Zapis Dimitrija Popovića uz portret Danila Kiša: Živio je smrt u svojoj literature

U mraku nedefiniranog prostora, Danilo Kiš gleda u nešto našem pogledu skriveno. Čini se da je pisac odsutan. Sav je predan onome što posmatra. Njegovom omiljenom riječju kazano, lice mu je „ozareno“. Ruku je položio na blago otvorena usta. Pokret ruke naglašava zanešenost koja je neizreciva. Pisac zari iznutra. Unutarnji glas harmonira s njegovim bićem. Ali, jedan detalj unosi uznemirenost u kompoziciju. Remeti prijašnji doživljaj portreta. Na Danilovoj ruci je položen kostur šake. Ruka života je istovremeno postala i ruka smrti. Ono što je Kiša trajno opsijedalo, što je nadahnjivalo njegovu literaturu, bila je smrt.
Objavljeno: 18. 08. 2015 - 11:50 Promjenite veličinu teksta: A A A
Zapis Dimitrija Popovica uz portret Danila Kisa: Zivio je smrt u svojoj literature

Sjeme smrti rano je posijano u njegovom biću. „Nisam mogao da zamislim kako će to jednoga dana da umre moja ruka, kako će da umru moje oči . . . . “, uznemireno se pitao dječak Andreas Sam iz romana „Bašta, pepeo“. Anonimnom ispitaniku u „Peščaniku“, na pitanje „Što se to začinje u vašem intelektu“ E. S. je nedvosmisleno odgovorio: „Smrt, gospodine“. S rukom smrti umrijet će i Kišova unutarnja riječ. Bjelina papira će ostati prazna. Zgasnut će piščeve radoznale oči umornih podbuhlih kapaka. mrak će zastrijet njegov ozareni pogled. Kišova su životna ozarenja bila rijetka i kratka. Sudbina mu je bila raspeta, njegovim riječima kazano “između nade i beznađa“.

Kiš je živio smrt usvojoj literaturi. Spoznaju da je u stvarnom životu neizlječivo bolestan teško je podnosio. Gotovo fanatično je vjerovao u učinkovitost riječi. Vjerovao je u njihovo moćno djelovanje izvan literature. To ga je sujevjerno mišljenje opterećivalo. Pisanje o tumorima i smrti pokazalo se kao mračna koincidencija suptilnih piščevih metafora s njegovom malignom bolešću. misao o smrti odmotavala se u Kišovom biću „sama od sebe, kao svitak crne svile . . . “.

Crna vrpca obavija šaku i kostur, dok Danilovo usamljeno lice zari u mraku. „Sanjao sam da sam umro. Bilo je fantastično“. može se pomisliti kako ove riječi izrečene pred smrt nijesu lišene Kišovog sarkazma. Ali, ovdje se ne radi o literaturi nego o kraju piščevog života. Očito mu se nemilosrdna neminovnost smrti u snu preobrazila u zavodljivu prijatnost kad ju je doživio fantastičnom. Portret pisca koji je majstorski pretapao fakta i fikciju prožima stvarno i imaginarno. Gleda li stoga Danilo Kiš u veliku tajnu smrti koja ga je ozarila, tajnu s kojom će zauvijek nestati? Nakon smrti ostaju nijeme riječi njegove literature.

Čitajući ih uskrsavamo pisca.

Dimitrije POPOVIĆ

Pobjeda

Komentari: 0

Novi komentar