Muharem MURATOVIĆ: Magijsko pulsiranje tla i svetački aktovi žene

Ima li išta svetije od naših majki ili sestri koje doje djecu? To su svetice. To što je moderno vrijeme od žene napravilo robu, to je pravi jeres, a danas se proglašava jeresom pokazati grudi koje su nas othranile. Nema tu erotike, moderno društvo je izmislilo to. U mojim slikama je nema. Nijedan muškarac se nije uzbudio gledajući gole dojke na mojim slikama, a to je mjerilo, kaže sagovornik Portala Analitika

Objavljeno: 05. 01. 2015 - 00:08 Promjenite veličinu teksta: A A A
Muharem MURATOVIC: Magijsko pulsiranje tla i svetacki aktovi zene

Bio je prvi koji je, naravno, svojim slikama, uveo akt u državne ustanove.

„I pored mnogo izložbi u stranim zemljama i nagrada, kažem da mi je to najveći uspjeh. Nigdje se ne zagine zbog ljepote kao kod nas, ali se zato ustručavamo da pokažemo gole grudi u holu škole, recimo. Bilo je otpora, ali tamo gdje nema otpora, nema ni napretka. Otpor je taj zamajac koji tjera naprijed, u borbu“, kaže poznati crnogorski slikar Muharem Muratović

U njegovom kraju, Mrkojevićima kod Bara, poznat je kao direktor osnovne škole, ali i kao posve specifičan čovjek koji se najradije druži sa seljacima i običnim ljudima, koji radi na imanju i u neprekidnom je kontaktu s prirodom.

Dobitnik je mnogih nagrada, smatraju ga jednim od najboljih crnogorskih slikara. Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu ali se, kaže, najradije „dohvaća one zemlje ispod maslina, ljeti kad prvi zrak sunca izađe“.

A Slobodan Slovinić o njemu je jednom prilikom napisao: 

„Spajajući na istom mjestu svetačku mistiku i aktovsku ogoljenost, u središte svojih istraživanja smješta neodoljivo i dražesno žensko stvorenje, koje istodobno anticipira božanski lik majke vječne mučenice, pojam požrtvovane sestre, kćerke stradalnice, privržene supruge, neodoljive zavodnice i zanosne milosnice.“

Toliko rijetko daje intervjue, da se ovaj za Portal Analitika može smatrati ekskluzivom. Štaviše, radi razgovora on je sišao iz sela u grad, a dolazak k njemu, na njegovo imanje, postavlja kao uslov bez kojeg se ne može proći da bi prihvatio pojavljivaje u medijima.   muratovicportret1

ANALITIKA: Ta Vaša povezanost sa prirodom svakako vuče korijene iz djetinjstva, koje je u Vašem kraju i danas, a kamoli tada, bilo okupano čulnim saznanjima...

MURATOVIĆ: Kao dijete bio sam vazda pri starijima, a oni uvijek u poslu, radili na zemlji. Pored njih sam opažao boje, mirise, zvuk potoka koji teče, mlina, šuštanje vjetra, punoglavce s kojima se prvo igrate pa se oni pretvore u nešto drugo, to su te prve spoznaje transformacije. Čitava moja životna priča počinje u potkrovlju stare kuće. Išlo se drvenim stepenicama, tamo je bio razboj za tkanje i dva „džama“, komada stakla koji se stavlja između crijepova i kroz njega prolazi snop spoljne svjetlosti. Mi smo, onako goluždravi, znali da trčimo ispod tog snopa i da fizički osjetimo kako nas kupa slap svjetlosti, kao topla voda. Godinama kasnije, profesor nas je učio kako je Ajnštajn dokazao da su fotoni tj. svjetlost materijalne prirode, a ja mu rekao da odavno znam to. Ali, moj najvažniji osjet koji me metafizički odredio za slikara vezan je za ritual gajenja svilene bube u Mrkojevićima.

ANALITIKA: Malo njih zna da se u Mrkojevićima nakon Drugog svjetskog rata gajila svilena buba...

MURATOVIĆ: Jajašca svilene bube, znate, mogu da žive samo na temperaturi ljudskog tijela, u idealno čistom platnu, pa su ih mlade mrkovske djevojke nosile među grudima. Ja sam krišom gledao kako one stavljaju tkaninu sa tim jajašcima u gola njedra. To se nosilo tri nedjelje, i čim počnu larve da se razvijaju iz jajašca, postavljale su se na murvin list, što je jedina hrana za svilenu bubu. Noć puna mjesečine i grickanje lista od strane svilene bube, taj zvuk koji ne smeta, već vas ušuškava, to je ta magija. Iz čaure su onda ruke lijepih mladih djevojaka „odvezivale“ niti, pa se tkalo najljepše svileno platno od kojeg se pravila svečana odjeća mrkovska. Moje jedino materijalno i opipljivo iz tog vremena je svečana haljina moje majke, koju je sama napravila.

ANALITIKA: Prvi Vaš slikarski rad završio se traumatično, a ni „ostali prvi“ nisu bili drugačijeg ishoda.

MURATOVIĆ: To prvo dešavanje je ostao lajt motiv mog života. Bilo je jesenje popodne, vraćao sam se iz škole, topao dan, a „ploče“ mrkovske su bile pogodne za crtanje. Nacrtao sam ugljenom sa ognjišta veliku crnu pticu na zidu, divno je ispala, pa sam se pohvalio drugarima i majci. Pozvao sam ih idući dan da vide djelo, ali je tokom noći pala kiša i sve izbrisala. I desio se taj nevjerovatni zaokret, strašan udarac, nema ništa na ploči, uz ruganje i podsmijeh. Radio sam, stvorio, a nisam mogao da pokažem. To je bila trauma, ali i dobra priprema za život, jer je on u suštini prevara. Čini mi se da sam sudbinski odabrao posao stvaranja upravo onakvih slika koje mogu pasti s eksera, koje se mogu dodirivati, kao sigurnost da mi se ne može izbrisati ili isprati kišom. To je ožiljak koji se ne briše iz djetinjstva, zato me proganja u životu da sve što radim, radim da se odmah vidi.

ANALITIKA: Za prvi crtež ste bili kažnjeni, sticajem okolnosti, porugom. Ali za prvu veliku sliku i vajarski rad – sasvim konkretno.

MURATOVIĆ: Bio sam dobar u školi, ali sam vazda dobijao kazne kad sam nešto radio bojama ili glinom, mi je zovemo gnjila. Iza kuće je bila neka visoka paprat u koju smo se skrivali kad nešto zgriješimo, i pored nje gnjila, divna, zelena koja miriše. Ja dođem na ideju da napravim nagu djevojku sa kosom, grudima, bedrima... Krišom sam dovodio one u koje sam imao povjerenja da im pokažem, jer je seks bio tabu tema. To je bilo neđe na kufinu, na međi između našeg i komšijskog imanja, pa je komšinica obavijestila majku. Ja se vraćam iz škole, vidim kako me dočekuje s rukama ozadi, namrštena ka’ mrki oblak. Morao sam da razvalim to vajarsko djelo. A prvo slikanje je vezano za priču o novom šporetu „Smederevcu“. Pamtiću ga dok sam živ. I kad sam u Smederevu bio i izlagao, samo sam se njega sjetio. Moji su kupili novi šporet, a meni aero akvarel boje, nezaboravnog mirisa. Uopšte, ti strani mirisi koji su dolazili u naše kužine i bili toliko drugačiji od uobičajenih, mirisi bojica, čokolade, prvih najlona, kabanica, prve prave kafe, to je pravilo rez u glavi. E, ja sam na tom šporetu, kad niko nije bio doma, već prvi dan na poklopcu naslikao jedno drvo, bogato, moćno, dao bih sad čitavo bogatstvo da mi je da vratim tu sliku. Onda je došla majka sa komšinicom da joj pokaže nov  šporet...muratovicslikaok

ANAITIKA: Kako izgleda Vaš način slikanja?

MURATOVIĆ: Jednostavno se nešto poremeti u zupčanicima mog biosata. Krenem, recimo, naveče da slikam i znam da ujutro imam neki put ili drugu obavezu, pa navijem sat. Slikam tako, pa legnem da spavam, a budilnik zvoni čim sklopim oči. Onda shvatim da sam slikao satima, do jutra, ali ja se toga uopšte ne sjećam, meni to vremensko razdoblje nije izgledalo duže od nekoliko minuta. E, to su najljepše noći mog života, potpune samoće, i te noći ne ulaze u godine starenja, nije mi oduzeto od života. To je magijska transformacija vremena koju samo umjetnost stvara, najesencijalnija, neobjašnjiva.

Psihologija objašnjava da je svako od nas dvojna ličnost. Da muškarac u sebi nosi animus žene, a žena animus muškarca. Svi mi muškarci u ženama oko nas tražimo animus žene koji je u nama, neko mijenjajući žene, a neko na drugi način. Ja slikajući.

ANALITIKA: Neki Vaše radove smatraju kontroverznim spojem djevojaka svetačkog izgleda, ali golih grudi...

MURATOVIĆ: A ima li išta svetije od naših majki ili sestri koje doje djecu? To su svetice. To što je moderno vrijeme od žene napravilo robu, to je pravi jeres, a danas se proglašava jeresom pokazati grudi koje su nas othranile. Nema tu erotike, moderno društvo je izmislilo to. U mojim slikama je nema. Nijedan muškarac se nije uzbudio gledajući gole dojke na mojim slikama, a to je mjerilo.

ANALITIKA: Ujedno ste prva osoba koja je uvela akt u državne ustanove?

MURATOVIĆ: I pored mnogo izložbi u stranim zemljama i nagrada, kažem da mi je to najveći uspjeh. Nigdje se ne zagine zbog ljepote kao kod nas, ali se zato ustručavamo da pokažemo gole grudi u holu škole, recimo. Bilo je otpora, ali tamo gdje nema otpora, nema ni napretka. Otpor je taj zamajac koji tjera naprijed, u borbu.

ANALITIKA: Ali ste i jedan od rijetkih slikara koji dozvoljavaju da im se dodirne slika?

MURATOVIĆ: Ljudi misle da su oči najvažnije, jesu, istina je ali, dok se nešto ne opipa - ništa. Taktilno je mnogo jače od vizuelnog. Kad hoće da pipnu sliku, ja kažem da to slobodno urade. Otkad sam počeo da se bavim ovim poslom ozbiljno, evo četiri decenije, još nemam primjedbu da je slika iskrivljena, popucala, istrunula. Ta želja da se dodirne slika, to je nagonski.

ANALITIKA: Je li istinita ona priča da ste predložili da se potope slike u bazen?

MURATOVIĆ: To je bilo za vrijeme jedne slikarske kolonije. Došli su neki sa novim, modernim, izdržljivim metodama za pravljenje "postojanih boja", a ja, da bih prekinuo to glupiranje, predložio da sve slike stavimo s kamenom duboko u bazen sa vodom, da dođemo poslije 10, 15 dana, pa da vidimo kome je što ostalo. Malo ih je pristalo. Ja sliku ne pravim kao relikviju, prvo je šutnem, slika padne, pa ako se slomi, onda nije slika. Slika mora da ima čvrstinu, trajanje. Samim tim i moć.

ANALITIKA: Vaši seljani i prijatelji vele da se ljeti potpuno predajete prirodi, bez mnogo komunikacije sa užurbanom stvarnošću...

MURATOVIĆ: Ostalo mi je od predaka imanje od 10 hiljada kvadrata. Meni sav taj predio miriše na znoj, moji preci su u stvari bili pravi slikari, jer su, stalno radeći na imanju, oblikovali ga i davali mu drugačije boje. Prva najbolja linija koju sam primijetio je linija rala koje je paralo zelenu zemlju. Ja sam ljudima iz američkog land-art pokreta govorio da smo mi tu vrstu umjetnosti imali još trista godina ranije. Nisam drugačiji od predaka, stalno sam na tom imanju koje mijenja boje u zavisnosti od godišnjih doba. Svaki dan imate novu sliku. Ja svako jutro ustajem kao da idem da slikam, da vidim kako izgleda imanje. Nikad ne idem u cipelama ili opancima, nego bos, taj dodir zemlje je neprevodiv. Te masline koje su tamo stotinama godinama, ako čovjek ne može da vidi otisak ruke onoga koji ju je zasadio, onda ne može da uživa u svemu tome. To je ta vibracija koja mi daje snage da preskočim neke druge rabote koje ubijaju. I sve nešto mislim - kad umrem da ću se neđe rasprsnuti kroz ta stabla i korijenje, da budem dio tog imanja...

Željko MILOVIĆ

muratovicslika4ok

muratovicslika3okmuratovicslika2okmuratovicslika1ok

Komentari: 8

MIRJANA VOLARIC

05. 01. 2015 - 00:32

SJAJNA LICNOST...
baranka

05. 01. 2015 - 14:16

Sjajna ličnost i sjajan umjetnik!!!
Rodžer

05. 01. 2015 - 20:42

Nikako mi nije jasno što će ovakvom umjetniku da se bakće politikom i gubi vrijeme na ispraznim sastancima sa promašenim likovima?
radoznao

06. 01. 2015 - 09:26

Jedinstven slikar svaka cast ima mnogih koji znaju slika ti, al ne znaju,mozda ovako detaljno opisati .Jer smo vecina nas trcali po rosnoh trazi, bosi trcali po snijegu , da osjetimo te hladne cudne svjetluckave kristale, sto mijenjaju boju prema svjetlosti. pitam se da li iskreno govori o maminim isestrinim grudima? .....
anoniman 1040

06. 01. 2015 - 09:31

Zenkaros nema sto, lijepo slika i opisuje mlade grudi Mrkojevickih djevojaka , i vodjenje ljubavi sa zenskom gnjilom, Cestitam direktore :)
Podanik Amerike

08. 01. 2015 - 02:41

Skup svih ljudskih vrlina je Muharemova najveca umjetnost . Muhareme , ti mi blagosen bio.
Novi komentar