Ona je tu

Pravo birati i biti biran imaju svi građani koji su napunili 18 godina, muškarci i žene bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost i rasu" - tačka B stava 2 ("Obrazovanje privremenih opštinskih i sreskih vlasti izvršiće se na osnovu sljedećih pravila i principa").
Objavljeno: 23. 08. 2016 - 17:56 Promjenite veličinu teksta: A A A
Ona je tu

Piše: Borka PAVIĆEVIĆ

Naredba "Privremene vrhovne komande nacionalnooslobodilačkih trupa u Crnoj Gori, Boki i Sandžaku", 22. jula 1941. godine; Iz štaba privremene vrhovne komande, Milovan Đilas, književnik" (Arhiv CK SKJ; Miloš Milikić: "Ratnim stazama Milovana Đilasa", Beograd 2011).

Ovom naredbom, zapovešću, Jugoslovenke su 22. jula 1941. dobile pravo glasa i prvi put učestvovale na izborima za Narodnooslobodilačke odbore u Kolašinu, Andrijevici, Beranama i Bijelom Polju, tada, jula 1941. godine.

Nakon 22. jula 1941. konsekventno je potvrđivano pravo glasa Jugoslovenki i to kako slijedi:

"Fočanski propisi": Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora; objašnjenja i uputstva za rad Narodnooslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima - 1- Seoski (kmetijski), opštinski i sreski nar.osl.odbori - "Seoski NOO-i i povjerenici biraju se na zboru sela (kmetije) od svih seljaka, muških i ženskih. Žene takođe mogu biti birane za članove NOO-a. Opštinski NOO bira se na skupštini delegata (izaslanika) iz svih sela i zaselaka jedne opštine ili grupe sela." Januar - februar, Foča, 1942. (Arhiv Vojnoistorijskog instituta)

Prvo zasijedanje AVNOJ-a, Bihać 27-28. novembar 1942, Drugo zasijedanje 29. novembar 1943. Jajce, treće zasijedanje AVNOJ-a - Privremene skupštine 7. avgust 1945. Beograd. Ustav Jugoslavije 1946.

A kroz decenije koje pamtite, a druge nisu bile u prilici da ih zapamte, i nasuprot i uprkos pravu glasa stiglo se sada do "Geoksa za lak korak".

Nakon saznanja o stajanju radnica u "Juri" i kada mašine ne rade, o dozvoli da odete da piškite i o crvenim trakama i "crvenim linijama", te o nošenju pampersa za "lako stajanje" dobrih investicija, evo sada i "lakog koraka" u Geoksu.

U svojoj ispovijesti u toku protekle noći tokom nominacije Donalda Trampa za republikanskog kandidata na izborima u Sjedinjenim Državama, Melanija Tramp će reći da je poreklom iz komunističke Slovenije (čujem da su stotine hiljada ljudi potražile gdje je i šta je gospođa Tramp, rođena Knavs, u Sevnicama, Sloveniji, ali je ona "legalni imigrant"). Otprilike: "Mama je iz fine građanske porodice ta koja je uputila u svijet mode, budući da je i sama odrasla, mama, pod uticajem bečke mode." Istovremeno, sve je to u svrhu zastupanja porodičnih vrijednosti; nastupali su i sinovi i kćeri, mlađi Tramp zastupao je i interese radnika i radničke klase. Nije ovo ništa ironično, jer tu ironija ne pomaže, ni tamo ni ovamo, u stvari u jednom jedinstvenom svijetu, u jednom kompradorskom svijetu nema ironije.

Kako sam prije neki dan vidjela Sonju Lokar, direktoricu Evropske mreže za jednakost polova, tokom jednog od njenih izlaganja (na društvenim mrežama) shvatila sam da nisam pisala (sticajem okolnosti) o skupu koji je u Podgorici održan krajem maja "Ona je tu", za koji sam bila pripremila informacije o danu i mestu rođenja prava žena Jugoslavije sa početka ovoga teksta. Na tom skupu tema izlaganja Sonje Lokar bila je "Žene na Balkanu, povratak u mejnstrim politiku", dakle danas se borimo za ono što smo jednom imale (ravnopravnost kroz posao, politiku, obdaništa, prosvjetu, zdravstvo, pravo na pobunu da nismo dovoljno ravnopravne kao u SKC na simpozijumu "Drugarica" 1981. - ukratko sve čega smo se sa Jugoslavijom odrekle). Jugoslavija je bila u Evropi. I bila je ravnopravna u Evropi. To je bilo u vremena kada je u Britaniji bila premijerka Margaret Tačer, a u Jugoslaviji je premijerka bila Milka Planinc.

O skupu u Podgorici bilo je i to unaprijed mnogo "kontroverznih" riječi, no kako reče Vedrana Rudan, samo da smo slušale Širin Ebadi, iransku advokatkinju i aktivistkinju, borkinju za ljudska prava, dobitnicu Nobelove nagrade za mir, čitav skup "Ona je tu" bi imao smisla, jer, između ostalog, kada čujete od Širin kako je upravo njena koleginica osuđena na dvanaest godina robije zbog "brige za opštu stvar" ("što ne gledaš svoja posla"), onda se mnogo lakše relativizuju različite metode obilježavanja i izgona domaćih "vještica". U Iranu je definitivno pogubno vješticom biti, kada i čitav svijet protiv njihovog progona protestovao, vlasti u Srbiji se u kontinuitetu ne oprjedjeljuju i ne protestuju (analiza profesora Vojina Dimitrijevića, stvarnog doktora pravnih nauka). Uputa da skinemo feredže u Jugoslaviji data je 1952. godine.

U tom smislu tekst Dragane Boljević, predsjednice udruženja sudija Srbije ("Politika"), o progonu desetine hiljade tužilaca i sudija u Turskoj u dugotrajnom periodu, njihovo ražalovanje i raseljavanje, opis stradanja u "demokratskoj državi" pod demokratski izabranim Erdoganom, izuzetan je i kao znanje i informacija i kao solidarnost sa progonjenim turskim kolegama. I progonim hiljade prosvetnih radnika jer znanje je moć, a neznanje osnova populizma.

Vratila bih se Sonji Lokar. Bilo mi je drago i ohrabrujuće vidjeti je na terasi hotela "Podgorica" na Morači i razgovarati sa njom, to je posebna "bezbjednosna prilika", jer Sonjino razumijevanje istorijske borbe od početka, ali bez kraja, srazmerno je njenom iskustvu, znanju i umijeću. To je, naime, sasvim rijedak spoj teorije i prakse, ili intelektualnosti i delanja. Te i sve što je izložila u Podgorici jeste program, plan, kako da se osvoji ono što je već jednom osvojeno bilo, i to korak po korak, u promijenjenom sistemu i novim metodama, sa sasvim jasnim uporištem u emancipatorskim politikama u kojima smo živjeli, koje su postojale. Na neki način, u Sonjinom izlaganju postoji izvršni plan, organizacija, metodi, sredstva, cilj i način. I to je čini bliskom kako samom zasnivanju prava žena, borbom protiv fašizma, tako i onim što se sada može učiniti. Nema tu "Na mlađima svet ostaje", već duboka odgovornost za nasljeđe i budućnost, to nije reduktivan, već kreativan princip, naučni princip. Napuštajući posljednji kongres, trinaesti, Saveza komunista, onaj iza čijih vrata je Slobodan Milošević (bar po svjedočenju saradnika u televizijskim serijama o tome vremenu) rekao da "Neka Slovenci odu", Sonja Lokar je izlazeći iz dvorane Centra Sava zaplakala. Tada, i po tome je zanavek upamćena. Međutim, teško da ima ličnosti koja tako malo plače, " bez obzira na vjeroispovest, naciju i rasu", sedamdeset i pet godina posle 22. jula 1941. godine.

(Preuzeto sa: Danas.rs)

Komentari: 0

Novi komentar