ĐUKANOVIĆ: Knjiga zvuči feministički ali nema negativan pristup koji se pripisuje feminizmu

U knjizi “Korak Naprijed” Šeril Sandberg, koja je operativni direktor kompanije Facebook i kao takva jedna od najmoćnijih žena svijeta, obrađuje temu zaposlene žene i njenu želju za napredovanjem u karijeri, odnosno njenom željom da vodi i da bude lider. Šeril smatra da je potrebno više žena na vodećim pozicijama da bi se promijenile predrasude o ženama i njihovoj sposobnosti da vode, kao i da će više žena na visokim pozicijama uticati na promjenu odnosa prema ženi i njenim ambicijama. Ona polazi od podrške koju jedna žena treba da pruži drugoj.

Objavljeno: 31. 12. 2015 - 10:26 Promjenite veličinu teksta: A A A
ĐUKANOVIC: Knjiga zvuci feministicki ali nema negativan pristup koji se pripisuje feminizmu

Zvuči feministički ali čim počnete da čitate shvatite da to što je feminističko nema onaj negativan prizvuk koji se vrlo često pripisuje izrazu feminizam. Jako puno vremena se posvećuje nesigurnosti žene, nesposobnosti da se izbori za sebe, i da vjeruje u sebe, “da sjedne za sto” i “podigne ruku”, osjećajem krivice što radi i nije s djecom, ili što nije dobra domaćica. Odatle i naziv knjige, koji u originalu zvuči kao “nagni se naprijed”. Kroz neki svoj lični ton, prikazujući svoje slabosti Šeril Sandberg vam odmah postane simpatična, kako samo to može da bude neko ko javno priča o svojim slabostima, lako se poistovjetite s njom čak i ako ste muškarac, pa samo znate neku zaposlenu ženu. Takođe kroz seriju statističkih pokazatelja daje naučni ton knjizi. 

Ono što, međutim, nikako nisam mogla da prihvatim je ta priča o univerzalnom položaju žene, kao da američka žena predstavlja sve žene na svijetu. Nekako sam osjetila da mi, žene iz ovog podneblja imamo mnogo više prednosti, i mnogo bolji položaj nego oni tamo, na Zapadu. Naime, u SAD, a i uopšte na Zapadu, do nedavno se muškarac smatrao nesposobnim ako njegova žena mora da radi. Šeril Sandberg tako objašnjava zašto njena majka nije radila “Ako je mužu potrebna pomoć žene za izdržavanje porodice to se smatralo slabošću, zato je moja majka ostala kod kuće, bavila se roditeljstvom i bila aktivan volonter. Vjekovima stara podjela rada se održala.”

Moja majka je takođe šezdesetih, kad je došla iz Holandije i udala se za mog oca, Crnogorca, počela da radi. Njeni roditelji, Holanđani, su to jako teško prihvatili, ali se kod nas smatralo potpuno normalnim da žena radi.

Druga stvar koja je možda sprečavala, a i dalje sprečava, žene na Zapadu da rade je i nedostatak vrtića, odnosno previsoke cijene vrtića. Njihova kultura takođe ne podrazumijeva instituciju babe i tetke, u čiju su slavu kod nas podignute generacije i generacije djece zaposlenih majki, uključujući i mene i moju djecu. Ako krenemo odavde naši stavovi u tretmanu zaposlene žene i napredovanju u karijeri u odnosu na SAD su možda za 50 godina napredniji. Jer ako mi imamo slobodu da radimo čim nađemo posao i da uz to i rađamo djecu i ne ostajemo bez posla (znam za izuzetke, ali to je u SAD standard), i da napredujemo u karijeri, zar nas to ne čini naprednijim? 

Možda kod nas postoji neki drugi ekstrem koji potiče iz naše tradicije - da žena stvarno može sve da postigne, i da radi u polju i da podiže djecu i čuva stare, dok muž ratuje. Kod nas je i dalje najveća zamjerka ženi ako nije dobra domaćica. I to vrlo često zvuči apsurdno. Ja sam podignuta u porodici jakih žena, uz pomoć tetaka koje su sve bile na visokim pozicijama. A ipak je interna šala i danas “Što si mužu kuvala danas?”.

3112promocija

Neke stvari su ipak iste, ovdje i tamo. Jedan primjer koji se navodi u knjizi, je priča o eksperimentu koji su pokrenuli istraživači Flin i Anderson. “Započeli su sa studijom slučaja urađenom na Harvardskoj poslovnoj školi, o preduzetnici iz stvarnog života, Hajdi Rojzen. Slučaj opisuje kako je Rojzenova postala uspješan kapitalista koristeći svoju „otvorenu ličnost... i razvijenu ličnu i profesionalnu mrežu koja uključuje mnoge do najmoćnijih poslovnih lidera u tehnološkom sektoru.“ Polovini studenata Flin i Anderson su dodijelili zadatak da pročitaju Hajdinu priču, a drugoj polovini su dali istu priču, ali sa jednom razlikom – zamijenili su ime „Hajdi“ sa imenom „Hauard“ i dali im da objasne zašto bi im Hajdi odnosno Hauard bili poželjan kolega.

Mada studenti poštuju i Hajdi i Hauarda, Hauard se pokazao kao poželjniji kolega.

Sa druge strane, Hajdi su smatrali sebičnom i „tipom osobe kakvu ne želiš da zaposliš i sa kojom ne želiš da radiš.“ Isti podaci sa jednom jedinom razlikom – polnom – izazvali su veoma različit utisak. Ovaj eksperiment podržava ono što je istraživanje već jasno pokazalo: uspjeh i dopadljivost su u pozitivnom odnosu kada su u pitanju muškarci, a u negativnom odnosu kada su u pitanju žene. Kada je muškarac uspješan, dopada se i muškarcima i ženama. Kada je žena uspješna, manje se dopada osobama oba pola.

Istina je šokantna, ali nije iznenađujuća: šokantna je zato što niko ne bi priznao polne stereotipe, a nije iznenađujuća zato što to očigledno činimo.

Ono što smatram da knjigu “Korak naprijed” čini dobrom je razumijevanje da su svi ljudi različiti i da svako ima svoj izbor, da se nikom ništa na nameće i kako to Šeril kaže: “Ne žele sve žene karijeru. Ne žele sve žene djecu. Ne žele sve žene i jedno i drugo. Mnogi ljudi nisu zainteresovani za sticanje moći, ne zbog nedostatka ambicije, već zbog toga što već žive životom kakav im se dopada.” Kod nas bi to preveli “Svako svoj posao.” I ja se potpuno slažem.

Sve u svemu, smisao knjige, koliko god ona bila svrstavana u feminističke police, je u stvari humanistička težnja da pomognemo jedni drugima, da stvorimo svijet u kojem društvene norme više ne postoje. “Očekivanja ne treba da budu određena polom, već ličnim strastima, talentom i interesovanjima.”

 

Autorka: Nataša Đukanović, direktorka marketinga u kompaniji DoMEn

Komentari: 0

Novi komentar