je to. I sam je Bekim simbol neke boli, figura kao što je Stanko. Zato je tako i završio, jer nije mogao podnijeti to što nam se događalo, nadam se - nikad više.

ANALITIKA: A kako ste reagovali kada Vam je Nikola ponudio ovu ulogu? Što Vas je po Vašem sudu izdvojilo u glumačkoj ponudi iz regiona?

BOGDAN: Kada sam vidio podjelu i kada sam to pročitao, ja sam bio presrećan. Poznavao sam mog velikog prijatelja, producenta Ivana Đurovića sa kojim sam još prije surađivao. Ivan me je ranije zvao da igram u Crnoj Gori, ali nijesam mogao zbog drugih obaveza. Poklopili su se termini, jedan divan scenario i ja sam bio presretan što sam slobodan i što mogu, što me uzimaju u obzir za jednu tako lijepu ulogu, da igram sa tako velikim bardovima kao što su Ana Sofrenović, Nebojša Glogovac, Petar Božović, i cijelom plejadom divnih mladih glumaca. Donosio bih im lopte, što se kaže u nogometnom žargonu, a kamoli da igram sa njima.

Ali, najveći heroji ovog filma svakako su reditelj Nikola Vukčević i Ivan Đurović,  producent. To što su oni uradili graniči se sa herojstvom, Don Kihotom i Servantesom. To je bila jedna velika borba sa vjetrenjačama i na kraju su pobijedili.  

Zaista, žao mi je što nijesam mogao doći u Podgoricu na premijeru. Ali, nitko nije bio srećniji od mene na zagrebačkoj premijeri u petak veče, pa smo slavili kako Bog zapovijeda. Opet, drago mi je što ovdje u Zagrebu mogu da budem domaćin mojoj crnogorskoj braći i sestrama. Tako mi je dobar osjećaj, kao kad sam bio mali i kad sam slušao one dobre stare pjesme.

0812bogdan4ANALITIKA: Za kraj, moram da Vas pitam nešto što su me obavezale kolege iz redakcije; kako ste tako dobro savladali podgorički akcenat?

BOGDAN: Zahvaljujući mojim kolegama koje sam nabrojao; Julija Milačić je bila sa mnom svaki dan i ona mi je pomagala. Ja sam i prije ovog filma imao sreće da glumim sa crnogorskim kolegama - sa Srđanom  Grahovcem, sa Zokijem Vujovićem sam već igrao i u Zagrebu i u Dubrovniku. Sve je to zahvaljujući mojim kolegama iz Crne Gore koje su sa mnom provodili mnogo vremena, bili divni, otvoreni i odlični ljudi. Evo, sad mi nostalgija dolazi kad o tome pričam. Jedva čekam da se opet vratim i da ih opet vidim. Da se zapijemo!

ANALITIKA: Jesu li Vas jurile Podgoričanke dok ste bili ovdje?

BOGDAN: Ha-ha! Nažalost, nijesu. Ali biće popravni, ja ću se uvijek rado vraćati u Podgoricu. Bez obzira na posao, planiram uvrstiti Crnu Goru u jednu od mojih ruta bez daljnjega, u koju ću se uvijek rado vraćati.

Gordana BOROVIĆ

Komentari: 3

lijep razgovor

08. 12. 2014 - 01:20

Ovo je izgleda neki dobar i normalan momak .
Novi komentar