Dijana VUČINIĆ, arhitektica: Odsustvo planiranja je naš najveći problem

Teško da ću priznati da živim u nizu predgradskih naselja, iako se tako nekad čini. Vjerujem da živimo u gradu koji vrlo često teži provinciji. Ipak, tu je još uvijek struktura Titograda da nas, koliko je moguće, drži ušuškane u matrici grada. Hotel „Crna Gora“ je tragično istrgnut dio te matrice, jedan od njenih osnovnih čvorova. Ako želimo da sačuvamo ovu matricu i, naravno, nastavimo graditi grad, veliki je posao pred nama i nijesam sigurna koliko arhitekte zanima taj posao. Odsustvo integralnog i pažljivog planiranja je naš najveći problem, smatra sagovornica Portala Analitika
Objavljeno: 10. 12. 2014 - 00:03 Promjenite veličinu teksta: A A A
Dijana VUCINIC, arhitektica: Odsustvo planiranja je nas najveci problem

Crnogorski paviljon na ovogodišnjem 14. Bijenalu arhitekture u Veneciji, od 4. juna do 23. novembra vidjelo je 2.614 posjetilaca, od kojih je 450 bilo na njegovom otvaranju. Ovi brojevi su vrlo značajni s obzirom na to da se crnogorski paviljon nije nalazio u Đardinima ili Arsenalima kao ostali dio postavke Bijenala, već u Palati Malipjero koju je prilično teško i pronaći. To znači da je svaki posjetilac u crnogorski paviljon došao s namjerom da obiđe baš našu izložbu, tako da je to zaista impresivan broj, kaže za Portal Analitika arhitektica Dijana Vučinić koja se, uz predsjednika Saveza arhitekata Crne Gore Nebojšu Adžića, nalazila na čelu tima koji je osmislio naše predstavljanje.

S njima su radili još Boštjan Vuga iz Studija SADAR+VUGA iz Ljubljane, Simon Hartman iz bazelskog Studija HHF i tandem Andreas i Ilka Rubi iz Ruby Press-a iz Berlina.

Vučinić, inače direktorica Studija DVARP i idejni tvorac i rukovodilac Ljetnje škole arhitekture - APSS u okviru Kotor Arta, dodaje kako je i onlajn prezentacija postavke pod nazivom „Treasures in Disguise“ veoma dobro propraćena. Tako je samo tokom juna, kada je bijenale otvoreno, Fejsbuk stranica izložbe bilo posjećena skoro dva miliona puta i imala više od deset hiljada lajkova.

- Na sajtu postavke nalazi se i 18 zvaničnih recenzija istaknutih stvaralaca iz svijeta arhitekture, među kojima su Hubert Klumpner, dekan Arhitektonskog fakulteta Univerziteta ETH iz Ciriha, arhitekta Frek Persin iz belgijskog 51N4E, arhitekte Jana Kocbek i Davor Katušić, umjetnik i arhitekta Jan Edler, arhitekta Jirgen Majer H. i mnogi drugi. Imali smo 15 objava u stranim medijima, respektabilnim blogovima, magazinima o arhitekturi i umjetnosti, uz još par desetina u domaćim medijima.

Vučinić podsjeća da je završne simpozijume u Crnoj Gori i Italiji organizovao Architectuul iz Berlina u saradnji sa studijom kojim ona rukovodi i ekipom crnogorske postavke „Treasures in Disguise“ u Veneciji.

- Uz prisustvo brojnih arhitekata i studenata arhitekture, početkom oktobra održan je simpozijum „Unfinished Montenegro“ u Podgorici. Krajem istog mjeseca, na završnom događaju u Veneciji - „Unfinished Venice“ učestvovalo je oko 60 arhitekata iz 11 zemalja: Austrije, Njemačke, Makedonije, Italije, Srbije, Češke, Slovenije, Mađarske, Slovačke, Albanije i Crne Gore. Teme kojima smo se bavili su aktuelne kako kod nas, tako i u svijetu, a vezane su za sadašnji arhitektonski diskurs, urbano planiranje, uticaj turizma na arhitekturu i gradove, budućnost arhitektonske prakse – navodi sagovornica Portala Analitika.

dijana1

ANALITIKA: Što smo pokazali svijetu na prestižnom Venecijanskom bijenalu arhitekture: objekte koje ne znamo da koristimo ili mogućnosti (re)valorizacije zapostavljenog urbanog nasljeđa?

VUČINIĆ: Namjera je bila da izložbom „Treasures in Disguise“ prikažemo izraziti prostorni potencijal ovih objekata. Problem napuštenih i neiskorištenih objekata nije samo naš, već se sa sličnima nosi svako društvo. Izložbom smo pokazali da imamo arhitekturu, odnosno izvjesno arhitektonsko nasljeđe - mislim prije svega na ono nastalo u 20. vijeku - koje je značajno u širim okvirima, ne samo kao naše, crnogorsko. Osim toga, vjerujem da smo kao autorski tim na vrlo zanimljiv i jedinstven način prikazali ove objekte, zbog čega smo zasluženo bili među najzanimljivijim paviljonima na ovogodišnjem Bijenalu.

Sam prostor, ta klasična osnova venecijanske Palate Malipjero sa dvorištem u sredini i kružnim rasporedom prostorija standardne razmjere, pomalo je teatralan mizanscen jugoslovenskom kasnom modernizmu. Za svaku prostoriju kreiran je fotorealističan model karakterističnog dijela, odnosno presjeka objekta, napravljen u velikoj razmjeri i „naguran“ u ovaj mali prostor. Ta polazna ideja o spajanju prostora i modela je na kraju dovela do vrlo ubjedljive arhitektonske izložbe. Rezultat je „jako intiman peepshow u unutrašnjost porna ruševine“, kako je to rekao Endrju Ajers (Andrew Ayers) u jednoj od recenzija.

Svakako da se nameće pitanje - što dalje? Mi se na izložbi nijesmo bavili programskim rješenjima ovih prostora, već se sama izložba nameće kao platforma za diskusiju. Evidentno je da ona pokreće mnogo pitanja koja se, između ostalog, tiču i arhitekture i njene uloge u društvu. Ali, po meni, jedno od najvažnijih pitanja je - što možemo naučiti od ovih objekata i, uopšte, od arhitekture nastale u socijalističkoj Jugoslaviji. Nastavili smo da se bavimo ovim objektima i nakon postavke u Veneciji, na inicijativu Ministarstva održivog razvoja i turizma. Ipak, vjerujem da to nije zadatak samo nas arhitekata, već cijelog društva. S obzirom na već pokrenute inicijative, imam razlog da vjerujem da će i država Crna Gora napraviti sljedeći korak u tom pravcu.

dijana5

ANALITIKA: O objektima koja je nastajali od sredine 20. vijeka - nekim nastalim i nakon Prvog svjetskog rata - do danas, rijetko vodimo računa. Da li postoje objekti iz tog perioda koje je potrebno što prije konzervirati i zaštititi?

VUČINIĆ: Ne bih rekla – konzervirati. Po meni, ono što se konzervira treba staviti u muzej, jer to ima samo izložbenu upotrebu. Pojam zaštite ne shvatam tako kruto, kao: „zaštitićemo, konzervirati i sad imamo spomenik“. Inače stalno preispitujem svoje stavove vezane za arhitektutu i prostor, a u posljednje vrijeme sve češće ove koje se upravo tiču zaštite i tretmana zaštićenih objekata. Objekti moraju nastaviti da žive da bi uopšte postojali. Svakako da im treba određeni tretman kojim će se očuvati njihov integritet, značaj i arhitektonske, istorijske i društvene vrijednosti. Ima dosta ovakvih objekata: neki su napušteni, neki se još uvijek, manje ili više, uspješno koriste. Vjerujem da je jedan, zajednički pristup na nivou nekoliko institucija dobar početak. Prije svega, identifikacija ovih objekata i njihovih istinskih vijednosti, a onda programska rješenja, prije bilo kakvih drugih intervencija i preporuka.

Skloni smo tome da svaku značajniju arhitekturu koja nije u upotrebi posmatramo kao ljušturu za kulturne djelatnosti. Sa ovoliko stanovnika, u ovako maloj zemlji, nemamo dovoljno kulture da bi je rasporedili po svim napuštenim i zapostavljenim objektima, bili oni iz 20. vijeka ili ranijeg perioda. Stoga mislim da je najznačajniji korak interdisciplinaran i jako pametan pristup pri definisanju programa za svaki objekat u odnosu na njegov potencijal, lokaciju, širi urbani i društveni kontekst. Takođe smo skloni da ove objekte posmatramo kao pojedinačna arhitektonska djela, zanimljivu ili dobru arhitekturu izvan konteksta. Ono što je karakteristično za ove objekte je da oni jesu bili u korist javnog dobra; ne mislim na njihovu sociološki i društveno-politički doprinos – već na prostor koji su zauzimali i način na koji ga definišu. Ovi objekti jesu bili javni prostori i u tom smislu možemo puno toga da naučimo od njih.

dijana2

ANALITIKA: Da li u Crnoj Gori danas gradimo u skladu sa svjetskim standardima, u čijem je fokusu sve više zaštita životne sredine?

VUČINIĆ: U Crnoj Gori definitivno ne gradimo u skladu sa svjetskim standardima, ne samo kad je u pitanju zaštita životne sredine, već i arhitektonski izraz, tretman prostora, gradskog i ruralnog, tehnologije, poštovanje zakonskih procedura i planske dokumentacije… Naravno, izuzeci uvijek postoje, pa tako i kod nas. Nadam se da će to jednog dana postati praksa.

Mislim da je jednako važno uspostaviti naš standard, odnosno okvirno znati što je ono što je nama važno u gradovima koje gradimo, kako dolazimo do kvalitetnijeg života kroz izgradnju objekata. Ono što gradimo u Crnoj Gori može biti javna arhitektura, a može biti i privatna – mislim na stambene blokove, poslovne objekte, turističke objekte i druge. Vjerujem da proizvodnja arhitekture mora imati javni interes ispred svega i da svi dobijamo onda kada dođe do preklapanja javnog interesa sa privatnim, ekonomskim… A javni interes nije naplata komunalija i poreza, prebrojavanje turista, smještaj administrativnih prostorija ili plasman političkih ideja; javni interes je precizno definisan načinom na koji svi građani imaju koristi od arhitekture koja čini njihov grad.

dijana3

ANALITIKA: U što bi se sadašnja Podgorica - sa brojnim novoizgrađenim ali još neuseljenim zgradama, sa sve manje zelenih površina, „slučajno“ porušenim Hotelom „Crna Gora“, ali i sve boljom infrastrukturom - mogla svrstati: u pravi grad ili tek niz predgradskih naselja? Što joj, možda, nedostaje da bi bila grad?

VUČINIĆ: Teško da ću priznati da živim u nizu predgradskih naselja, iako se tako nekad čini. Vjerujem da živimo u gradu koji vrlo često teži provinciji. Ipak, tu je još uvijek struktura Titograda da nas, koliko je moguće, drži ušuškane u matrici grada. Hotel „Crna Gora“ je tragično istrgnut dio te matrice, jedan od njenih osnovnih čvorova. Ako želimo da sačuvamo ovu matricu i, naravno, nastavimo graditi grad, veliki je posao pred nama i nijesam sigurna koliko arhitekte zanima taj posao. Odsustvo integralnog i pažljivog planiranja je naš najveći problem.

 

ANALITIKA: Da li velika imena, poput Karima Rašida, mogu zaista pomoći da se urbanistički haos Budve preoblikuje u funkcionalnu gradsku sredinu?

VUČINIĆ: Pa… Ne znam što znači „veliko ime“. Moje mišljenje je da je Karim Rašid na neki način sinonim za kič u svijetu savremenog dizajna, i to onaj koji se nikad ne može svrstati u zanimljiv ili na bilo koji način dobar kič, za razliku od stvaralaštva nekih umjetnika koje teže kiču, a idalje je umjetnost. Karim Rašid je industrijski dizajner, on se bavi uglavnom dizajnom predmeta za svakodnevnu upotrebu, domaćinstvo i slično. Bavi se i enterijerima, a njegov tim se ponekad bavi i grafičkim dizajnom. On nema meni poznatu referencu koja je vezana za grad, urbanizam ili javni prostor, tako da je za mene prava misterija što, u stvari, Budvani žele njegovim angažovanjem. Postoji u svijetu mnogo veoma uspješnih profesionalaca koji se bave urbanim planiranjem, revitalizacijom gradske sredine, razvojem gradova, održivim razvojem prije svega. Postoje veoma uspješni pojedinci i kompanije koji se bave brendingom gradova. Sve su to nama prijeko potrebni profesionalci. Angažovanje Karima Rašida da se bavi problemom Budve je ravno postavljanju ružičastog slona ispred Starog grada sa naljepnicom „ambijentalni“.

dijana4

ANALITIKA: Kakva rješenja se danas nude kao mogući „lijek“ za našu napadnutu obalu i, sve češće nelegalno, izgrađene djelove zaštićenih područja širom Crne Gore?

VUČINIĆ: Naša obala ima mnogo prostora koji nijesu napadnuti. Mnogo je manji sveobuhvatni problem ono što je već izgrađeno u odnosu na ono što može biti, način na koji može biti izgrađeno, kao i način na koji se koristi. Vjerujem da je pametan i promišljen pristup, sa angažovanjem odgovarajućih profesionalaca, odgovor na ovakvo pitanje. Moramo da dobro promislimo kako koristimo prostor na našoj obali, kako ga programski definišemo i što je ono što nudimo kao turistički proizvod. Ovo pitanje je aktuelno ne samo kod nas, već u cijelom svijetu - što je turizam danas i kako gradimo za turizam. Uostalom, upravo ovo će biti osnovna tema programa APSS-a 2015. godine.

 

Kristina JERKOV

Komentari: 10

Hajzenberg

10. 12. 2014 - 07:05

"Arhitektica"? Aj ne sprdajte se ljudi, jeste li vi normalni? Ima li koga u tu redakciju da vas nauci pravopisu?
Anonimno-144811017

10. 12. 2014 - 10:18

Ha-ha. Ja procitah "arhitetkica".
Analitičar

10. 12. 2014 - 20:18

Manji je problem "odsustvo planiranja", naruči se plan i - gotovo. Mnogo veći problem je nedostatak svijesti da je planiranje conditio sine qua non! Nikola Mirkov je to znao (podgorička Nova varoš, nikšićki Grad), ali ovi novi bugi-vugiji misle da su pametniji od urbanista i drže se pravila: Đe god investitor bači oko, tu beton posadi... a investitor je blagorodan, pa će da nagradi.
jakob

22. 12. 2014 - 12:00

?
jakob

22. 12. 2014 - 12:02

qwerty
Novi komentar