Košarka će se na Cetinju vazda igrati!

U crnogorskoj svakodnevici postoji mišljenje da je Cetinje po mnogo čemu veoma specifičan grad.
Objavljeno: 27. 01. 2016 - 12:11 Promjenite veličinu teksta: A A A
Kosarka ce se na Cetinju vazda igrati!

Da li je to iz  razloga što je grad bio viševjekovni centar Crne Gore, a onda naglo postao zaslužni starac kojeg se unučad sjete samo kada teba obilježiti neki folklorno značajan događaj čiji je sam on bio kreator i vinovnik; možda je to, pak, zbog činjenice da je u danima kada je dobar dio Crne Gore bio zaslijepljen bratoubilačkim porivom i nije vidio dalje od cijevi imaginarnih topova uperenih prema našim gradovima, velika većina stanovnika ovog grada već tada osjećala da će se desiti nešto zbog čega ćemo kasnije izražavati žaljenje; da li je to, pak, što se ”preko noći” grad u kojem je bilo nedovoljno radne snage da pokrije sva mjesta u nekoliko dobro znanih preduzeća i fabrika, u kojem su Njegoševa i Bulevar u 7 časova ujutru vrvile od ljudi, koji grabe ka svom radnom mjestu- pretvorio u prazno svetilište, đe ujutru na ulici možeš viđeti samo đake (a i njih sve manje) i pođekojeg rekreativca; da li su svi ovi razlozi oblikovali mentalitet građana sa grubim cinizmom, vječitom potrebom za ”polupraznom čašom” i primamljivim smislom za humor?

Teško je naći razloge, ali jedno jeste sigurno - ovo podneblje je odvajkada bilo rasadnik uspješnih pojedinaca, iz različitih duštvenih sfera.

Svrha ovog teksta je pomenuti jednu od tih sfera, i to onu najljepšu - sport. I to ne sve sportove, već onaj najljepši, najdinamičniji, intelektualno najzahtjevniji - košarku.

ct1

Jeste, kada kažemo Cetinje, odmah pomislimo na rukomet. S razlogom - rukomet je realno iznjedrio najviše uspješnih sportista, reprezentativaca, evropskih prvaka, olimpijaca i slično. Ali danas će tema biti kraljica dvoranskih sportova. Ta gorda dama, koja navodno nezainteresovano posmatra kako se titraju gospoda rukomet i fudbal, a ona samo stoji. I smješka se. I stari.

Prošle godine je KSCG slavio šezdeset godina od kada su počeli sa radom, u sklopu KS Jugoslavije.

Iste godine godine Košarkaški klub Lovćen je napunio sedamdeset šest godina. Iako je prvo igralište za potrebe nadmetanja pod koševima napravljeno dvije godine ranije, KK Lovćen, kao sekcija Gimnastičkog društva sa Cetinja, na prvom zvaničnom takmičenju učestvovao je 1949. godine, na trećem prvenstvu Crne Gore i to upravo na Cetinju. Pored našeg tima, na turniru su učestvovali i Budućnost, Bokelj i Rudar.

I narednih godina košarka u Crnoj Gori igrana je u zonama iz kojih su pobjednici učestvovali na finalnim turnirima. Lovćen je učestvovao u par navrata na završnim turnirima, kao jedna od najboljih ekipa Srednje regije.

Košarka se tih godina na Cetinju igrala na otvorenim terenima. Nije tada bilo parketa, zagrijanih sala, svlačionica, adekvatne opreme. Bila su dva koša, poderana lopta. I entuzijazam. Ali, zar je đevojkama i momcima koji su se ”do juče” borili za slobodu, išta moglo biti smetnja u ostvarenju svojih želja?

ct0

To je trajalo prvih desetak godina postojanja KK Lovćen, sve dok velika zgrada ”Vojnogstana” nije prilagođena i u njoj napravljena fiskulturna sala za košarku i rukomet. Od tog momenta kiša i druge vremenske nepogode, kojih na Cetinju ima ”za izvoz”, nijesu predstavljali poteškoću u daljem razvoju dvoranskog sporta u Prijestonici.

Ovakva sala poslužila je sve do zlokobnog zemljotresa, nakon kojeg je izgrađena sala u kojoj se i danas trenira i igraju utakmice.

Ta sala će kasnije ugostiti najveće timove bivše Jugoslavije, ali i Evrope. Parket ove sale zaškripao je pod patikama igrača Cibone, Splita, C.Zvezde, Olimpije, FMP Železnika, a zahvaljujući šestom mjestu u Saveznoj ligi 1997/98. godine i plasmanu u KUP Radivoja Koraća, Lovćen je ugostio i Virtus, Hapoel i Krku.

Najbolji plasman u Saveznoj ligi Lovćen je ostvario 2001. godine, kada je osvojio četvrtu poziciju.

Ipak, može se reći da je najdinamičniji košarkaški život na Cetinju bio u sezoni 2003/04. kada je naš tim učestvovao u Jadranskoj ligi, među najboljim ekipama bivše Jugoslavije- Splitom, Cibonom, Olimpijom, Partizanom, Budućnosti.

Od obnove nezavisnosti i formiranja državne lige, najuspješnija sezona cetinjskog tima bila je 2009/10, kada se Lovćen, pored plasmana među četiri najbolje crnogorske ekipe, postao viceprvak Balkanske lige, đe je u finalu bio bolji domaći Levski.

I tako, hronološki, malo-pomalo, dođosmo do sadašnjeg vremena i sadašnjeg Lovćena. A sadašnji Lovćen je svoje kapacitete usmjerio ka postepenom podmlađivanju ekipe, u cilju postizanja kadrovske i igračke stabilnosti u narednom periodu. Ali, koji i koliki su ti kapaciteti?

Finansijska situacija u klubu je, blago rečeno, veoma nepovoljna. Ovu rečenicu neću dodatno razrađivati, da tekst ne bi dobio konotaciju mimo one primarne-sportske, ali, kao Cetinjaninu i čovjeku koji je prošao sve kategorije ovog tima, izuzev one ”najstarije”, teško mi je gledati našeg giganta kako grca u problemima.

Teško je slušati priče da se (pojedini) domaći igrači odriču svojih nadokanda čiji je iznos minimalan, u cilju pokrivanja troškova boravka i ishrane igrača ”sa strane”.

ct2

Teško je svakog jula i avgusta gledati naše košarkaše da cjelokupne pripreme odrađuju na Cetinju, po visokim temperaturama, bez ikakvih mogućnosti da će se makar desetak dana nadisati planinskog vazduha i na taj način ”širiti pluća” pred početak sezone.

Posebno teško je gledati kako u jesenjem i zimskom periodu, poslije iole obilnije kiše, zagrijavanje na treningu ovi momci provode tako što nišane mjesta đe treba staviti kantu ili krpu na teren, da ”kupi” vodu koja toči sa krova, a za ulazak u svlačionicu je potrebna ronilačka oprema.

Ali, najbolnije od svega je biti svjestan činjenice da, pored favorizovanih fudbala i košarke, u mlađim kategorijama, u periodu kada kreće ono ozbiljno odrastanje, u pravom smislu te riječi, najviše đece na Cetinju je odabralo da trenira rukomet.

I baš ta đeca, kojima je ”moltenka” najdragocjenija igračka, a njen prolazak kroz naradžasti obruč- svakodnevni san, ne mogu da se nadaju zagrijanoj sali, dovoljnom broju lopti, a kamoli nekom odjevnom predmetu sa amblemom Lovćena.

Škola košarke Lovćena, zahvaljujući entuzijazmu čovjeka koji je jedan od najvećih razloga zašto sam odlučio da pišem ovaj tekst, je besplatna.

Ali to ne znači da ne postoje kriterijumi koje moraš da ispuniš da bi postao dio nje. A ti kriterijumi su: da ne podsmijavaš druga kad mu ispa’ne lopta, da ti je najbitniji timski rad, da ne podvaljuješ nijednom svom saigraču, da prihvatiš svaku dobronamjernu sugestiju trenera i, najviše od svega, da si ponosan što si član KK Lovćen.

ct3

Iako možda ne djeluje tako, vjerujte da je, u vremenu iskrivljenih moralnih vrijednosti, mnogo laške platiti mjesečnu članarinu, kao garant neograničene slobodne u ponašanju svojih mezimaca, nego sačuvati taj iznos, a očekivati da će đeci biti uskraćena mogućnost da demonstriraju samovolju koje roditelji nijesu kadri da im ograniče.

Problem cetinjske košarke je prizma kroz koju se prelamaju višestruke društvene i socijalne poteškoće stanovništva Prijestonice.

I bilo bi nelogično da grad koji i dalje pati od rasipanja mladih ljudi koji su primorani da svoju egzistenciju i budućnost traže u susjednim gradovima ili dalje, bude poznat po savršeno uređenom košarkaškom klubu.

Ali, siguran sad da niko od košarkaških radnika to ni ne traži. Ipak se radi o minimumu stimulansa koji bi ”starog lava”opet digli na noge, tek toliko da može u djelo sprovesti strategiju podmlađivanja tima, u kojem bi opet mogao izrasti neki novi igrač evropske klase.

Ovaj tekst je samo mali pokušaj da se skrene pažnja na sportski kolektiv koji je dugo vremena punio dvoranu SRC Lovćen, koji je jačao kolektivni i sportski dug građana Cetinja, koji je iznjedrio ili oblikovao niz vrhunskih igrača, koji je mnogim cetinjskim dječacima i djevojčicama pružio najljepše trenutke djetinjstva i doprinio da postanu dobri ljudi.

Svako kome je stalo do ovog kolektiva želi da za Lovćen nastupe neki bolji dani. Na kraju, nada je nešto što kod čovjeka potoje umire.

I tako, prolaziće dani i godine, smjenjivaće se cetinjske kiše i snjegovi, ljudi će dolaziti i odlaziti, ali će se košarka na Cetinju vazda igrati.

I to zahvaljujući jednoj činjenici- ne postoji problem, bilo koje vrste, koji je jači od entuzijazma i ljubavi košarkaških pregalaca na Cetinju prema ”kraljici dvoranskih sportova”.

Ali, ne testirajmo njihovu izdržljivost, nego im pomognimo na svaki mogući način. Pa makar napisali tekst podrške i apela.

 

Autor: Nikola RADUNOVIĆ

(Pionir, kadet i junior KK Lovćen)

Reprezentacija.me

Komentari: 6

Tatin sin

29. 01. 2016 - 14:11

Ovaj je isti tatin sin. Piše o košarci zato što je to predmet interesovanja i sportskog opredjeljenja premijera Đukanovića. Tako mu i tata cinculira evo skoro pedest godina
Ibar

02. 02. 2016 - 16:54

Poslije utakmice sa Ibrom i opšte tuče, očekujemo novi članak mlađanog Radunovića, sina "prvoborca" Stevana.
ziks

03. 02. 2016 - 05:30

Prelijep tekst. Svaka cast!
Sofija

05. 02. 2016 - 08:12

Divan tekst. Svaka cas Nikola. Ovi koji te "kritikuju" to cine po starom dobrom obicaju, USPJEH SE NE PRASTA. A, ti si uistinu uspjesan mlad covjek. Samo naprijed,
Cetinjanin

08. 02. 2016 - 09:12

Bravo...odličan tekst. Treba podržati košarku na Cetinju!
Krajo

11. 02. 2016 - 16:45

Bravo tebra...:;)
Novi komentar