Mirko ILIĆ: Mislio sam da smo posljednja zeznuta generacija, ispade da smo posljednja normalna

Meni svaki drugi novinar ovdje govori: „Nas ništa ne plaćaju“. Nisu ni nas plaćali, ali nas to nije zaustavilo da radimo. Da sam crtao i radio naslovne strane magazina za onoliko novaca za koliko su me plaćali, nikada se ne bih usudio pokazati to u Americi, niti bih ikada dobio posao tamo. Sve što radite, radite prije svega za sebe. Ako uspijete da napravite nešto dobro za sebe i drugi će prepoznati tu vrijednost. Ali, ako vi krenete sa pričom „ne plaćaju nas, ne može to, ne smiješ ovo...“, onda sebe zafarbavate u ugao i pitate se kako ste došli tu – poručuje naš sagovornik.

Objavljeno: 03. 06. 2016 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Mirko ILIC: Mislio sam da smo posljednja zeznuta generacija, ispade da smo posljednja normalna

Grafički dizajner i ilustrator svjetskog renomea Mirko Ilić, bio je gost II Festivala tolerancije, koji se od 30. maja do 1. juna održavao u Podgorici. On je na predavanju pod nazivom „Simboli mržnje“, govorio o neofašističkoj ikonografijiji na javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije i šire.

Ilićeva biografija je impresivna: Školu primjenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu, radio je kao urednik stripa u "Poletu", osnivač je strip grupe „Novi kvadrat“, sarađivao je sa zagrebačkim nedjeljnikom „Danas“, a ilustrovao je omote ploča „Prljavog kazališta“, „Azre“, „Bijelog dugmeta“, „Parnog valjka“ i Arsena Dedića.

 Od 1986. godine živi u Njujorku. Poslije samo nedjelju dana boravka u tom gradu dobio je priliku da ilustruje naslovnu stranu čuvenog magazina “Time”. Nakon toga postaje art direktor “Time”-a, a zatim radi i kao art direktor “New York Times”-a.

Vlasnik je “Mirko Ilić Corp”, studija za grafički dizajn, 3-D i kompjutersku grafiku i filmske špice. Među klijentima su mu, pored ostalih, “Washington Post”, “Wall Street Yournal”, “Sony Music”, “Nike” i “Warner Bros”.

ANALITIKA: Jeste li se nekada u bivšoj Jugoslaviji našli u sukobu sa komunističkim vlastima zbog Vaših radova, koji su mahom društveno angažovani, a nerijetko i provokativni?

ILIĆ: Ne možete praviti socijalne i političke radove, a da ne uđete u sukob s vlastima. Prije ili kasnije morate ući u to, ili inače radite za vlast. Sredine nema. Prema tome, samo je bilo pitanje kako napraviti nešto što ima dvostruko ili trostruko značenje, za šta vi možete tvrditi da je jedno, a oni da je nešto drugo. Bilo je važno pisati između redova. Ta mentalna vježba kako nadmudriti sistem odražavala se u umjetnosti na način da neko govori o nekakvim apstrakcijama ili nadrealističkim slikama, a zapravo su u pitanju vrlo vidljive stvari.

0306mirkoilic1

ANALITIKA: O tome je govorio i Danilo Kiš, rekavši da je cenzura izazov za pisca jer ga tjera da pronađe neke nove metafore koje će čitaoci razumjeti, a koje političari neće moći da zabrane.

ILIĆ: Svi mi šaljemo poruku u boci i onda se nadamo da će je neko otvoriti i prepoznati. Kada napravite plakat koji govori nešto o sistemu i stavite ga na ulicu i neko ko slično misli vidi taj plakat - pa, to je kao da na ulici naletite na brata! Odjednom osjećate da niste sami i da je netko na vašoj strani. Odjednom imate potrebu da zaustavite prvu osobu koju poznajete i vidite da li i ona razmišlja na isti način. Još uvijek tvrdim da je u komunizmu, ako ste bili kreativni i radili protiv politike, najteže bilo ne postati alkoholičar. Tko god vas vidi veli: „Ono ti je bilo jako dobro, aj' da popijemo po jednu“. Ako je taj rad zaista bio dobar, vi na putu od kuće do studija morate popiti deset čašica nečega, jer vam svi hoće pokazati da su na vašoj strani, i naravno da se pretvorite u alkoholičara.

ANALITIKA: Jugoslaviju napuštete 1986. godine i selite se za SAD. Šta je to Amerika imala da ponudi tada što nije Jugoslavija, a što Vas je natjeralo da odete?

ILIĆ: Ja sam negdje do svoje 25 godine uradio manje-više sve što sam mogao u Zagrebu i Jugoslaviji. Tada sam shvatio da jedino što mogu napraviti jeste svađa sa ekipom koja je zauzela neke pozicije koje su me interesovale ili, pak, dobiti posao u nekoj instituciji i ugnjetavati mlade koji mi žele oduzeti taj posao. Nijedno od to dvoje mi nije zvučalo kao dobro rješenje. S druge strane, pošto sam radio dosta stvari u vezi rokenrola i družio se s muzičarima, nekada čak išao na turneje, shvatio sam da sam dalje u životu mogao uživati i ići po zabavama, a da nitko i ne primijeti da više ništa ne radim. Mogao sam, što bi se reklo, živjeti od stare slave. Tada sam shvatio da mi treba novi izazov. Evropa tih godina nije bila ujedinjena i gdje bi god čovjek otišao gledali bi ga kao gasterbajtera. Onda sam odlučio da, ako želim krenuti iz početka, idem početi tamo gdje ću ostati duže i gdje mislim da je meni prava konkurencija, i pravi ljudi sa kojima se mogu mjetiti i vidjeti koliko zaista vrijedim. Ispalo je da su to SAD.

ANALITIKA: Šta je za Vas bila Jugoslavija?

ILIĆ: Mislim da na Jugoslaviju kao državu nije gledao niko osim državnih institucija, JNA... Koliko god da je zemlja velika, vi se svedete na tih nekoliko gradova, a jedina razlika je u tome što niste morali vaditi putovnicu svakih pet minuta. Međutim, problem je u tome, a to je tužna priča, što sam mislio da smi mi posljednja zeznuta generacija i da će poslje toga doći bolje genracije. Ispostavilo se da smo mi zadnja relativno normalna generacija, jer su ostale uletjele u ratove. Kada sam radio sa Novim kvadratom nisam htio da budem najbolji dizajner u Zagrebu i Jugoslaviji, već sam se htio mjeriti sa cijelim svijetom. Tada sam više slušao američku i englesku muziku, više čitao francuske stripove nego domaće, tako da nisam imao osjećaj da pripadam ovdje. Prema tome, sve što mi se nije sviđalo u Jugoslaviji nadoknađivao sam tako što sam išao negdje vani i radio.

ANALITIKA: Na Festivalu tolerancije u Podgorici govorili ste o simbolima mržnje. Čini li Vam se da u Evropi vaskrsavaju neofašističke ideje koje prati adekvatna ikonografija?

ILIĆ: To se redovito dešava kada je ekonomija nestabilna, kada ima nezaposlenosti, a političari ne znaju kako to riješiti sem buđenjem starih strasti, vađenjem nekakvih mrakova iz prošlosti... U zadnje vrijeme na ovim prostorima svi nekoga rehabiliraju i sve žele biti na starani onih koji su izgubili rat 1945. Ne znam koliko se u svijetu bilo ko trudi da bude gubitnik u ratu... Tih znakova ima sve više i sve je više nezadovoljnih mladih ljudi, što je osnovni kapital toga. U isto vrijeme, to je puno lakše nego obezbijediti im obrazovanje. Onda se dešava zakon spojenih posuda: takvi glasaju za nekakve kao što su oni sami, a zatim se odjednom ta ekipa počinje pojavljivati u vlasti. Ljudi zbog straha počinju prvo da zatvaraju granice, gradove, onda kuće, a na kraju srce i mozak. Izoliraju se i ćute, a to je tužno.

0306mirkoilic2

ANALITIKA: Kakvo je po tom pitanju stanje u SAD-u? Nakon ubistva crnačkog tinejdžera u Fergusonu činilo se da je i tamo krenuo jedan talas rasizma.

ILIĆ: Sve ide u valovima, i mi u SAD-u imamo naš mrak. Međutim, o našem mraku se piše. O našem mraku mediji raspravljaju, prozivaju policajce, guvernere, ljudi gube posao... Prvi put poslije dugo vremena policajci završavaju u zatvorima zbog tih ubistava. Nešto se ipak dešava. Razmislite samo: kada je kod vas u zatvoru završio neki policajac koji je ubio? Kod nas će se, izgleda, to ipak desiti. Odnosi se mijenjaju, ali se stvari nikad ne vraćaju unatrag onoliko koliko se to pokušava ovdje.

ANALITIKA: U regionalnoj štampi danas je sve manje angažovanih karikatura i ilustracija. Kako one mogu da prežive pod udarima krupnog kapitala, oglašivača, interesnih grupa...?

ILIĆ: Vlasnici medija cenzuriraju i ugnjetavaju. Ko je bio vlasnik medija za vrijeme Jugoslavije? Mislite da oni to isto nisu radili? Međutim, mi smo našli način da radimo, jer nam je bilo važno. Niko od ekipe koju ja poznajem, a ko je crtao i pisao, nije to radio za novac, već iz potrebe. Meni svaki drugi novinar ovdje govori: „Nas ništa ne plaćaju“. Nisu ni nas plaćali, ali nas to nije zaustavilo da radimo. Prema tome - nemojte gledati nas, već sebe. Da sam crtao i radio naslovne strane magazina za onoliko novaca za koliko su me plaćali, nikada se ne bih usudio pokazati to u Americi, niti bih ikada dobio posao tamo. Sve što radite, radite prije svega - za sebe. Ako uspijete da napravite nešto dobro za sebe, i drugi će prepoznati tu vrijednost. Ali, ako vi krenete sa pričom „Ne plaćaju nas, ne može to, ne smiješ ovo...“, onda sebe zafarbavate u ugao i pitate se kako ste došli tu.

ANALITIKA: Je li moguće danas funkcionisati po onoj Vašoj: „Misli osam, a radi dva sata“?

ILIĆ: To je najvažnije. Čovjek koji je kopao zemlju motikom nije izmislio plug. Čovjek koji je bio lijen i rekao sebi „Mora da postoji bolji način“ je izmislio plug. Kopati i ponavljati jednu automatsku radnju ne stvara kreativnost. Uzeti distancu, odmaknuti se i zapitati kako se nešto da bolje riješiti, stvara kreativnost. S druge strane - da li je teže kopati osam sati ili misliti dva? Dakle, sve ide u tom smjeru. Apsolutno nitko ne pokušava stimulirati ljude da misle, jer se svi boje ljudi koji misle. Ako ljudi počnu misliti, glupost i birokratija ne mogu vladati – bio to vaš urednik, profesor, roditelji... Kad god vi pitate „zašto to mora biti tako“, vi preispitujete sistem. Umjetnost postoji da bi preispitivala bilo što. Pitati je misliti o tome, a razmišljati o onome što radiš je vrlo važno.

Nikola DRAGAŠ

Foto: tportal.hr/Lucija Bušić; ravnododna.com; politika.rs

Komentari: 9

Prava stvar

03. 06. 2016 - 08:20

G-din Ilić šalje poruke koje ovdje odavno niko ne šalje - intelektualne, kreativne i nadasve - etičke! Hvala novinaru - mentalno osvježenje na PA! I nije "opširnije čitajte u ...".
sjajno

03. 06. 2016 - 10:45

Predivan g-din Ilić!
Bazarov

03. 06. 2016 - 12:14

Bravo,odlicno!!!! Generacija "proletera" i pacifista i totalna suprotnost od intelektualnog kriminala.Primjer: imali smo prilike da lik na PA broji krvna zrnca jednom velikom Andricu,a da ni jednom rjecju ne pominje njegova velika djela .. Pa,zar cemo onda brojiti jevrejsko-madjarsko-crnogorska krvna zrnca jednom velikom Danilu Kisu ,umjesto da govorimo o velikim djelima pisca svjetskog renomea?Sto se tice dizajna omota ploca,sjetih se sada Azrinih legendarnih "Filigranskih plocnika" sa ficom "Milicija" u pozadani.Ovu generaciju je savrseno opisao Stulic: "citao sam Praxis polemizirao vjesto,anarhizam mi je bio u krvi,svi na barikade,sanjao sam kako vodim proletre mlade.P.S. Zivjela revolucija!!!!
Jedan jadan mentalitet

03. 06. 2016 - 16:41

Sreo sam jednog momka iz Crne Gore na jednom brodu na Pacifiku koji je radio kao konobar.Pomislio sam, kako je sretan sto je dobio posao od toliko onih koji ga nemaju, da je dobio priliku da nauci strane jezike, da nauci nesto od kolega, pa I da ponesto zaradi. Znate li sto mi je rekao cim sa poceo konverzaciju sa njim: ".. samo, tezak je zivot na brodu, radi se puno". "Koliko ti ostane ciste zarade mesecno", pitam ga. "Oko 1000 dolara". To je ilustracija jednog vrlo loseg mentaliteta : nezahvalan, nezajazljiv, negativan. Velim vam svima koji zivite tamo, ovakvo nesto izaziva prezir u razvijenom svijetu.
Potomak

05. 06. 2016 - 19:02

Pušti tu demagogiju. Ako iko i iđe trči za novcima to su "zapadnjaci". Ako neko na brod metne na stranu 3000$ (znam ih), logično da je 1000$ malo. Da ne spominjem one koji rade na kopno, žive normalno, a uštede više. I NE TREBA čoek "bit sretan što ima posao, za razliku od onijeh koji ga nemaju" (?), već treba STALNO tražit bolje. Tijeh ROBOVA što su sretni što imaju posao imamo doma na bačanje i "fala" im što i radi njih ljudi i danas idu van tražit PRISTOJAN posao, za ADEKVATNU platu.
Guest_55725

07. 06. 2016 - 21:44

Jesi li ikada pomislio da je čovjek u pravu i da je šljaka na brodu jebena katastrofa?
odusevljen

07. 06. 2016 - 19:51

fenomenalan text, mirko je josh jednom iskrenoshcu u jednom intervjuu vishe no pojedini za ceo zivot. Josh i da je vertikalni razmak medju redovima veci pa da me nisu zabolele oci od citanja :) :)
jabuke

08. 06. 2016 - 08:52

Pa ne bas https://www.facebook.com/horkestar/posts/10153812185098577
50295

08. 06. 2016 - 13:01

ETO GOSPODIN iLIĆ JE JEDAN OD BEZBROJ ONIH KOJI SU OTIŠLI I USPJELI, A KAKO TO DA KOD NAS NE MOGU NI ONI KOJI OSTAJU, A NI ONI KOJI ODLAZE?
Novi komentar