Ajax i Udba

Osim predsjednik države, potpredsjednik vlade ili tako nešto, danas je najbolje biti pisac koji piše o životu u totalitarizmu. S totalitarizmom neizvjesnosti nema. A ako je još tema život u komunizmu, e onda, šta god napišeš, to je naprosto osuđeno na uspjeh. Na prevođenja, na prosvjetljivačke turneje, glamour!

Objavljeno: 26. 05. 2016 - 16:16 Promjenite veličinu teksta: A A A
Ajax i Udba

Mi djeca jugoslavenskog socijalizma nismo ni znali da živimo u komunizmu, nikad nam niko to nije ni rekao, a da nemamo šta imamo, ne bismo još ni znali. Ali srećom imamo danas zapadnjačkih naših pisaca, te naše uzorite plave kacige, što stoje između nas i naše komunističke prošlosti (i sjećanja na nju!), e da ona na nas i mi na nju ne bismo otvarali vatru. Otvaraju nam vidike ti pisci, jerbo smo mi živjeli u mraku. To što si bio u partiji i u njenim strukturama, ne važi se, otkriješ u svom biću kako si podrivao komunizam iznutra, kako si bio neslobodan i kako si tužne oči svako jutro upirao prema slobodnom Zapadu, i stvar je obavljena. Zapadu nije važno šta si bio i koliko si plata primio da čuvaš komunistički jaram, važno je da dostojanstveno objaviš kako si za njegovo zbacivanje živio, pa ga doživio i preživio. I da si se onda napismeno i akribički nadahnuto ispovjedio.

A ima i zapadnjaka koji to čine umjesto nas. Evo, na primjer, Jim Shepard. To je pisac iz Amerike, ove će godine napuniti 60 ljeta, a prije 13 godina, prosvijetlio je antitotalitarni svijet pričom od 25 stranica teksta "Ajax Is All About Attack". Priča je po svijetu i prevođena i uvrštavana u antologije, u Italiji je izazvala cijelu pomamu. Ajax u naslovu nije mitski junak i paranoik koga mi genitivni ovisnici zovemo Ajant, već nogometni klub iz Amsterdama, za koji, može se saznati iz interneta, navija i pisac Jim Shepard. Priča se preko interneta može nabaviti za manje od dva dolara. Kome se ne da davati dva dolara, neka mi se javi, ja ću mu dostaviti tekst.

Protagonista priče je Velibor Vasović, nogometni čudesni centarhalf, igrač Partizana iz Beograda i Ajaxa iz Amsterdama (pola godine bio i u Zvezdi, pa se vratio u Partizan). Pisac Shepard pušta Vasovića da priča sam: "Zovem se Velibor Vasović, igrao sam fudbal jedanaest godina, prvo u Partizanu iz Beograda i reprezentaciji, a onda u Ajaxu..." Iz te Vasketove ispovijesti piscu Shepardu saznajemo kako je Vasović najprije igrao fudbal sa šest-sedam dječaka u nekoj štali od tri kvadratna metra, u Žagubici, a krava koja u toj štali noćiva, začuđeno ih gledala stojeći na kiši. U Žagubici je, kazuje nam pisac Shepard, građanskim neposluhom smatrano kad se pijanac koji padne opire da bude podignut. Saznajemo i kako su Vasovića na put za Amsterdam, od željezničke stanice do beogradskog aerodroma vozom ispratili roditelji, inače partizani, koji su Drugi svjetski rat proveli u slovenačkoj brigadi "Ivan Cankar", a u ratu je majka, negdje u Štajerskoj, izgubila dva prsta na ruci. Pa saznajemo kako je Vasovićev brat na svjetskom prvenstvu 1954. igrao za Jugoslaviju protiv Mađarske, one u kojoj su igrali Puskás, Kocsis i Hidegkuti, te kako je Jugoslavija izgubila sa 2:8, a brat dobio dres od Puskása. Pa kako se Velibor Vasović, kad bi god u Ajaxu vidio neki od Cruyffovih dugih pasova u trku, sjećao bratove tekme protiv Mađarske. Slijede opisi Vasovićevog djeda i bake, te strica koji pokušava uvesti braću u katehizam. Otac je stalno nasmijan, i svi se čude kako je takav čovjek ikako mogao pucati na Nijemce. Pa Velibor Vasović kazuje kako je njegov otac, eto, sve iz vjernosti jednom idealu, konstruirao takav život, koji će potom sahraniti sam sebe. Jer je svijet toga življenja bio zasnovan na lažnim osnovama, a djeca ga bila prihvatila kao jedinu moguću stvarnost.

Onda slijedi spominjanje Ajaxova nogometnog umijeća koje izvodi družina kao puštena s lanca. Cruyff, Piet Keizer, Barry Hulshoff, Ruud Krol, Gerrie Mühren, dakako i s njima Velibor Vasović, maglovite večeri, 7. decembra 1966, nanose težak poraz ekipi Liverpoola od 5:1, u revanšu je 2:2. Piet Keizer kaže Vasoviću kako je Cruyff njihov John Lennon, a Vasović pita Keizera: "A ko je John Lennon?" Onda se otkriva afera koju Vasovićev brat u Jugoslaviji ima sa ženom nekog Tase, inspektora Udbe. Brat ne dobiva dozvolu da posjeti brata u Amsterdamu, pa brat iz Amsterdama putuje u Beograd ilegalno. Brata nalazi u nekom gradiću blizu Žagubice, stanuje u sobi s nekim muslimanom iz Bosne, kovačem po zanimanju. Brat se žali na oskudicu, i svoju i roditeljsku. Pri povratku, na beogradskom aerodromu, neki službenik pita Ajaxova igrača zašto ne igra u domovini već u inostranstvu, te ga pita i da li mu je otac pošten čovjek. Iz Amsterdama Vaske piše bratu kako napreduju pokušaji da ga izvuče, brat ne odgovara. Umjesto brata, odgovara mu otac, ne pitajući ništa, već opisujući kako se osjećao u danima oslobođenja. Pa se Cruyff raspituje o tome zašto Vasovićev brat ne može doći da posjeti brata. Pa kako Vasović, očito pogođen nepravdama, odlučuje da ne igra više, te kako, nakon višekratnih ubjeđivanja, i Cruyff na kraju kaže treneru Michelsu: "Pusti ga, neka ide." Onda bratu igraču u tuđini opet piše brat iz domovine i kaže kako mu piše iz najtužnijeg od svih zatvora: iz svoga srca. A onda Velibor Vasović nalazi novi posao u nekom mirnom kafeu, te piše roditeljima kako je sretan, jer sreću određuju unutrašnje sfere.

Sve nam to priča Jim Shepard, profesor kreativnog pisanja na koledžu. A sve je u njegovoj priči laž. I faktično i intencionalno. Velibor Vasović nema nikakve veze sa Žagubicom, nikad ondje nije šutnuo loptu, možda nikad nije ni bio. Rođen je u Požarevcu, a fudbal je počeo igrati tek kad se porodica preselila u Beograd, 1950. Vasovićev nijedan brat nije igrao za Jugoslaviju, ni Miodrag, ni Petar, ni Milan. Samo je Petar igrao fudbal, za beogradski Dorćol. Jugoslavija nije igrala protiv Mađarske 1954, i nikad nije izgubila sa 2:8. Vasovićevi roditelji nisu bili u partizanima: otac Živojin, poreski činovnik, odveden je 1942. u njemačko zarobljeništvo, a majka Jelka, djevojačko Laušević, domaćica, odgajala je osmoro djece. Nikakav problem političke prirode nije imao ni jedan od braće Vasovića. Razgovarao sam o Vasoviću ovih dana sa Vladicom Kovačevićem, njegovim saigračem iz Partizana i reprezentacije: kaže da je Vasović bio muzički najobrazovaniji u svojoj generaciji, strašna je podvala da nije znao ko je John Lennon. Razgovarao sam, dugo, i sa udovicom Vasovićevom, glumicom Brankicom Zorić Vasović: za svoje djevere kaže da su bili uzorni u svakom smislu, i monogamni apsolutno. Sva djeca iz siromašne kuće Vasovića, njih osmoro, završila su fakultete, Vaske je bio pravnik, advokat. Kazala mi je da nikakav Jim Shepard nikada nije razgovarao s Vasovićem. Insinuaciju o ljubavnoj aferi sa nečijom ženom bilo koga od trojice njegove braće nazvala je gnusnom podlošću. Vasovićev otac nije mogao pisati svome sinu 1966, jer je umro trinaest godina ranije, 1953! Izmišljotina s bratovom izopćenošću u zemljoradničku zadrugu je glavorod Jima Sheparda. Prošle godine sam razgovarao o Vasoviću i sa Fahrudinom Jusufijem i sa Miroslavom Redeom, njegovim saigračima iz Partizana: obojica negiraju Shepardovu priču. Ova me pak, priznajem, uznemirava evo već desetak godina. Jer je Vasović u mom životu važna pojava, moje bi dječaštvo bez njega bilo podobra pustinja. Jim Shepard je svoju priču objavio godinu dana nakon smrti Velibora Vasovića. Tako se osigurao, e da mu se Vasović ne javi i ne kaže mu da nije igrao nijednu od onih utakmica protiv Liverpoola. I da se do beogradskog aerodroma ne može stići vozom, jer nema pruge. I da u tri kvadratna metra ne može stati nijedna krava, niti u tolikom prostoru može igrati fudbal šest-sedam dječaka. I da ga možda (možda!) ne potraži u svojstvu pravnika i branioca dostojanstva svoga života i svojih uspomena.

Sinan Gudžević, Portalnovosti.com

Komentari: 0

Novi komentar