Jagoda KLJAIĆ: Između dva izmišljena uskrsnuća

U doba kad sam radila, pa u skladu s tim i živjela, a zvalo se to doba Jugoslavija - neka mi nitko ne laže da je to bilo samo geografski jedno državno područje - mogla sam svaku nedjelju izmišljati rođenje i uskrsnuće, uz pečeni butić. Nisam bila nacionalna manjina, nego sam bila osoba, čovjek, pojedinac, jedinka, sa svim dobrim i lošim karakteristikama koje uz to idu. I uza mnogobrojne loše, osjećala sam se bolje
Objavljeno: 10. 04. 2015 - 14:26 Promjenite veličinu teksta: A A A
Jagoda KLJAIC: Izmedu dva izmisljena uskrsnuca

Cijeli ovaj tjedan, nedelju, sedmicu il' osmicu, pokušavam zaključiti tko mi je donio više dobra: papa Grgur XIII (još u 16. stoljeću poživio je čak 83 godine), koji je 1582. godine reformirao do tada važeći julijanski kalendar u novi, gregorijanski, odlučivši „izbrisati“ deset dana i poslije datuma 4. oktobar/listopad onaj sljedeći dan proglasiti 15. datumom istog mjeseca. Bilo je to popravljanje „greške u koracima“ Gaja Julija Cezara, najslavnijeg rimskog imperatora (koji je poživio samo 66 godina, ali onih važnih, u prvom stoljeću prije Krista) i njegove uredbe iz 45. godine prije Krista o uvođenju julijanskog brojanja dana u godini. Pa sam sad, zahvaljujući tom dvojcu, dovedena u situaciju da dva puta slavim, blagujem, obilježavam, zaslađujem i nektar - vinom zalijevam Kristovo uskrsnuće. Isto tako i rođenje, samo uz jelovnik prilagođen godišnjem dobu. Može li bolje i ljepše?

 

Jest da je u cijelu računicu Isus Krist unio pomutnju. Bilo bi drugačije, nitko ne zna kako bi se brojili dani, a pogotovo noći, da on ne krenu hodati i činiti čuda po vascijelom svijetu. Ma ne baš svuda, ali, ako nešto napraviš na jednom mjestu, tko kaže da ne bi mogao isto to napraviti i na nekom drugom. Mogao bi, garant! I ukrasti, i slagati, i opljačkati, i ubiti, lako je za lokaciju.

 

Pomutnja je u tome što nitko nije siguran kad je to Isus rođen, kad pogubljen, a kad uskrsnuo. Iako će najprije biti da on nikad nije ni gazio putevima zemaljskim. Nema tragova, nema crteža i zapisa, a ima ih, na primjer, otprije 17 ili 20 hiljada godina, u spilji Altamira. Egipatske piramide građene u periodu od oko 2 500 godina prije tog istog Krista svjedoče i danas same o sebi. O Isusu ne svjedoči ništa, osim usmene predaje, tako potrebne uplašenima od slučajno im danog života, izgubljenima u strahu što će s tim životom i uspaničenima od spoznaje da život ima kraj. Zato ljudi izmisliše neka čuda. Radi sebe.

 

Još više zbog onih koji od čuda imaju koristi. U te ubrajam i sebe. Nisam kriva, nisam poznavala ni Grgura, ni Cezara, a ni Isusa, ali mi doniješe veliku korist. Kolikogod se branim, ne mogu izbjeći da ih slavim. Živim u državi u kojoj su i Uskrs i Božić državni praznici, pa se u te dane ne radi, službeno, a ni privatno, kako službeni ne bi spominjali „onu stvar materinu“. Ovih dana raspon razmišljanja je od mladog luka, preko rotkvice, do kuvane šunkice, tj. svinjskog butića. Taman kad savladam nekoliko akrobatskih dana prežderavanja i nerada, eto ga opet Isus uskrsnuo u neko drugo vrijeme. Bio kalendar, i onda prije 2015 godina, ali nitko nije zapisao datum, ničija ruka nije zaokružila samo jedan dan, pa uskrsnuće sada varira, vibrira, lomi se, ponavlja, duplira.

U doba kad sam radila, pa u skladu s tim i živjela, a zvalo se to doba Jugoslavija - neka mi nitko ne laže da je to bilo samo geografski jedno državno područje - mogla sam svaku nedjelju izmišljati rođenje i uskrsnuće, uz pečeni butić. Nisam bila nacionalna manjina, nego sam bila osoba, čovjek, pojedinac, jedinka, sa svim dobrim i lošim karakteristikama koje uz to idu. I uza mnogobrojne loše, osjećala sam se bolje.

 

Sad me svrstalo u nacionalne manjine. I trebala bih se osjećati smanjeno, sićušno, obezvrijeđeno, kao ljudska umanjenica, deminutiv od riječi „čovjek“, na putu od manjine do ništine. Figa, promašeno! Baš se osjećam ekstra, posebno! Dođem si kao neka specijalna zvjerka. Ne vole me ovi sa kojima i kod kojih sam ostala, ni mrvicu više me ne vole oni koji su bez mene otišli. Ali, za mene odavno rade Gaj Julije Cezar i Grgur XIII.

Zato se sad, kao manjina, brinem za većinu oko sebe koja je, gurajući se gdje joj nije mjesto, bježeći iz manjine u većinu, izgubila privilegije. Najprije je ostala bez imena  što ih izabraše otac i mater, promijenivši ih u neka općevećinska, kao npr. Mileva u Iva, Sidonija u Nina, Jovanka u Nika, Svetlana u Ana, Anđelija u Lea itd, a kako dobra prošlost sve više postaje in, vjerojatno će njihova djeca svojoj davati krsna imena baka i djedova. Onda je, razvojem državnog uređenja, većina, što je još opakije, ostala bez privilegije da ima dva Uskrsa i dva Božića (osim nekih rijetkih godina kad se i po jednom i po drugom kalendaru poklope mladi i puni Mjesec). Nema više duple doze mladog luka, kuvane šunkice i kojekakvih čokoladnih šnita za sve, već samo za posebne.

Odnedavno me i UN-ov Odbor za ljudska prava uzeo pod svoje, pa zapomaže da počnem pisati ćirilicom. Baš i hoću, posebno adrese na koje šaljem kojekakve molbe, žalbe, tumačenja, dopunu dokumenata. Posebnim ćiriličnim krasopisom molbe za posao. I počet ću slati razglednice. Tako ću zasigurno doprinijeti formiranju školskih razreda u kojima će se učiti nepoznato pismo, a to će značiti nova radna mjesta za učitelje i nastavnike. I momentalno povećano zapošljavanje u državnoj upravi, pošti, bankama, knjižnicama.

Znaju ljudi iz UN-ovog Odbora što rade, samo ne znaju kome to nude. Kako većini

objasniti da je ćirilica spasonosno rješenje za državu u kojoj je omraženo pismo? To je kao da se odjednom zaljubite u nekoga tko vam je do jučer bio totalno antipatičan, a onda otkrijete njegove kvalitete. Otrežnjenje. Novi život. Put u budućnost. Da li je baš to potrebno većini?

Sve ovih dana mislim da nisu vojskovođa iz  prvog stoljeća prije Krista i papa iz 16. stoljeća, koji su dokazano postojali, ipak veći proroci od Krista nedokazano postojećeg. I da su oni smislili tu igru: sad si većina – onda manjina – pa isto – opet manjina – pretapaš se u većinu – spasavaš manjinu koja se zavarava da je većina… U igri se ne osjećam kao nacionalna manjina. Osjećam se kao ljudska, očovječena, obrazovana, kulturna, elitna manjina. A taj osjećaj stvara veliki problem većini.

 

(e-novine)

Komentari: 3

Anonimno-1824007138

10. 04. 2015 - 14:56

Žalosno. Takvi kao vi autorko ne bi povjerovali ni da su ga svojim očima vidjeli
anoniman

18. 04. 2015 - 16:19

dobro je sto je autorka sebe svrstala u elitu,od ovih jadova koji zale za bivsim i starim vremenima izbacujuci Hrista iz istorije i zivota potopice se drustvo, ako vec nije. ne kaze se zaludu da covjekov pogled moze biti kao pogled zabe iz bunara. to je onaj pogled unazad i u buducnost koji nosi samo esenciju licnog iskustva, a koji ovakvi kao sto je autorka teksta pretvaraju u zakon.... jad i bijeda od tekstopisca, suzena svijest...suma i papir postali jeftini, nazalost
Guest_46350

10. 09. 2015 - 17:03

Odlican tekst! Prethodni komentari izuzetno ignorantni!
Novi komentar