JERGOVIĆ - URBAN: Trule kosti

“Mamut” je album koji terapeutski djeluje na svoga slušatelja, premda ne širi nadu, vjeru ili utjehu. Ali upravo to krijepi i umiruje. Urban vjerodostojnom čini našu samoću. Nema smisla sažaljevati se. Treba se učiti svome porazu.

Objavljeno: 28. 09. 2015 - 21:34 Promjenite veličinu teksta: A A A
JERGOVIC - URBAN: Trule kosti

Autor: Miljenko JERGOVIĆ

Dvije najljepše pjesme o ratu pjevao je Arsen Dedić, a napisao ih je Antun Šoljan. ‘Seosko groblje I’ i ‘Seosko groblje II’ našli su se na albumu ‘Ministarstvo straha’, objavljenom 1997, po svršetku svih ovdašnjih ratova.  Brehtijanskog ugođaja, sumorne i anegdotalne, te su pjesme prošle mimo nas i mimo vremena. Nema ih kada radio stanica kasno noću emitira Arsenove hitove, a neće ih biti ni u vremenima državnih praznika, kada ponosna nacija komemorira žrtve slavnih bitaka i zaziva nove ratove, u kojima će neka nova mladost svojom junačkom smrću obodriti narod i pružiti mu smisao i razloge za mržnju u predugim razdobljima mira. Te dvije pjesme, dva Šoljanova majstorska djela, napisana u sjeni i pod tegobom Narodnooslobodilačke borbe i revolucije, bila su tihi pjesnikov protest protiv slavljenja jednoga tada neporecivog rata, koji je budućim naraštajima ispostavljan kao moralna i duhovna mjera stvari. Arsen je proveo subverziju kada je dva Seoska groblja premjestio u nova poratna doba i okrenuo ih protiv novoga rata. “Kad je ušla ona treća vojska,/ Klicali smo: ‘Svršila je borba!’/ Jedino su stare žene znale/ Da od toga neće biti dobra.” Ali kao što jednom davno nisu primijetili Šoljanovu podvalu onim svetinjama, tako je neprimijećena ostala Arsenova podvala ovim svetinjama.

Damir Urban je oko nove 2015. objavio album “Mamut”. Sat muzike, razdijeljen u jedanaest pjesama, koji se može slušati kao neka vrsta audio-romana. Na toj je ploči “Dva metra (balada o vojniku)”, koja bi u nekom privatnom slušateljskom imaginariju mogla biti treća hrvatska pjesma o ratu. Samo što je za razliku od Seoskih groblja, koja u Arsenovoj interpretaciji odišu atmosferom Vajmarske republike i ljevičarskih kabarea, Urbanova pjesma savršena zvučna slika 1933. u Njemačkoj. Pjesma je to kroz koju uskrsavaju trule kosti, mrtav se vojnik diže iz groba u marš, dok pjeva o svome dva metra dubokom grobu. Nikakva se domovina tu po imenu ne spominje, ali i ne mora: riječ je o grobljanskoj, podzemnoj domovini, koja se uzdiže i posuvraćuje, kao kad se majica s krive okreće na pravu stranu, tako se ideali smrti pretvaraju u ideale života. To je već neki kasni Bertolt Brecht, prije emigracije u Skandinaviju pa u Ameriku, čiji će kabare ostati neizveden.

“Mamut” je audio-roman o raspadu, privatnom, društvenom i svakom drugom. Sjajno je tu inscenirana ljubavna svađa, koja se savršeno nadopunjuje s vojničkim maršem trulih kostiju, i teškim vonjem jesenje Venecije. Iako se Urban služi sredstvima rock muzike, ovo više nema ni najdalje veze s njom. Osim što u Hrvatskoj (a možda i šire, u Europi ili svijetu) rock muzika i kultura postoji samo kao arhivirana uspomena, a električnim se gitarama služe istražitelji u američkim koncentracijskim logorima i inim mučionicama slobodnoga svijeta, tema kojom se Urban bavi mnogo je šira od pretpostavljenoga rock okvira. “Mamut” nije stvar za radio stanicu, niti za omladinski klub. “Mamut” je za prašnjavu i napuštenu pozornicu nacionalnog teatra i za publiku koja premire od straha zbog onoga što će biti sutra.

“Priđi mi bliže” himna je lažne vedrine, oko koje bi se mogli okupljati ljudi u getu, izopćenici i zatočenici nekoga novodobnog logora, u kojem se živi “bez straha i bez prošlosti”. Tu se ruke zamjenjuju krilima, tu “imamo sve što nam treba/ prostor od zemlje/ pa do neba”, a “sve zastave i boje/ od sada odlaze u dim”. Karakteristična boja Urbanova glasa gubi se, transformira u glasove koji pjevaju uz logorsku vatru zapaljenu u limenoj bačvi, usred uličnog mraka, u gradu bez svjetla i električne struje…

Zatim slijedi još jedna sumorna venecijanska razglednica, pa bračne svađe, valjda i najupečatljivije u svom našem pjevanom pjesništvu, a onda kraj. “Mamut” je rijetko kriptičan album, do kraja izgrađenog svijeta – u pogledu unutarnje dovršenosti, zaokruženosti i okrenutosti prema sebi “Mamut” bi se mogao uspoređivati sa “Zastavama”, trideset godina starim remek-djelom grupe Paraf. “Zastave” su najavile nacionalna okupljanja, folklor iz Zlatne grane i rat, a što li, dušo duše moje, najavljuje Urbanov “Mamut”? Vjerujmo ništa.

Vizualno uokviren likovnim tajanstvima Tomislava Torjanca, “Mamut” je prijetnja izumiranjem. Izumrijet će dobri i veliki, izumrijet će usamljeni, svi oni kojima nije u prirodi da žive u krdu, izumrijet će mamuti, a onda će se njihovoj demodiranosti uglas rugati preživjeli slonovi.

Damir Urban rođen je 1968. u Rijeci. U šesnaestoj je već bio lokalna plavokosa rock zvjezdica. Zatim je poveo Laufera, koji je ovom slušatelju u prvi mah djelovao kao hrvatska zamjena za Ekatarinu Veliku, koja mu je prethodno zvučala kao jugoslavenska kopija Depeche Mode. Kasnije će slušatelj promijeniti mišljenje o Ekatarini. Do promjene će, vjerojatno, doći usljed svih ratnih iskustava, ali i ostrvljenosti među čoporima. Ni njega, slušatelja, kao ni Antuna Šoljana, Arsena Dedića i Urbana, ratno iskustvo nije učinilo bogatijim. Upravo suprotno: siromašniji je za većinu iskustava što ih je po nalogu sudbine stekao u proteklih četvrt stoljeća. Iskustva, ako su doista psihološki duboka, čovjeka ne obogaćuju, nego ga čine siromašnijim. Tako smo siromašni za mnoga iskustva što smo ih stekli.

O Lauferu slušatelj nije mijenjao mišljenje. Neki nas se bendovi naprosto ne dotaknu. Mimoiđemo se, nije nas briga. Osim toga, Laufer dolazi u vrijeme kada je on, slušatelj, već prestajao da sluša domaću i stranu pop i rock muziku. Možda je tome doprinijelo i njegovo osiromašivanje tolikim društvenim i inim životnim iskustvima. Da bi s vjerom poslušao trominutnu pjesmu, ili da bi se poput katarke na jugu klatio na rock koncertima po omladinskim klubovima, čovjeku je potrebna stanovita doza naivnosti. Naivnost nas je činila bogatim. Činilo nam se tada da je sve moguće i da možemo sve.

Stvari su se počele mijenjati s Urbanovim solo albumima. Bilo je to drukčije i uzbudljivije od Laufera. Umjesto rock zvijezde u pokušaju, Urban je postao luzer, usamljenik, crveno smeće, i zato će na “Mamutu” tako dobro i tačno pjevati o pljuvački koja stiže iz mase, o prijetećim porukama ostavljenim po vratima, o estetici anonimne psovke… Rock je izražavao potrebu za mijenjanjem svijeta. Paranoici su govorili da je sve to projekt američkih tajnih službi. Danas su paranoici zavladali svijetom, koji se upravo zato i promijenio. Samo paranoici mogu mijenjati svijet. Mimo njihove volje, svijet je uglavnom nepromjenjiv, onakav kakvim se stvorio nakon velikog praska.

“Mamut” je album koji terapeutski djeluje na svoga slušatelja, premda ne širi nadu, vjeru ili utjehu. Ali upravo to krijepi i umiruje. Urban vjerodostojnom čini našu samoću. Nema smisla sažaljevati se. Treba se učiti svome porazu.

 

Jergovic.com

Komentari: 0

Novi komentar