Dimitrije Popović, slikar i pisac

Lavirint sjećanja na prijatelje

Cnogorski slikar i pisac Dimitrije Popović uskoro će objaviti roman „Ljubičasto ogledalo“ i knjigu zapisa i eseja, „Labirint sjećanja“. To je najvažnije što se tiče njegovog literarnog rada za ovu godinu. Od likovnog programa, osim učešća na nekoliko važnih grupnih izložbi, ovog ljeta u Dubrovniku izložiće „Tri biblijske žene - Judita, Saloma, Magdalena“. Ta izložba obuhvata starije radove istoimenih ciklusa, ali i novije, koji nijesu ranije izlagani. Među eksponatima u klasičnim medijima (crtež i slika), biće i akrilikom oslikane fotografije, zatim kolaži i objekti. S obzirom na zanimljivost i atraktivnost prostora Palate Sponza, gdje je izložba planirana, Popović će uraditi instalaciju na temuSalome.
Objavljeno: 02. 02. 2015 - 12:07 Promjenite veličinu teksta: A A A
Lavirint sjecanja na prijatelje

POBJEDA: „Labirint sjećanja“ donosi tekstove o Emilu Sioranu, Danilu Kišu, Dadu Đuriću i Ranku Marinkoviću. Vi ste se sa njima družili i sarađivali…

POPOVIĆ:Knjiga zapisa i eseja „Labirint sjećanja“ na određeni način je mješavina žanrova , d o k u m e n t a r n o g , esejističkog,poetsko-refleksivnog. Riječ je o četiri poduža teksta posvećena Emilu Sioranu, Danilu Kišu, Dadu Đuriću i Ranku Marinkoviću. Iako je iz prethodno rečenog razumljivo, treba naglasiti da ti tekstovi nisu memoarskog tipa, niti mogu to biti. Generacijske razlike su velike. Tekstovi nisu ni dnevničkog karaktera. To su tekstovi o ličnostima koje posebno cijenim, s kojima sam se susrijetao ili sarađivao, a koje, dozvolite mi riječ, „koristim“ kao zanimljive modele, likove kroz koje i povodom kojih se otvaraju razna područja, od filozofije i religije, estetike i metafizike, stvarnosti i imaginacije...

POBJEDA: Opisali ste mnoge anegdote koje ste proživjeli sa velikim crnogorskim umjetnikom Dadom Đurićem. Šta biste iz bogatog sjećanja izdvojili?

POPOVIĆ: U tekstu o Dadu Đuriću otvaraju se zanimljiva područja ili fenomeni što su ponekad proizišli iz neke sasvim banalne, svakodnevne situacije.Kada sam1973. godine, za vrijeme moje prve posjete Dadu u Eruvalu, bio gost par dana u umjetnikovom domu, jedno poslijepodne, dok je Dado nakon ručka kosio motornom kosilicom travu pored ateljea, pojavio se vidno uznemiren čovjek koji je tražio Dadovu suprugu. Hitno mu je trebao broj telefona od nekog kustosa. Radilo se o problemu što ga je nehotično napravio dežurni čuvaru muzeju koji je raspakirao Kristov eksponat, misleći da se ispod najlonske folije vezane konopima nalazi nečija zaštićena skulptura.Taj stvarni događaj otvorio je kratki, ali sadržajni razgovor o konceptualnoj umjetnosti prema kojoj je Dado imao, njemu svojstven, duhovito ironičan stav. Tu su, takođe slijedom asocijacija proizašlih iz obične stvarnosti, detalji razgovora, na primjer, iz vožnje automobilom kroz Pariz, refleksije o mediteranskom podneblju, o nadrealizmu i nekim podudarnostima u smislu izražavanja krajnosti, svojstveno crnogorskom i španskom podneblju, a u vezi Dalijeve i Bunjuelove umjetnosti. Jednom je Dado u razgovoru sa Olgom Perović govorio o fascinantnom prizoru, kada je vidio mrtvog konja iza čijeg se raspadnutog trupla pružala pitoma panorama Skadarskog jezera. Sličan doživljaj tridesetak godina ranije opisuje LuisBunjuel, kada je u jednom masliniku pored mora ugledao lešinu magarca u raspadanju. Lijepo i odbojno doživljeno u prirodi umnogome određuje estetski izraz umjetnikovog stvaranja.

POBJEDA: Da li ste nekada na sličan način bili očarani svijetom oko nas?

POPOVIĆ: U tekstu o Dadu Đuriću nužno se spominje i Cetinje i njegov zanimljivi ambijent. Dadova generacija, kao i moja, iako nas dijeli sedamnaestak godina, bile su one generacije koje su imale neposredan, živi kontakt sa prirodom. Igrali smo se insektima, leptirima, hvatali ili lovili ptice... Te su životinje postale dio fantazmagorične ikonografije Dadovih kompozicija. Poznato je da je Dado crtao uhvaćene ili preparirane životinje. Kad pišem o umjetnikovom smislu za organsko i fantastično, što proizilazi iz prirode, iz stvarnog, realističkog ambijenta, onda spominjem i onaj čuveni Leonardov štit o kojem govori Vazari. Renesansni je majstor, dok je bio dječak, u svoju sobu donio guštere, slijepe miševe, insekte i zmije i od njih naslikao „strašnu aždaju“... Ovaj, ako ga tako mogu nazvati mediteranski bestijarij, imao je uticaja i na moje stvaralaštvo, naročito u ranim radovima kada sam crtao insekte, žabe i leptire.

POBJEDA: Tekst o Danilu Kišu donosi uspomene na susrete sa njim u Parizu i na Cetinju, ali i Vaše sjećanje o piščevoj posljednjoj godini života…

POPOVIĆ: U tekstu o Danilu Kišu, naslovljenom „Kišno lice“, naslov je izveden iz jednog simboličkog sna, takođe se, sličnim literarnim postupkom, prožimaju konkretne situacije sa onim što ta situacija inicira kao izvorište za neki esejistički akcenat, neku analogiju literature i slikarstva, života i umjetnosti uopšte. Na primjer, jedno poglavlje je posvećeno florealnim motivima koji su prisutni u Kišovoj literaturi. Taj dio teksta o cvijeću podstakla je jedna priča u zagrebačkom hotelu „Palas“ negdje 1986. godine, kada smo jedno poslijepodne s Danilom razgovarali Strahinja Marović, Kišov prijatelj iz mladosti, Jerica Ljubenko i ja. Jerica, čiji je stric bio čuveni pjesnik A. B. Šimić, ispričala je neobičnu priču o ljubičicama.Ta me priča, kao kroz kakvi cvijetni labirint sjećanja, vodila onim Kišovim ljubičicama iz njegovih „Ranih jada“, zatim na pogreb prostitutke Marijete iz „Enciklopedije mrtvih“ i onaj impresivni opis cvijeća kojim je zatrpan grob lučke prostitutke,do Zoline lijepe i perverzne Parižanke Rene u piščevoj „Kaljugi“, gdje se u mješavini ljepote i bizarnosti majstorski opisuje zimski vrt pun tropskog bilja. U to sam vrijeme intenzivno radio motiv Flore, u kojem se lice i tijelo paganske boginje pretvara u gusto imaginarno rastinje. Prema ugovoru sa izdavačkom kućom „Profil“ iz Zagreba, rukopis„Labirint sjećanja“ predat ću 15. februara. Uz tekstove, uknjizi ćebiti objavljeni odgovarajući dokumentarni foto-materijali. Kako mi je rekao urednik, književni kritičar Velimir Visković, knjiga bi trebala izaći iz štampe pred ljeto.

POBJEDA: U knjizi opisujete Vaše razgovore sa književnikom Rankom Marinkovićem i filozofom Emilom Sioranom. Trebalo je da uradite ciklus portreta pisaca koje je obožavao Sioran.Da li je došlo do realizacije projekta?

POPOVIĆ:Kada sam sarađivao, davne 1986. godine, sa Rankom Marinkovićem na poetsko-grafičkoj mapi „Ruke“, onda sam u razgovorima s ovim velikim književnikom, raspravljajući o mnogoznačnosti motiva ruke, nužno ili spontano dolazio do zanimljivih asocijacija koje su me vodile u područje Biblije ili anatomije, poezi je ili nauke. . . Marinković mi je pričao neke duhovite pojedinosti o Petru Lubardi, a to je iniciralo razgovor o ulozi ruke kod različitih načina umjetničkog izraza, minucioznog i strpljivog rada na nekoj grafici dalijevskog tipa ili oslobođenog i gestualnog stvaranja slike, kao na primjer kod Džeksona Poloka. Izrada ciklusa portreta pisaca koje je obožavao Sioran ostaje kao moj dug kojeg trebam ispuniti prema velikom filozofu. U tekstu o Sioranu isprepliću se detalji stvarnih situacija u filozofovom potkrovlju u Parizu, gdje smo razgovarali, sa asocijativnim i refleksivnim pasažima o Lotreamonu, Dostojevskom, Svetoj Terezi iz Avile, samoubistvu.

POBJEDA: Koliko ste radili na romanu „Ljubičasto ogledalo“. Šta je tema?

POPOVIĆ: Na romanu „Ljubičasto ogledalo“ radio sam skoro tri godine. Po izdavačkom planu i ugovoru koji sam imao sa izdavačkom kućom VBZ iz Zagreba, knjiga se trebala pojaviti na prošlogodišnjem sajmu knjiga „Interliber “ . Me đ u t i m , z b o g opravdanih razloga, vezanih za moje likovne projekte koje sam imao u prošloj godini,molio sam urednika za razumijevanje i predaju rukopisa dogovorio za mart.Tema romana je aktuelna. Radi se o doniranju organa. Ovakva, visokoosviještena humanistička gesta, ima i delikatnu psihološku dimenziju. Gotovo svi moji literarni radovi baziraju se na stvarnim događajima. Stvarni događaj je nukleus iz kojeg razvijam sižejnu strukturu priče ili romana.U ovom slučaju riječ je o smrti jedne djevojčice iz Njemačke, čiji suroditelji donirali njeno srce drugoj djevojčici, kojoj je zavisio život od te donacije. Transplantacija je uspjela i jedan život je spašen zahvaljujući jednoj iznenadnoj smrti. To je fakt. Ovo je krajnje pojednostavljeno kazan siže romana u kojem se detaljno razrađuju karakteri protagonista.

POBJEDA: Uradili ste, na poziv direktora Zagrebačke filharmonije Mirka Boha, vizuelni identitet za tradicionalni Filharmonijski bal.Planirate li nastavak saradnje?

POPOVIĆ: U dogovorima sam sa Zagrebačkom filharmonijomda se na proljeće neki radovi iz ciklusa „Corpus Mysticum“ izlože za vrijeme trajanja izvedbečuveneBahovekompozicije „MukepoMateju“.Na jesenseuKoncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ priređuje, u izvedbiZagrebačke filharmonije, Mocartov „Rekvijem“. Tom prilikom će biti izloženi radovi spomenutog ciklusa sa novijimkompozicijama iste tematike. Ovaj je koncept objedinjavanja muzičke i likovne umjetnosti pokrenuo direktor Zagrebačke filharmonije gospodinMirko Boh. Ukazana mi je velika čast što sam pozvan da učestvujem u tim značajnim umjetničkim programima.

Adrijana ĐOROJEVIĆ/POBJEDA

Komentari: 0

Novi komentar