Sara HARISON: Sadržaje medija kreira ključni monopolista - država ili korporacija

Poslovni model mejnstrim medija u ovom trenutku je takav da novinari ne mogu da pišu sve što žele. Njihovi tekstovi se rediguju - i to sve više. To je srž problema cijelog našeg društva, a primjenjiv je na mnoge druge industrije. Suština je da sadržaje kreira ključni monopolista, bilo da je to država ili korporacija, kaže Sara Harison.
Objavljeno: 22. 07. 2016 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Sara HARISON: Sadrzaje medija kreira kljucni monopolista - drzava ili korporacija

Novinarka Vikiliksa (WikiLeaks) i aktuelna direktorka Fondacije „Courage“ (Hrabrost) - međunarodne organizacije koja prikuplja sredstva za legalnu i javnu odbranu novinarskih izvora i zalaže se za odbranu „zviždača“ - Sara Harison (Sarah Harrison) u ekskluzivnom intervjuu za Portal Analitika govori o aktuelnom stanju u medijima, odnosno koliko je situacija ista širom svijeta.

- Najveći problem današnjih medija jeste da oni najviše rade kao propagandna mašinerija. Oni spinuju i ne provjeravaju činjenice, objaviće ono što kažu vladini zvaničnici bez ikakve provjere, ne objavljuju cijeli, originalan dokument kako bi javnost mogla da ima uvid u određeni problem... Zato smatram da bi najznačajnija uloga medija danas bila da - postanu iskreniji – istakla je naša sagovornica.

Prije nego što se priključila WikiLeaks-u 2010. godine, radila je za britanski Centar za istraživačko novinarstvo i Biro istraživačkog novinarstva. Ona ističe da novinari danas najviše mogućnosti imaju na internetu, gdje bez većih prepreka mogu da objavljuju svoje priloge.

- Vrlo je jednostavno postaviti nezavisan portal gdje ćete plasirati sopstvene informacije. Ne kažem da je to lako uraditi, jer za tako nešto vam treba mnogo hrabrosti. Možete dobiti čak i neke donacije, ako drugi u vašem načinu izvještavanja prepoznaju određenu vrijednost. Sve to možete da uradite sa relativno malo novca – precizirala je ona.

Kao novinar istraživač koji objavljuje tekstove „osjetljivog sadržaja“, svjesna je brojnih problema na koje nailaze njene kolege kada žele da se bave takvim temama.

- Bilo je nekoliko prilika kada sam znala da će ljudi koje znam imati posljedice zbog mog posla, ali sam ipak to uradila jer sam smatrala da sam u pravu. Uostalom, moja situacija je prilično jednostavna, jer, recimo, nemam djecu. Zbog toga imam neke privilegije koje ne mogu da dobiju oni od čije plate zavisi jedno domaćinstvo, a to su zaista teške situacije – ispričala je Harison te izrazila nadu da će više novinara „imati hrabrosti da budu nezavisni u svom novinarskom poslu“.

S druge strane, ona navodi kako danas „postoji veliki broj stvari koje nas zaglupljuju na različitim nivoima, nudeći nam određeni eskapizam“, a žuta štampa je samo početak.

- Upravo se to najčešće može vidjeti u filmovima - posebno u holivudskoj produkciji. Tako se uticaj vlade prožima kroz sve što nas okružuje - počev od štampe, pa sve do umjetnosti... U Evropi je to samo teže razlučiti. Uostalom, SAD dominiraju cijelom Evropom, kako politički, tako i kulturno. Holivudska produkcija čini većinu filmova u bioskopima širom Njemačke, Španije i drugih zemalja. Američki uticaj je infiltriran u sve što nas okružuje – dodaje ona.

Harison je došla u centar pažnje šire javnosti kada je pomogla Edvardu Snoudenu da iz Hong Konga prebjegne u Rusiju i tamo dobije politički azil. O jednom dijelu Snoudenovog puta i borbi ovog zviždača govori i Oskarom nagrađeni film „Citizenfour“ Lore Poitras.

- Jedna od prepreka na koje rediteljka Poitras nailazila bila je i ta da nije mogla da montira upravo ovaj film u svom gradu - Njujorku, niti u svojoj zemlji. To je radila u Berlinu, jer nije mogla da vjeruje ni tajnim službama svoje zemlje. Znači, morate da odete u zemlje poput Njemačke - naročito ako ste novinar koji „ide na nerve“ SAD-u - kako biste nešto zaista uradili na nezavisan način. Zato smatram bitnim da se mediji širom planete međusobno povezuju – zaključuje sagovornica Portala Analitika.

2207sara4

ANALITIKA: Što smatrate najznačajnijim zadatkom novinara danas: da otkriva ili da pojašnjava?

HARISON: Mislim da su oba zadatka jednako bitna za jednog novinara. Najveći problem današnjih medija jeste da oni najviše rade kao propagandna mašinerija. Oni spinuju i ne provjeravaju činjenice, objaviće ono što kažu vladini zvaničnici bez ikakve provjere, ne objavljuju cijeli, originalan dokument kako bi javnost mogla da ima uvid u određeni problem... Zato smatram da bi najznačajnija uloga medija danas bila da - postanu iskreniji.

ANALITIKA: U Crnoj Gori danas djeluju mnogi mediji. Imamo čak pet dnevnih listova i, uz brojne TV stanice, više od 20 informativnih portala. I sve to na samo 600.000 stanovnika. Svaki od njih objavljuje samo jednu stranu cijele priče - ni jedan ne objavljuje cijelu istinu. Da li jedan običan novinar može da izbori svoje mjesto u takvom sistemu?

HARISON: Poslovni model mejnstrim medija u ovom trenutku je takav da novinari ne mogu da pišu sve što žele. Njihovi tekstovi se rediguju - i to sve više. To je srž problema cijelog našeg društva, a primjenjiv je na mnoge druge industrije. Suština je da sadržaje kreira ključni monopolista, bilo da je to država ili korporacija. No, kada je riječ o internetu i mogućnostima on koje nudi, tu se već otvaraju brojne prilike. Vrlo je jednostavno postaviti nezavisan portal gdje ćete plasirati sopstvene informacije. Ne kažem da je to lako uraditi, jer za tako nešto vam treba mnogo hrabrosti. Možete dobiti čak i neke donacije, ako drugi u vašem načinu izvještavanja prepoznaju određenu vrijednost. Sve to možete da uradite sa relativno malo novca, a cijena osnivanja takvog medija svakog dana je sve manja.

Kao primjer mogu navesti američkog novinara Glena Grinvalda (dobitnika Pulicerove nagrade 2014. godine za seriju tekstova na osnovu podataka koje je dobio od zviždaža Edvarda Snoudena - prim.a.). Njemu nije bilo dopušteno da objavi ono što je želio u Gardijanu (The Guardian), ali je obezbijedio sredstva od veoma bogatog finansijera i tako uspio da ih publikuje. No, smatram da bi jednako bio uspješan da je prvo počeo da objavljuje te priče, pa onda obezbijedio sredstva, jer bi tada - sasvim sigurno - svako u njega uložio. U stvari, žao mi je što tako nije uradio, već se okrenuo finansiranju iz privatnog fonda, što potencijalno može da znači određenu vrstu kontrole sadržaja koji se objavljuje.

2207sara3

ANALITIKA: Novinari se danas nerijetko odlučuju na autocenzuru kada napišu neki tekst. Razlozi zbog kojih ga neće objaviti u integralnoj verziji najčešće su sam posao, porodica, prijatelji. Da li ste se i vi nalazili u sličnoj situaciji?

HARISON: Takve stvari me nijesu zaustavljale u mom dosadašnjem radu. Naravno, bilo je nekoliko prilika kada sam znala da će ljudi koje znam imati posljedice zbog mog posla, ali sam ipak to uradila jer sam smatrala da sam u pravu. Uostalom, moja situacija je prilično jednostavna, jer, recimo, nemam djecu. Zbog toga imam neke privilegije koje ne mogu da dobiju oni od čije plate zavisi jedno domaćinstvo, a to su zaista teške situacije. Uloga medija je izuzetno važna - i izuzetno korumpirana - u ovom trenutku, i silno bih željela da postoji više ljudi koji imaju mogućnosti i hrabrosti da budu nezavisni u svom novinarskom poslu.

ANALITIKA: Žuta štampa je neizostavni svega što nas okružuje. Ona nije samo sastavni dio dnevnih novina, već seže i do bestseler literature. Koriste se kako bi ljudi zaboravili gdje su, što rade, kakva je njihova pozicija i, prije svega, društeni status. Da li možemo reći da iza toga stoje vlade?

HARISON: Ne treba zaboraviti filmove - njih posebno. Konkretno, WikiLeaks je objavio prepisku američke producentske kuće Soni Pikčrs (Sony Pictures) koji pokazuju kako je vlada SAD uticala na tu kompaniju dajući im, s druge strane, poreske olakšice. Čak je redigovala sadržaje pojedinih filmova! Sve to ima svoje korjene još u kulturi iz vremena Hladnog rata, kada su, recimo, pojedini umjetnici finansirani kako bi pisali na određeni način. Vlada se čak toliko uplitala da je određivala koje će knjige biti objavljena, a koje ne, jer je trebalo da sadrže određenu skrivenu političku poruku.

I danas postoji veliki broj stvari koje nas zaglupljuju na različitim nivoima, nudeći nam određeni eskapizam. Upravo se to najčešće može vidjeti u filmovima - posebno u holivudskoj produkciji. Tako se uticaj vlade prožima kroz sve što nas okružuje - počev od štampe, pa sve do umjetnosti.

ANALITIKA: Da li se u SAD na to češće može naići nego u Evropi?

HARISON: U Evropi je to samo teže razlučiti. Uostalom, SAD dominiraju cijelom Evropom, kako politički, tako i kulturno. Holivudska produkcija čini većinu filmova u bioskopima širom Njemačke, Španije i drugih zemalja. Američki uticaj je infiltriran u sve što nas okružuje. Velika Britanija je do skora imala načina da se tome odupre i smatram da još ima neke mogućnosti da to čini kroz nezavisne kulturne projekte. Međutim, problem je u tome što za njih ne mogu da dobiju dovoljno novca.

2207sara2

ANALITIKA: Da li će se nešto - i što - promijeniti sada kada je Bregzit neizostavno dio naše bliske budućnosti?

HARISON: Kada je riječ o Engleskoj, to će donijeti značajne promjene. Naši brojni nezavisni projekti finansirali su se novcem iz Evropske unije. Ljudi iz kreativne industrije, aktivisti i nevladine organizacije veoma su zabrinuti što će Bregzitom izgubiti veliki dio novca kojim su se finansirali. A iskustvo nam govori da su to upravo oni projekti za koje britanska vlada nema sluha. No, osim tog kreativnog, kulturnog sektora koji će se vjerovatno naći na ulici, neće se mnogo što drugo promijeniti. Jer, propaganda u medijima je već toliko snažna i nepopravljiva, tako da se više ništa neće mijenjati.

ANALITIKA: Dokumentarac „Citizenfour“ koji je 2015. godine osvojio Oskara u toj kategoriji, predstavlja nam upravo odnos novinara Glena Grinvalda i zviždača Edvarda Snoudena. Da li je on vjerna slika svega što se događalo i događa?

HARISON: Film prikazuje samo jedan kratak vremenski period. Jer obojica novinara koji su prikazani u filmu - Grinvald i Juan Mekaskil koji je u to vrijeme takođe radio za The Guardian - nakon toga nijesu više objavljivali. Naime, tokom parlamentarne istrage koja je vođena u Velikoj Britaniji protiv medija koji su objavljivali te tekstove, tadašnji urednik The Guardian-a rekao je članovima Parlamenta da „u dobijenom materijalu postoje i podaci o Iraku i Avganistanu koje ne žele ni da pogledaju“. Dakle, nijesu željeli ni da znaju da li u tome postoji neka interesantna novinarska priča. A tu odluku su donijeli mnogo prije nego što je uopšte počela parlamentarna istraga. Svi bi bilo u redu da je takvu odluku donijela vlada - da je zabranila objavljivanje i uništila hard-disk sa podacima. No, očigledno je i prije istrage postojao urednički stav da se iz određenih političkih razloga izmijeni dalji sadržaj tekstova koji se objavljuju. To se, na kraju, nije dogodilo jer je Grinvald napustio The Guardian, što danas možemo tumačiti kao znak da ni on nije imao potpunu slobodu kada je pisao prve tekstove. A vrijeme će pokazati koliko je zaista bio slobodan... Mekaskil je, pak, ostao u The Guardian-u.

Rediteljka filma Lora Poitras jeste nezavisna autorka i ovaj dokumentarac je finansirala iz nezavisnih izvora. Ona je prepoznata širom svijeta upravo po radu na dokumentarcima koje finansira iz potpuno nezavisnih izvora, ali zbog toga mora da radi veoma mnogo kako bi obezbijedila dovoljno sredstava za jedan film. Jedna od prepreka na koje nailazi bila je i ta da nije mogla da montira upravo ovaj film u svom gradu - Njujorku, niti u svojoj zemlji. To je radila u Berlinu, jer nije mogla da vjeruje ni tajnim službama svoje zemlje. Znači, morate da odete u zemlje poput Njemačke - naročito ako ste novinar koji „ide na nerve“ SAD-u - kako biste nešto zaista uradili na nezavisan način. Zato smatram bitnim da se mediji širom planete međusobno povezuju.

Kristina JERKOV

Foto: KotorArt/Duško Miljanić

Komentari: 1

Bazarov

22. 07. 2016 - 12:21

Bravo!! Upravo vec godinama govorim o tome kako Javni servis mora biti olicenje i perjanica nezavisnog novinarstva i demokratije.Zastini znak Javnog servisa "CG" je 16 GODINA biila srpska trobojka..Sjetimo se mentalne prljavstine iz vremena kada je "RTCG" otvoreno podrzavala rat.U udarnom terminu u Dnevniku,Emilo Labudovic vadi iz dzepa cigarete "Croatia" i kaze:"Pogledajte sta ustase puse!"."RTCG" koja vec 25 godina podrzava jednog covjeka i jednu partiju od vremena komunizma,rusenja Dubrovnika pa do nedomokraktskih lukavstina kada su uoci predizborne tisine u Ulcinju u udarnom terminu prikazali intervju sa Tacijem,sniman prije nekoliko dana.Pa se odjednom pojavljuju "Nevladina udruzenja koja neprefiraju nijednu partiju"(,parodija i pomrcina uma) pod kisobranom rezima koja na onako nedomokratski inecivilizirani nacin fanaticnu podrzavaju Vodju i Partiju.Dovoljno jasno zasto je CG zahvaljujuci rezimu nalazi na 106 mjestu a jedna Albanija po slobodi medija ispred CG dvadesetak mjesta.
Novi komentar