Da li je Tesla stvarno uspostavio kontakt sa vanzemaljcima

Slavni pronalazač izgradio je ogroman toranj u svom domu/laboratoriji u Kolorado Springsu kako bi eksperimentisao sa bežičnom strujom, ali je umjesto toga sasvim slučajno možda postao prvo ljudsko biće koje je primilo nekakvu poruku iz kosmosa.

Objavljeno: 14. 10. 2016 - 14:38 Promjenite veličinu teksta: A A A
Da li je Tesla stvarno uspostavio kontakt sa vanzemaljcima

"Duboko sam uvjeren da na Marsu postoje visoko inteligentna bića", rekao je Tesla 1923. godine novinaru iz Olbani Telegrafa. "Dok sam eksperimentisao u Koloradu, došao sam do izuzetnih eksperimentalnih dokaza života na Marsu. Usavršio sam bežični prijemnik krajnje osetljivosti, sa mnogo većim dometom nego ikad prije, i uhvatio signale koje sam protumačio kao 1--2--3--4. Vjerujem da su Marsovci za komunikaciju koristili brojeve zato što su brojevi univerzalni."

Uprkos Teslinom "dubokom uvjerenju", njegova izvanzemaljska hipoteza izazvala je gnijev kod njegovih savremenika, od kojih su mnogi njegove tvrdnje odbacili kao jedva nešto više od želje za sticanjem publiciteta. Međutim, mnogi su se od tada često vraćali Teslinim suludim pretpostavkama iz prošlog vijeka , a Teslino društvo je sugerisalo da je on možda primio radio talase iz dalekog svemira ili smetnje iz oluja sa Jupitera.

Iako je ovo bilo donekle manje uzbudljivo nego telefonski poziv od E.T.-a, negdje u 20. vijeku nastala je konkurentna teorija koja tvrdi da je Teslu zapravo kontaktirao 13.000 godina star vanzemaljski artefakt u orbiti oko Zemlje, predmet koji je od tada postao poznat kao satelit "Crni vitez".

Istorijat "Crnog viteza" zapravo je konglomerat nekoliko nezavisnih priča, od kojih sve podrazumjevaju neidentifikovani objekat u orbiti oko Zemlje, ali kojima je pored zajedničkog naziva malo toga drugo zajedničko. Niko nije do kraja siguran kada je mit tačno nastao i ko ga je započeo, ali njegov istorijat traje od Teslinih eksperimenata s početka vijeka sve do lansiranja Međunarodne svemirske stanice, a dokazi koji potkrepljuju postojanje "Crnog viteza" variraju od internet glasina do fotografske "građe".

Prema onima koji vjeruju u postojanje nekakvog misterioznog vanzemaljskog artefakta koji se krije u sunčevom sistemu, sljedeći pokušaj "Crnog viteza" da kontaktira Zemlju desio se 1927. godine. Ovog puta je navodno emitovanje "Crnog viteza" uhvatio norveški inženjer po imenu Jirgen Hals.

Dok je eksperimentisao sa radio signalima, Hals je primjetio da prima eho nekih signala nekoliko sekundi pošto se prvobitno emitovanje završilo. Nije umio da objasni kako dolazi do ovih dugo odloženih eha. Osamdesetak godina poslije Halsovog otkrića, niko sa sigurnošću nije mogao da objasni šta izaziva te jezive ehoe, zbog čega su postali savršena meta svih ljubitelja teorija zavjere.

Naučnofantastični pisac Dankan Lunan je 1973. godine napisao članak za časopis Spejsflajt u kojem je iznio teoriju da bi za te onostrane ehoe mogao da bude odgovoran 13.000 godina star vanzemaljski objekat u orbiti oko Mjeseca. Iz razloga koji su i dan-danas nejasni, većina onih koji zastupaju teorije o "Crnom vitezu" najčešće navode Lunanovu svemirsku sondu staru 13.000 godina kao potencijalnu inkarnaciju ovog misterioznog satelita, uprkos tome što Lunan nikad nije ni pomenuo "Crnog viteza". Istrajnost ovih glasina primorala je Lunana da izričito porekne da ima bilo kakve veze sa širenjem te teorije.

Sljedeći put da je "Crni vitez" navodno "primjećen" bilo je ranih šezdesetih, kad je "Time" pisao o tome da je nepoznati predmet otkriven u polarnoj orbiti oko Zemlje, što je u to vrijeme bila neka vrsta anomalije, budući da su i američki i sovjetski sateliti putovali isključivo u ekvatorijalnoj orbiti. Nekoliko nedjelja poslije ovih prvobitnih izvještaja, Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Država saopštilo je da je predmet identifikovan kao komad satelita "Diskaverer".

Mnogi su bili skeptični prema tom objašnjenju, tako da je godinama taj misteriozni "mračni" satelit navođen kao dokaz postojanja "Crnog viteza". Kako se kasnije ispostavilo, skepticizam je bio na mjestu, ali ne zato što je to tijelo bilo vanzemaljsko svemirsko vozilo. Umjesto toga, dokumenti sa kojih je skinuta oznaka "strogo poverljivo" pokazali su da se tu u stvari radilo o dijelu američkog projekta "Korona", misije koja je iznjedrila prve uspješne letove fotografskog izviđanja na svijetu u namjeri da se nadgledaju sovjetski pogoni za izgradnju raketnih projektila.

I tako je legenda o "Crnom vitezu" sedamdesetih i osamdesetih nastavila da životari kao jedva nešto više od krajnje spekulativnog urbanog mita, bez gotovo ikakvih dokaza koji bi potkrijepili njegovo postojanje. Sve se to promjenilo 1998. godine, kad je posada svemirskog šatla Endevor na letu STS-88 fotografisala amorfni crni objekat kako zlokobno lebdi nad Zemljom .

Pored toga što je pružio naizgled prvi fotografski dokaz ovog neuhvatljivog vanzemaljskog artefakta, let STS-88 obeležio je još jednu prekretnicu za NASA-u, jer je bio prva američka misija koja je započela izgradnju Međunarodne svemirske stanice. U intervjuu datom svemirskom novinaru Džejmsu Obergu, Džeri Ros, jedan od astronauta NASA-e koji je u najviše navrata putovao u svemir, ispričao je da je objašnjenje za uznemirujuće fotografije onog što izgleda kao "Crni vitez" zapravo nesmotrenost tokom izgradnje Međunarodne svemirske stanice.

Misija STS-88 zahtjevala je dvije "svemirske šetnje", od kojih je jedna podrazumjevala umotavanje četiri zglobna klina na Međunarodnoj svemirskoj stanici u termalne pokrivače kako bi se spriječilo isticanje toplote kroz goli metal klinova. Prema Rosovim riječima, dok su on i kolega astronaut Džim Njuman bili na zadatku izvan stanice postavljajući ove termalne pokrivače, jedan od njih se otkačio sa svog užeta. (To je bio treći predmet u dvije svemirske šetnje koji je pobjegao Rosu , ali jedini čiji je gubitak bio nenamjeran.)

To su na video snimku zabilježili drugi članovi posade STS-88, koji se čuju kako se glasno pitaju da li je manevar za hvatanje moguć. Ispostavilo se da je to neizvodljivo i objekat je više puta fotografisan prije nego što je nekoliko nedjelja kasnije izašao iz orbite, izgorevši prilikom spuštanja ka Zemlji.

I tako se okončalo posljednje poglavlje u suludoj priči koja traje već čitav vijek, a naduvana je, izgleda, najviše zahvaljujući tjeskobnom osećanju paranoje koji je obilježio hladnoratovske godine. Ipak, uprkos tome što ekipa iz NASA-e kategorički negira najupečatljiviji dokaz za postojanje "Crnog viteza", odbjegli termalni pokrivač zauvijek će ostati da živi u agencijskoj arhivi svemirskog otpada sa Međunarodne svemirske stanice kao Artikal 25570, a vjerovatno nešto glamuroznije kao ozloglašeni satelit "Crni vitez" u beskonačnom imaginarijumu interneta .

Daniel Oberhaus

Komentari: 0

Novi komentar