Kartoni

Danas su ljudi toliko naviknuti na kartone, da će mnogi reći kako su oni oduvijek bili dio sudačke opreme. A uvedeni su tek na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, 1970. godine. A tamo su pokazivani samo žuti, nije pokazan nijedan crveni. U toj prvoj fazi arbitri su držali žuti karton u džepu na prsima, a crveni u zadnjem džepu kratkih sudijskih hlača.

Objavljeno: 03. 06. 2016 - 11:19 Promjenite veličinu teksta: A A A
Kartoni

Gore, u loži, visoko od mene, sjedi engleska kraljica. I ona i još devedeset hiljada ljudi s njom gledaju moju dramu. Moji pomoćnici, Mađar Istvan Zsolt i Švicarac Gottfried Dienst, dotrče do mene, ja im pokažem da sam miran i da neću odustati. A sebi kažem: RudolfeKreitleinu, ovo ćeš ti prebroditi, ili te biti neće, Rudolfe Kreitleinu! Nema tog pritiska pod kojim ćeš ti promijeniti odluku. Jer si služeći fudbalskoj igri postupio pravično. Prolazi jedna minuta, druga, treća, igrač neće da iziđe. Prilazi mi, ja mu kažem, gospodine Rattin, vi ste isključeni, you‘re ejected! On, crven u licu, nešto vikne, pa nešto progunđa, sve to na španskom, ja ga ne razumijem. On ne razumije njemački, ja ne razumijem španski. Engleski možda i razumije, ali se pravi da ne razumije. Jedan iz argentinskog štaba viče kako Rattin traži da u teren dođe tumač. Nema tumačenja, gospodine Rattin,you must leave the field! U taj čas mi kroz glavu prođe nešto što sam znao, ali bio zaboravio: na ovom stadionu Wembley nikada dotad nije isključen nijedan igrač! E pa neka nije, ovaj će sad biti! Hoće, pa da su tu sve kraljice i svi kraljevi svijeta. Ovaj Antonio Rattin, Argentinac, ne zaslužuje da dalje igra ovu utakmicu. Ovo je četvrtfinale Svjetskog prvenstva, stadion pun, svi igraju i ponašaju se viteški, samo on, Antonio Rattin, prigovara i vrijeđa. Od početka.

Opomenem ga jednom, on me prezrivo pogleda i unese mi se u lice. Malo potom strašno faulira Geoffa Hursta, satro ga je, s oba mu lakta ušao posred leđa, padne Hurst, a onda, kao, padne i on. Dolje, na travi, Hurst ga pita zašto to radi, Rattin se pravi lud. Opomenem ga zbog prekršaja, on se kiselo smije, a onda promrmlja nešto, kao, svom suigraču. Opomenem ga opet, on odmahne rukom i opet mi nešto skatari na svom jeziku, ne znam šta, ali svakako mi nije rekao kako sam ja baš jedan dobar Nijemac. A koju minutu prije toga, dosudim slobodan udarac za Argentinu, pokažem rastojanje gdje da stane engleski živi zid, Rattin pokazuje da je to prekratko. Onda, odmah po faulu na Hurstu, desi se još jedan, blizu argentinskog kaznenog prostora. Pokažem gdje može stati argentinski živi zid, a Rattin sad pokazuje da je to predaleko i krene da mjeri svojim korakom. Kažem mu da sam ja onaj koji ovdje mjeri i presuđuje, on opet drobi. Izvedu Englezi slobodan udarac, lopta ode kraj gola, golman je uzme, doda je svom igraču, a Rattin prolazi pokraj mene i pokaže mi ovako, srednji prst, a potom kažiprst iste ruke stavi na sljepoočnicu, je li, da sam lud! E tu mjera bude prevršena, te i ja njemu nešto pokažem prstom: put u svlačionicu! A on neće da iziđe. Stvori se gužva, skoče i svi sa argentinske klupe, dvojica uđu u igralište, raspravljanje, vika. Uto, usred tih poskakalih, ugledam jednoga koji smiruje: to je Ken Aston, moj domaćin, zadužen da mi bude od pomoći za vrijeme Svjetskog prvenstva. Ken Aston je bio veliko sudijsko ime, iskusan, sudio je možda najbrutalniju međunarodnu utakmicu, u Čileu 1962, polufinale Čile – Italija. Ken se raspravlja uz aut liniju sa Argentincima i nagovara ih da urazume Rattina da iziđe. Pet minuta, šest, Rattin neće. Lako bih ja postupio, da se radilo o nekom drugom: pozvao bih kapitena da ga upitomi. Ali kapiten je upravo on, Antonio Rattin, ljudeskara od skoro dva metra visine. Čovjek je svoje kapitensko zvanje razumio pogrešno, kao ovlaštenje da prigovara. Ja odlučim da čekam 15 minuta, i da onda, ako on ne iziđe, prekinem utakmicu.

Isključeni igrači, koji neće da napuste igralište, na tom svjetskom prvenstvu pokazali su se kao težak problem. Zakuhalo se nekoliko dana ranije, u Birminghamu, na utakmici Argentina – Njemačka, kad je Vaš zemljakKonstantin Zečević isključivao Argentinca Albrechta. Isključeni nije htio da iziđe, više od pet minuta je trajalo natezanje. Onda, u četvrtfinalnoj utakmici Njemačke protiv Urugvaja u Sheffieldu, koja je igrana istovremeno kad i ova moja na Wembleyu, isključen je Urugvajac Horacio Troche, a trajalo je cijelih šest minuta dok je udaljen s igrališta. Sudio je Englez JimFinney. Neće Troche da izađe, a nakon što je isključen još je teatralno ošamario Seelera! A Troche je isto kapiten. Policija nema ovlaštenje da uđe u teren i izvede igrača. Preuzima ga tek kad je van granica igrališta. Isti slučaj je bio i sa drugim isključenim Urugvajcem, Silvom. To se sve događalo istovremeno kad sam ja isključivao Rattina. U dva sata su isključena tri igrača, sva tri Južnoamerikanci.

Sutradan dođe meni u hotel Ken Aston i u razgovoru zaključimo da se nešto mora učiniti kako bi se okončalo takvo ponašanje. Ken mi ispriča kako su mu sinoć, dok se kroz gužvu autom vozio kući, semafori sa žutim i crvenim svjetlom dali, možda, neki ‘putokaz’. Ken je, inače, smatrao da je nogometno suđenje primjer visokog etičkog mišljenja. Ja sam se na njegovo spominjanje semafora nadovezao i rekao, da, žuti karton za opomenu, crveni za isključenje. Mi smo i tada u džepu, evo ovdje na prsima, imali kartone, ali oni su bili bijeli: na njima bismo, olovkom zapisivali opomenute igrače. Onda sam ja napisao pismo u FIFA i obrazložio ‘projekt’. Ljudi su to prihvatili, ali je do uvođenja tih neverbalnih opomena u suđenje potrajalo pune četiri godine. Danas su ljudi toliko naviknuti na kartone, da će mnogi reći kako su oni oduvijek bili dio sudačke opreme. A uvedeni su tek na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, 1970. godine. A tamo su pokazivani samo žuti, nije pokazan nijedan crveni. U toj prvoj fazi arbitri su držali žuti karton u džepu na prsima, a crveni u zadnjem džepu kratkih sudijskih hlača. Zato da bi i sucu bilo lakše da se u gužvi snađe, a i gledaocima da odmah znaju je li igrač opomenut ili isključen. Na velikim stadionima se iz daljine ponekad teško uočava razlika između crvenog i žutog kartona. A čim sučeva ruka krene prema zadnjici, zna se. Kod nas, u Njemačkoj, zbog tog džepa u kojem je držan, crveni karton je odmah prozvan šupački (Arschkarte).

Dosta novinara je pisalo, i još i sada se to zna desiti, kako sam oba kartona ja izumio. A ja sam ih izumio samo do pola. Možda čak i malo manje od pola. A bar pola su djelo moga engleskog kolege Kena Astona. Da sam ja pri ruci imao žuti i crveni karton kad sam izbacivao Rattina, bila bi to druga priča. Taj papir bez riječi bi i njega učinio bez riječi. Njegovo izlaženje bi trajalo kratko, a ne cijelih sedam, možda čak i osam minuta. A da o skandaloznosti cijeloga događaja ne govorim. Pa mene je argentinska štampa možda i dvadeset godina označavala za neprijatelja Argentine! I danas mi koji put dođe glas kako Rattin još ne zna zašto sam ga isključio. Volio bih ga sresti, da to preda mnom kaže, pa da mu objasnim. Čujem da je političar, član argentinskog parlamenta, možda bi danas razumio. Takav je život nas arbitara: vole nas samo oni koji nas znaju, a puni stadioni nas ne podnose.

Za petnaest godina suđenja isključio sam samo pet igrača. U Bundesligi samo jednog: Jürgena Banduru, iz Hannovera 96. Na utakmici u Kölnu, ja dosudim slobodan udarac, a on kaže da sam zid postavio preblizu. I krene da mi svojim koracima to dokaže. Gospodine Bandura, nemojte to činiti, ja sam krojač, do 20 metara dužine mogu okom mjeriti a da ne pogriješim više od 20 cm. On na moje rastojanje doda još pet svojih koraka. I tu stane. Ja mu kažem, izvolite nastaviti dalje, do svlačionice!

Eto, ja i Ken Aston smo izumjeli ta dva kartona, a nikad ih nismo ni pokazali niti imali u džepovima. A neki dan sam čuo kako je neki Brazilac, koji je sudio mnogo utakmica, napisao testament i u njemu rekao želju da, kad umre, bude sahranjen u košulji u kojoj je sudio, a ona mu ima dva džepa, te da mu u jedan džep stave žuti karton, a u drugi crveni. I da ga tako opremljenog polože u kovčeg. 

(Foto: Sudija Rudolf Kreitlien u pratnji britanskih policajaca, lijevo od njega je Ken Aston)

Sinan Gudžević, portalnovosti.com

 

Komentari: 0

Novi komentar