80 godina od Kišovog rođenja: Dimitrije o Danilu

Danas je 80 godina od rođenja Danila Kiša. Tim povodom Portal Analitika objavljuje sjećanje Dimitrija Popovića na velikog pisca koji prenosimo sa portala (cetinje-mojgrad.com)
Objavljeno: 22. 02. 2015 - 06:40 Promjenite veličinu teksta: A A A
80 godina od Kisovog rodenja: Dimitrije o Danilu

(Iz sjećanja Dimitrija Popovića)

Ovdje iznosim neka sjećanja na susrete s Danilom Kišom. Ta su sjećanja označena njegovom bolešću. Ono što nas je posebno povezivalo izvan literature i slikarstva odnosilo se na Cetinje. Danilu Kišu je majka bila Cetinjanka i gimnaziju je završio u tom gradu. Ja sam rođen u Cetinju.

Premda je postojala velika generacijska razlika, imali smo krug zajedničkih prijatelja…

Ovo je samo intimna nepretenciozna slika pisca kojeg sam iskreno cijenio, slika sastavljena od sjećanja i impresija, osjenčana mislima o smrti.

Našoj je kulturnoj javnosti uglavnom poznata Kišova biografija, ona kako se uobičava reći, čovjeka i književnika. Imao je težak život što su ga obilježili siromaštvo, sukobi, razilaženja, razočaranja, o čemu govore i njegove knjige. Ovaj je pisac od djetinjstva spoznao životne „rane jade“. U njemu se taložila gorčina egzistencijalnog iskustva, a bolest ga je dokrajčila u godinama pune životne zrelosti …

Nekoliko godina prije smrti Danila Kiša svakog smo se ljeta u mjesecu kolovozu viđali na Cetinju. Sastajali smo se sa zajedničkim prijateljima. Na tim ugodnim ljetnim ležernim druženjima uz lozovu rakiju, domaći sir i pršut u svježoj hladovini cetinjskih kuća i vrtova ponajmanje se razgovaralo o književnosti i općenito o umjetnosti. Razgovaralo se o takozvanim običnim stvarima, svakidašnjim situacijama, zgodama iz života ljudi koje smo poznavali, a sve je to bilo praćeno cetinjskim smislom za ironiju ili samoironiju, a nadasve s poslovičnim osjećajem za crni humor.

Na jednom proputovanju kroz Zagreb Marko Špadijer, Danilov prijatelj, posjetio me u ateljeu i u razgovoru spominjući krug znanaca i prijatelja upitao me jesam li čuo kako se Danilo teško razbolio. Očito je izraz mog lica bio rječitiji nego što sam uspio izustiti kako ništa ne znam o tome, na što je Marko sniženim glasom što je izražavao zabrinutost rekao: „Dijagnosticiran mu je karcinom na plućima.“

Ta me je vijest šokirala tim prije jer sam s Danilom bio u društvu prije par mjeseci i tada nije izgledao kao netko tko će oboljeti od tako ozbiljne bolesti. Bio je svjež i pun energije, vitalan u svakom pogledu…

dim1

Je li Danilo, pomislio sam, mogućnost vlastite smrti shvatio kao skoru neminovnost pa mu se svaki proživljeni dan činio kao trijumf u borbi koju je započeo sa zloćudnom bolesti. Za pisce su pluća posebno osjetljiv organ. Tuberkuloza je pokosila mnoge pjesnike ostavivši traga na njihovom književnom tkivu. Kako je Danilo prihvatio svoju dijagnozu? Kakav je intenzitet zadobila misao o smrti u njegovoj svijesti sada kada je bolest zahvatila njegovo tijelo? Dok sam diskretno promatrao Danilove mršave koščate ruke pomalo nervoznih kretnji kojima je povremeno gužvao bijelu platnenu salvetu, pomislio sam na onu njegovu fasciniranost smrću opisanoj u romanu „Bašta, pepeo“. U trenutku su mi se kroz sjećanje prelistale stranice na kojima govori kako mu je majka saopćila da mu je umro ujak kojega je tek trebao upoznati i kako je riječ smrt, to „božansko sjeme“ što ga je njegova majka tog jutra posijala u njegovu dječačku radoznalost što će otad, od dječačkih dana, ispijati „sve sokove“ njegove svijesti snagom opsesije ostati živjeti u njemu. Nije se mogao pomiriti, pisao je na tim divnim stranicama da će jednoga dana i on umrijeti da će umrijeti i njegove oči i njegova ruka i kako je razgledajući svoju ruku na dlanu uhvatio vlastitu misao, kao što sam ja u tom času za stolom promatrajući piščeve ruke uhvatio tu istu misao o smrti koja ga sada kroz bolest opsjeda u stvarnom a ne kao nekad u literarnom obliku…

„Sigurno znaš od čega sam bolestan“, rekao je mirnim tonom, zatim se okrenuo prema meni i nastavio: „Imam rak na plućima, dijagnosticiran mi je dok smo Pascale i ja boravili u New Yorku.“

„Znaju se doktori prevariti“, prekinuo sam ga, naivno misleći da ću možda tom rečenicom unijeti malo nade u njegovo stanje.

„A, ne“, odgovorio je s izrazom lica što je odavao neku mješavinu podsmijeha i obeshrabrenosti.

„Njima se u Americi može teško dogoditi da omanu, barem ne u mom slučaju.“

Upitao sam ga kakve je osjećao tegobe.

Rekao je da je dobio visoku temperaturu i kako ga je jedna doktorica, Mađarica, pregledala i uputila specijalisti za plućne bolesti.

„Ti američki doktori su čudna sorta“, nastavio je pomalo ironičnim tonom.

„Rekao mi je da imam rak kao da mi kaže ‘Dobar dan’.“ …

Stigli smo pred Markov vrt. Ugodna hladovina ispod guste vinove loze uz ispijanje turske kave bila je pravo osvježenje. Prolazeći uskom stazom uz ogradu obraslu bršljanom i ružama „penjačicama“ što razdvaja dva susjedna dvorišta, čuvši naše glasove, Markovoj se susjedi učini da i netko njoj dolazi u posjete. Njeno se izduženo mršavo lice pojavilo među lišćem ukrasnog bilja. Za trenutak nas je začuđeno pogledala. Pošto smo je srdačno pozdravili, osmjehnula se rekavši: „Ao, a ja se oveselih da mi je netko došao u posjetu.“

Bila je dugo godina udovica i sama je živjela. Dobro sam je poznavao kao strogu i pravednu nastavnicu koja je poklanjala izuzetnu važnost inače sporednom predmetu koji je savjesno predavala, a zvao se „domaćinstvo“. Nisam mogao pretpostaviti koliko će Danilo biti zaokupljen ovakvom reakcijom stare nastavnice. Tokom večeri, dok smo razgovarali o manifestaciji „Cetinjani svome gradu“ na kojoj smo tog ljeta gostovali Danilo i ja, Danilo je nekoliko puta ničim potaknut, kao da je na momente odsutan od društva, znao reći naglas: „A ja se oveselih da mi je netko došao u posjetu.“

Na Danila je zasigurno djelovalo razočaranje stare gospođe kako njoj nitko nije došao u posjetu. Je li se Danilu iz te stvarne situacije projicirala neka simbolika, nešto na što je i sam bio osjetljiv, na samoću, na otuđenost, na potrebu ljudskog kontakta? Sjetio sam se kako mi je jednom prilikom govorio o svojoj susjedi u Parizu, o gospođi s kojom se srdačno pozdravljao na hodniku zgrade u kojoj su stanovali i koju je jednom prilikom zamolio da mu dozvoli, obzirom da nije imao televizor, pogledati jednu emisiju o Borgesu, našto mu je otmjena Parižanka odgovorila da baš u to vrijeme ima neodgodive obaveze i da mu nažalost ne može udovoljiti želji…

Na čuđenje i razočaranje velikog dijela crnogorske kulturne javnosti, Danilu Kišu nije bila dodijeljena ugledna književna nagrada „Njegoš“ koja se dodjeljivala za iznimna ostvarenja u literaturi s područja ondašnje Jugoslavije. Ali, kao neki oblik ispravljanja pogreške, dodijeljena mu je Nagrada grada Cetinja. Među nagrađenima iz područja kulture i umjetnosti uz Danila Kiša i Radoslava Rotkovića bio sam i ja. Na svečanoj dodjeli tih nagrada u velikoj dvorani cetinjske općine Danilo nije prisustvovao iz opravdanih razloga. Kad su u ceremonijalu dodjele visokih priznanja uz obrazloženje za svakog nagrađenog pročitali moje ime, bio sam pozvan da priđem ukrašenom podiju i primim luksuzno dizajniranu plaketu u crvenim kožnim koricama s utisnutim grbom grada Cetinja. Kad sam se vratio na svoje mjesto, iz radoznalosti sam otvorio korice i vidio, umjesto svog imena, krasopisom ispisano na pergameni ime Danila Kiša. Nakon završene ceremonije vratio sam Danilovu plaketu i dobio svoju. Radilo se o banalnoj pogrešci, svakome se moglo dogoditi da zamijeni plakete, premda su na stolu bile poredane jedna pored druge samo tri. Kad sam Danilu ispričao o ovoj zabuni, nasmijao se rekavši: „Njima je bilo najvažnije da se riješe nagrada.“

Ova simpatična zabuna možda ne bi niti bila vrijedna spomena da me uz nju nije vezao jedan san zamršene simbolike. Premda značenju snova ne pridajem nikakve važnosti, san što sam ga usnio noć nakon dodjela nagrada grada Cetinja kao da je nagovještavao Danilovu sudbinu, dolazak bolesti i smrt.

Na travnjaku ispred monumentalne zgrade Cetinjske općine pored jednog vitkog srebrnastog bora nepomično je stajao Danilo Kiš odjeven u svijetlo odijelo. Široki sako bio je star, iskrzanih rukava i raskopčan. Umjesto košulje vidjela se rendgenska slika njegovih plućnih krila, a iza nje u dubini prsnog koša na mjestu gdje se nalazi srce visila je u obliku dunje mala svjetiljka što je mutno žmigala žućkastu svjetlost. U rukama je držao korijenje neke biljke. Bio je bosonog. Dok sam mu prilazio, počela je padati kiša. Krupne kapi su namakale svijetlu tkaninu odjeće i klizile niz plastičnu glatku površinu rendgenskog snimka. Voda se cijedila spirajući ostatke zemlje s isprepletenih žilica korijenja. Kad sam mu se približio, pružio sam mu plaketu koju je bez riječi uzeo i potom sporim pokretom otvorio njene korice. Kiša je otapala sve što je na pergamentu bilo ispisano. Ubrzo se cijela površina zamutila sivo-crnom bojom nastalom od razlivenih tušem ispisanih slova Danilovog imena i prezimena. Ovaj mu san nikada nisam ispričao…

U proljeće 1989. godine moja supruga Jagoda, sin Petar i ja doputovali smo u Pariz. Danilo nas je pozvao da ga posjetimo u njegovom stanu. Koliko se sjećam to je bilo negdje na Gambeti. Taksijem smo prošli pored groblja Per Lachez. Pomislio sam na mnoge slavne osobe koje su tamo našle mjesto vječnog počinka, na Chopinovo tijelo iz kojeg je po kompozitorovoj posljednjoj želji bilo izvađeno srce i preneseno u Poljsku. Mrtvo tijelo bez srca je kao grobnica bez tijela. Stigli smo pred vrata zgrade u kojoj je stanovao Danilo. Čekao nas je na hodniku ispred svoje garsonijere. Prostor u kojem je stanovao bio je oskudno namješten. U njemu je bilo samo ono što je neophodno za jedan skroman život samca-književnika. U atmosferi tog prostora bilo je nečega od Danilove ličnosti – jednostavnost koja intrigira.

Donio sam mu na poklon grafiku iz ciklusa „Omaggio a Leonardo“. Spokojno sklopljene ruke Mona Lise bez Giocondinog tijela. U pozadini se prostirao stjenovit pejzaž. Kad je pogledao grafiku, Danilo se zahvalio rekavši: „Pejzaž je kao da gledaš okolinu Cetinja s Orlovog krša.“

„Da“, odgovorio sam, „ali to nisam uradio svjesno.“

Taj je pejzaž bio kao uvod za početak priče o Cetinju i zajedničkim prijateljima od kojih sam mu prenio srdačne pozdrave i najljepše želje…

Te iste godine u osmom mjesecu ponovno smo se susreli na Cetinju. Jednog jutra Pascale i Danilo su u pratnji nekoliko prijatelja došli nas posjetiti. Bio je vruć i sparan dan. Danilo je izgledao vidno oslabljen od našeg nedavnog susreta u Parizu. U hodu je imao blago povijeno držanje i s vremena na vrijeme je oslanjao dlan na donjem dijelu kičme. U visini slabina.

Kad smo se pozdravljali, Danilo je šaptao. Bio je gotovo bez glasa, samo se čuo bezbojan, afoničan šum. Rekao je da se možda negdje jako prehladio.

danilo1ok

Zbog velike vrućine koja je i u hladu bila nepodnošljiva, zbog neke ljepljive sparine u zraku, odlučili smo sjediti u kući.

U prostoru dnevne sobe vladala je ugodna svježina. Unutarnja drvena škura na prozoru što gleda na vrt bila je pritvorena. Danilo je sjeo u fotelju naspram televizora. Snop svjetlosti što se probijao od pritvorenih škura blago je obasjavao njegovu mršavu figure s markantnim profilom pa je u toj chiaro-scuro atmosferi podsjećao na neku Rembrandtovu sliku, na portret nekog Židova. Tek što smo sjeli i uzeli osvježavajuće piće, Danilo je zamolio Jagodu da uključi televizor. Tihim je glasom rekao: „Sada će biti repriza jedne emisije u kojoj ja sudjelujem. Želim vidjeti i čuti kako sam nekad izgledao i kakav mi je bio glas.“

 Svi smo s pažnjom čekali kada će se na ekranu pojaviti njegovo lice. Odjednom je napetu tišinu sobe ispunio Danilov glas. Snažan ugodan glas u kojem se osjećao onaj nikotinski timbar.

Uzeo je daljinski upravljač i pojačao svoj glas. Promatrao sam njegov lik koji je činilo mi se bio sav predan onome Danilu na ekranu. Kao da sam u tom momentu osjetio Danilovu smrt. Obasjan treperavom umjetnom svjetlošću TV ekrana koji se u tom času doimao apsurdno poput elektronskog sarkofaga gdje s one strane dokumentirane stvarnosti živi svom vitalnošću jedan rasni književnik, jedan čovjek spreman na sve životne izazove, a da tu pred nama u sobi sjedi njegova sjena, sjedi netko kome je ostalo samo sjećanje na samoga sebe. Čim se emisija privela kraju Danilo je ugasio televizor. Nakratko je nastala napeta tišina.

Osjetivši delikatnost trenutka, naš zajednički prijatelj pjesnik Pavle Đonović, duhoviti kozer, počeo je zabavljati društvo nekim komičnim cetinjskim dogodovštinama.

Kad smo izašli iz kuće da otpratimo goste, Pascale i Danilo su tog popodneva putovali u Dubrovnik, oblaci su se od Lovćena gomilali nad Cetinjskom kotlinom. U daljini se čuo mukli zvuk grmljavine. Došli smo do vrtnih vrata. Kad su Pascal i Danilo ušli u auto, mahnuvši im pomislio sam kako je to možda posljednji put što smo se vidjeli na Cetinju.

Dva mjeseca kasnije Danilo je umro u Parizu. Gusto zelenilo moga vrta s granama voćaka što su se nadvijale nad putem počelo je zadobijati neku sivkastu patinu. Spremala se oluja. Dok smo Jagoda i ja žurili kući, kapi kiše su stvarale sve intenzivniji zvuk padajući po gustom lišću. Nekom spontanom asocijacijom zlokobne simbolike prisjetio sam se završetka romana „Bašta, pepeo“.

„Sada moramo da krenemo,“ rekla bi tada moja majka. „Gospode, kako se ovdje brzo smrkava.“

(cetinje-mojgrad.com)

 

Komentari: 2

Anonimno-213558531

22. 02. 2015 - 07:56

Svaka cast sto ste se sjetili rodjendanajednog od NAJVECIH
Dr.podgoricanin

14. 04. 2015 - 14:15

Veliki nikada ne umiru.Svaka cas portal anelitika.Dje je ministar kulture a cini mi se da je i on neki pisac.Mozda se nije jos aviza.
Novi komentar