Dubravka DRAKIĆ, glumica: Znanje me čini moćnom na sceni

Fascinantno mi je koliko je značajno za mladog čovjeka da ima obrazovanje kao temelj u struci. Ono što mene čini moćnom, što mi dozvoljava da se na sceni „pustim“ je znanje. Vjerovala sam i da je sve lakše ako je sve dobro uvježbano, prošlo kroz provjere drugih i mene same... Ako hoćemo da budemo iskreni prema sebi i drugima, profesionalizam je odraz ličnog pristupa i zalaganja. Ne treba da odemo u nekom drugom smjeru u odnosu na standarde koje smo sebi postavili, kaže za Portal Analitika glumica i pedagog Dubravka Drakić.
Objavljeno: 07. 01. 2015 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Dubravka DRAKIC, glumica: Znanje me cini mocnom na sceni

Za Dubravku Drakić, studentkinju prve generacije i prvu diplomiranu glumicu Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, koja je još od 1998. godine angažovana na tom fakultetu, ovogodišnja Nagrada 19. decembra rodne Podgorice bila je više nego iznenađenje. Predložilo je Gradsko pozorište za ulogu Florens Foster Dženkins u „Slastima slave“, predstavi premijerno izvedenoj sredinom marta na Večernjoj sceni. No, nagrada nije stigla samo za ovu njenu glumačku bravuru, već i za sve ono što više od decenije i po daje novim generacijama studenata fakulteta koji je i sama pohađala.

Kada je riječ o priznanju koje je zavrijedila doprinosima kako u kulturi, tako i u obrazovanju, Drakić za Portal Analitika navodi:

- Bila sam još saradnik na FDU, pa sam izabrana za asistenta, pa sam radila kao predavač, sve do ovog proljeća kada sam dobila docenturu. Uvijek sam bila vezana za taj fakultet i ispratila sam praktično sve generacije studenata glume do danas. Paralelno sam imala sreću da učestvujem u tom kulturnom procvatu jer, kada sam 1994. godine upisala fakultet, Crnogorsko narodno pozorište nije radilo. Sve što je u Podgorici postojalo, bila su dječije predstave. Tako je moja prva uloga – zbog čega mi je i drago da sam dobila nagradu bila u famoznoj „Noveli od ljubavi“ tog podgoričkog pozorišta – kaže ona. U istom teatru četiri godine bila je i direktorka.

Od dvije uloge u predstavama koje je Gradsko pozorište ove godine premijerno postavilo – tumačila je i lik majke u „Hormonima“ u režiji Alise Stojanović – nominacija i nagrada je stigla za nesvakidašnji lik Amerikanke koja je svoju veliku ambiciju da postane operska pjevačica, uspjela da sprovede u djelo zahvaljujući novcu koji je imala.

- Meni je satisfakcija što je nagrada vezana za ulogu Florens Foster Dženkins iz „Slasti slave“, u režiji Stefana Sablića. Bilo mi je zanimljivo da u svojoj Podgorici radim priču o ženi koja je nije odavde i da, eto, najbolju ulogu ostvarim u onome što je nije „tipično“. Ljudi koji donekle znaju što radim u pozorištu i koje sam uloge igrala, najčešće me doživljavaju i uvijek komentarišu kako igram „žene iz naroda“ - uloge koje su u dobrom dijelu „crnogorske“ i naslanjaju se na ono što je naš mentalitet. Mene to nikada nije vrijeđalo i uvijek sam mislila da moram, prije svega, da znam ko sam i odakle sam da bih mogla da branim takve uloge.

Zato joj je, dodaje, poseban izazov bio da uradi lik Florens Foster Dženkins, i to na jednoj skučenoj – ali legendarnoj – podgoričkoj sceni, što je već na početku izgledalo kao nemoguća misija.

- Bio je izazov da u onom podrumu probamo da napravimo magiju – da DODEST liči na Njujork iz 30-tih godina prošlog vijeka. To je bilo neizvodljivo ne zbog scenografije ili kostima – do toga se dolazi na najlakši način - već u smislu priče, da publika u DODEST-u, za koji znamo kakav je, svjesno prihvati da pričamo priču koja se zbiva u nekom hotelu u Njujorku, između nekih ljudi koji su tada živjeli. I sve to bez obzira na internet, fotografije i snimke koji su danas dostupni... Izazov je bio hoćemo li moći, prije svega mi u to da povjerujemo, a onda i publika – s uzbuđenjem se prisjeća naša sagovornica.

2612dubravka3Podgorica je moj jedini dom: Nekako se upravo ove godine, na ovoj dodjeli Devetnaestodecembarskih nagrada, „preklopilo“ mnogo jubileja, a Drakić podsjeća i koji:

- Ove godine FDU slavi 20 godina, a toliko je godina i otkad sam ja upisala glumu. Obilježava se i 50 godina od ustanovljavanja Devetnaestodecemabrske nagrade, a i 70 godina od oslobođenja Podgorice. Sve su to neki „okrugli datumi“, godišnjice na koje gledam kao na kraj neke faze, kada se podvlači crta i ide dalje. Vjerujem da svi imamo te faze gdje prvo radimo, pa idemo u nekakvo traganje, preispitivanje do kakvih smo rezultata stigli, pa ponekad do nazadovanja, ili napredovanja... I niko ne zna ono što mu život nosi. Ali, ono čime sam izuzetno zadovoljna i zašto mi je ova nagrada važna, jeste da, iako sam završila osnovnu i srednju školu u Podgorici, nikada nisam razmišljala o tome da li treba da odem odavde, jer sam, srećom, uvijek imala puno posla. Stvarno mislim da sam imala sreću da budem preokupirana poslom i na fakultetu, kroz pedagogiju, i kroz različite projekte u pozorištu, na filmu i televiziji. I nikada nisam imala predrasudu da lošije glumim od nekog ko živi u nekoj drugoj sredini. To znači da je moguće da se čovjek ovdje bavi samo svojim poslom, ne možda u tolikoj mjeri, ne na tolikom nivou kao u drugim sredinama ali se, na kraju krajeva, te barijere sada već brišu – kaže sagovornica Portala Analitika.

Ona smatra da konačni rezultat u mnogome zavisi od posvećenosti poslu i potrebe da se maksimalno pažljivo spremi svaka uloga, da se potpuno promisli i insistira na kvalitetu.

Prvi glumački koraci u osnovnoj školi: Prve korake na „daskama koje život znače“ Drakić je napravila još u osnovnoj školi, pa bismo o njenoj ukupnoj karijeri mogli govoriti kao o nečemu što u kontinuitetu traje skoro trideset godina. Pa, da li je onda gluma njen ostvareni mladalački – ili dječiji – san?

- Učila sam u Osnovnoj školi „Sutjeska“ i nastavnica jezika, divna Olga Asić, insistirala je da dođem na audicije, iako mene to uopšte nije privlačilo. Dakle, talenat su drugi prepoznali. Ja sam voljela da pjevam u horu i sva moja želja je na tome počinjala i završavala se, a o glumi nisam ni razmišljala. Međutim, kada sam bila peti razred, radili smo školsku predstavu „Zlatna prašina konja bijelca“ i famozno školsko takmičenje „Majska smotra“ bila je naš cilj. Gojko Burzanović nam je tada pomagao, Nikola Vukčević i ja smo, pored ostalih, igrali u toj priči o roditeljima koji su otišli trbuhom za kruhom, i dječaku koga baba čuva dok roditelji zarađuju za život. Uz to, Momir Matović nam je radio video-priloge, snimane u našoj školi filmskom kamerom i imali smo pravi multimedijalni spektakl u tadašnjem Domu omladine „Budo Tomović“: red filma, red igrane strukture, i to 1988. godine! I - mi smo bili ukupni pobjednici. Tu smo se i Nikola, koji je bio stariji, i ja „zarazili“ time što smo radili, ali meni nije to bilo toliko važno... Kada je stigla srednja škola, nas nekolikoko drugarica smo išle na opštinska i republička recitatorska takmičenja zato što je nagrada bila ljetovanje. I - vjerovatno je bila luda sreća da se te 1994. godine otvorila gluma na FDU na Cetinju. Ali, da nisam išla na konsultacije, sigurno ne bih položila prijemni – skromno priča Drakić.

2612dubravka5

Znanje - osnova glume: U svemu što je prethodilo i slijedilo toj 1994. godini, naša sagovornica u prvi plan ističe samo jedno: neumorno traganje i stečeno znanje o svijetu koji je okružuje.

- Đak sam podgoričke Gimnazije i sve ono što sam dobila na časovima književnosti kod Blagoja Nikolića vjerujem da je trajno obogatilo moj sklop, potrebu za istraživanjem, za traganjem, za čitanjem, za artikulacijom onoga što se zove literatura - bilo kroz čitanje ili igranje ili tumačenje. To je neovojivi dio mene. Na kraju, imala sam sreću da i učestvujem u onome što se zove učenje glume i da, opet od strane profesora, budem prepoznata kao neko ko je dobar i za pedagogiju. Branimir Popović je bio asistent kod  profesora Bora Stjepanovića kada sam ja pohađala fakultet, a onda sam postala asistent prvo Popoviću, pa Stjepanoviću... Koliko puta sam prošla taj krug učenja, valjda bih više naučila glumu – kroz šalu kaže renomirana glumica.

Drakić ističe da je u svakom trenutku i u svakom zanimanju – obrazovanje ono što nas čini prepozantljivim i sposobnim.

- Fascinantno mi je koliko je značajno za mladog čovjeka da ima obrazovanje koje mu je temelj u struci. I meni je to uvijek bila velika potpora. Ono što mene čini moćnom, što mi dozvoljava da se na sceni „pustim“ je znanje. Vjerovala sam i da je, ako je sve dobro uvježbano, prošlo kroz provjere drugih i mene, sve poslije lakše. Nisam mistifikator i smatram da su stvari mjerljive, kako u mom, tako i u bilo kom drugom poslu. Ako hoćemo da budemo iskreni prema sebi i drugima, profesionalizam je odraz ličnog pristupa i zalaganja. Ne treba da odemo u nekom drugom smjeru u odnosu na standarde koje smo sebi postavili. Uvijek kažem svojim studentima: može da se dobije uloga, čak i glavna, to nije problem, ali glumac sam za sebe zna kakav je bio, koliko se potrudio, može li bolje. Glumački posao je i surov i lijep, zbog toga što je svaki novi projekat početak od nule i nikada ne znate hoće li to biti dobro, jer sve zavisi od tako mnogo faktora – navodi ona.

Radost stvaranja na sceni i van nje: Sagovornica Portala Analitika je od onih predavača koji svojim studentima u svakom trenutku prenosi sve što je do tada naučila. „Pipavi“ posao umjetnika i ovdje dolazi do izaržaja.

- Kao docent na predmetu Govor, imam svo blago, ljepotu i mogućnost razvijanja poštovanja prema govornoj radnji. Vjerujem da je snaga te govorne radnje i glumčevog prisustva na sceni nužno odraz njegovih misli, pa studentu pristupate sa različitih strana. Treba da vodite računa da on mora, prije svega, tehnički da bude besprijekoran. Svako od nas je specifičan sklop i onaj ko upiše glumu, ne razmišlja o tom trenutku na koji način će da diše, kakva mu je artikulacija, govor... Predavač treba u njima to da osvijesti, zbog čega se studenti obavezno uplaše. Dakle, nismo došli ni do onoga što treba da govore, a već postoji sto i jedna prepreka. Svaku od njih treba polako da relativizujete, jer budući glumac treba da ima na umu i pravilan izgovor, i artikulaciju, i akcentologiju. Ali, prije svega - i dominantno - kraljica njegove govorne radnje mora biti misao, ono što nam je u glavi.

2612dubravka2Svaka misao, dodaje Drakić, mora biti odraz „higijene“ uma, jer je sposobnost artikulacije misli dominantan i najzahtjevniji dio posla glumca.

- To je trening kojim sve ostalo relativizujemo i isključujemo u trenutku kada počne predstava ili snimanje. Čovjek, cijelo njegovo biće, fokusira se samo na to. A to je u našem poslu najteže, i ujedno najteže svakome ko upiše glumu. Može neko da bude bolji ili gori u izvođenju, da mu se uloga dopada ili ne, da mu se žanr sviđa ili ne... Sve je to relativno u odnosu na to je jesi li sposoban da u određenom trenutku sve drugo relativizuješ i fokusiraš svoju snagu, volju i dopustiš „bezrazložnoj radosti igre“ da u određenom trenutku „ispliva“. To je ono što od tebe svako ko dođe i kupi ulaznicu. Da bi to uspio, potreban je ogroman trud, rad, volja, ljubav i zalaganje“, kaže jedna od najpoznatijih i najboljih crnogorskih glumica.

Ona podvlači da se ništa ne postiže na brzinu. Treba biti strpljiv, pažljiv, pun radosti prema stvaranju, prema postupku i učenju, dodaje.

- Ovo je posao u kome stalno nešto novo učite, i ko ne voli da uči - nema što da traži u glumi. Za svaku ulogu morate da savladate neku novu vještinu, da naučite neki novi jezik ili nešto drugo. Glumiti je isto što i dobro raditi neki drugi posao: treba znati sve ono što je prikladno priči i što priča od tebe traži.

Brižna i požrtvovana majka: Uz sve kvalitete koji joj se mogu pripisati kao glumici i pedagogu, Drakić je i veoma brižna i požrtvovana majka. Na pitanje što bi voljela da njena djeca nauče iz posla kojim se ona bavi, odgovara da se prema svojim studentima ponaša kao prema svojoj djeci i izražava nadu da i drugi predavači imaji isti odnos prema onima koje uče.

A da li bi, s druge strane, sjutra svojoj djeci preporučila da se bave umjetnošću u Crnoj Gori?

- Naravno da bih. Mislim da ovdje mogu da se razviju u umjetnike kao i bilo gdje drugo. Sada postoje mogućnosti da snimite, pošaljete i da cijeli svijet vidi ono što radite. Samo se treba na jedan kvalitetan, posvećen način baviti onim što vas vuče. I - da budete pošteni prema sebi.

Drakić skromno dodaje da bi u nekim drugim okolnostima, ili – kako ona to kaže „da je veći genije“ – vjerovatno igrala na nekim drugim scenama, a ovako je „dobar i DODEST“.

- Nema tu velike filozofije. Čovjek treba da radi, da se maksimalno zalaže u onome što ga čini srećnim, što ga ispunjava i u čemu mu vrijeme brzo prolazi. I svakome bih preporučila da traga za onim što ga potpuno obuzima! Nama je, eto, profesor na studijama stalno govorio: „Ako vam je dosadno da vježbate, znači da niste za ovaj posao“. Pa, i kad to ne volite, a ovako vas prepadnu - da zbog vježbanja niste za neki posao - vremenom ga „provolite“. Bez neprekidnog ponavljanja i vježbanja nema bavljenja ovim poslom. Ja to volim da radim svakog dana po nekoliko sati. Iako to nekome drugome izgleda čak dosadno, meni vrijeme proleti i sigurno ne bih mogla da radim nešto drugo. One koji u svom poslu nalaze zadovoljstvo treba ohrabriti da ga stalno rade još bolje – zaključuje dobitnica Devetnaestodecembarske nagrade.

Kristina JERKOV

Foto: Gradsko pozorište, privatna arhiva

Komentari: 6

Nana

07. 01. 2015 - 00:33

Sjajna je Dubravka, a sjajne je i poruke poslala: o vrijednosti znanja i dobrog karaktera. Ovo su lekcije koje bi svako dijete trebalo da uči od roditelja i nastavnika.
jovana

07. 01. 2015 - 22:23

Vjerovatno je gospodja fina, sve je to u redu. Ali, cudo jedno, svi ovi uspjesni su u vladajucoj partiji. To ne pominje. Ne znam da li bi bila ovako uspjesna da ne pripada DPS-u. Uopste, umjetnik i bilo koja partija, po mom uvjerenju je nespojivo. Dje je tu sloboda?
Lara

08. 01. 2015 - 13:57

Postoje ljudi koji su sposobni za toliki sjaj, da, bez obzira na sve slave, bez obzira na sve slasti i "poslastice", nikada nece, a i ne moraju, iskoristiti nikakve povlastice! Ova divna mlada zena, blistava glumica, obrazovana, moderna, otporna na sve otrove ovog vremena, sija tako snazno da je prosto neprimjereno, ako ne i priglupo, povezivati je sa bilo kim i bilo cim neprikladnim i banalnim. Njen poziv i umijece su, naprotiv, njeno pravo javno lice i srz Njene umjetnicke licnosti. Ushicuju i inspirisu Njen talenat, istrajnost i postojanost. A nista teze nego se u ovakvim uslovima i pod tako "strucnim" i "dobronamjernim" komentarima baviti iluzijom tj. umjetnoscu... Postovana Dubravka, samo naprijed! Zbog Vas i Vama slicnih i idemo u pozorista!
Novi komentar