Božićna priča Portala Analitika: Moja draga Klementina

“Ako si depresivan, samo pogledaš u mačke i odmah se osjećaš bolje; one poznaju stvari onakve kakve one, u stvari, jesu. Ne treba se ni oko čega uzbuđivati. One to jednostavno znaju. One su spasitelji. Što više mačaka imaš, to ćeš duže živjeti. Ako imaš sto mačaka, živjećeš deset puta više nego što bi živio da ih imaš deset. Jednog dana će ovo biti otkriveno i ljudi će imati na hiljade mačaka i živjeće vječno. To je zaista komično” – iz intervjua koji je pisac Čarls Bukovski dao glumcu i režiseru Šon Penu, 1986. godine.

Objavljeno: 07. 01. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Bozicna prica Portala Analitika: Moja draga Klementina

Vrijedi, zaista, ponekad obratiti pažnju na mačke. Posebno sada, u vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika. I uobičajenog, lijenog početka jednog januara. Jer, tada, na ulicama i okolini zgrada, pojavljuju se mačke koje izgledaju kao da nikad nisu bile deblje. Samim tim i sretnije. Naravno, uopšte nisu blesave. Što znači da ljude, i dalje, zaobilaze na mah. Naravno, sa “kontinjerima” već mnogo bolje stoje…

Samo bez suvišnih emocija: Novogodišnji praznici se oduvijek nameću kao nikad razjašnjena enigma. O tome, odakle našem narodu tolike pare da potroše za te praznike, vjerovatno niko i nikad neće saznati. Kao da se sjutra neće živjeti. Samo, troši. Plus podsjećanje na onaj vapaj “neam, oklen mi, jesi li ti posuludnila ženo”, koji se otme poštenom, porodičnom čovjeku svako malo. A onda, kako baš sve to što se kupilo da bi se samo ukrasila praznična trepeza i ne može da se pojede, eto ti prečice do “kontinjera”.

macak

I, ukratko, tu nas mačke čekaju.

Priča mi čovjek, tu iz kvarta, kako onog mačka koji se mota oko zgrade i kojem zbog debljine ponajviše odgovara opis “da se putem ne može vuć”, te koji vazda ima nekakve rane oko njuške i ušiju, zove Laza. I priča mi taj čovjek, kako se mačak odaziva na to ime. Mada, on nešto vjeruje da bi se odazivao na “moja draga Klementina”, baš kao i da je mačku u vezi toga sasvim svejedno. Važno je samo da zna da mu sljeduje čašćavanje obrokom. Jer, to je ta stvar sa mačkama. Samo bez suvišnih emocija. Važno je da bude nešto u vezi rješavanja egzistencijalnog pitanja. Sve ostalo, totalna je budalaština.

Bar mi je tako ispričao taj čovjek.

I da taj poredak zaista nema veze sa ljudima. Nego da su to samo literarne priče, nešto u vezi ironije i onog, kako se zove, sarkazma.

fonda

Zaista, komično: Uz to, jedan moj prijatelj, ponudio mi je priču o crnima mačkama. I da je, povodom tog susreta, nesreća zagarantovana. Čak, ispričao mi je i priču o tome kako mu je jedna od tih crnih prije neki dan izletjela na put, a on, samo što pedalom kočnice nije probio patos automobila. Svejedno, crna mačka je utekla. A on izgovorio, “putuj, maco”, još mu je i milo bilo. Doduše, samo malecni čas, jednu običnu nanosekundu, prije no što ga je jedan otpozadi “zalijepio” u branik, slomio to što je mogao. Poslije je bilo malo rasprave, stiglo se i do gurkanja, pa i do poziva policiji, sa sve smrzavanjem na “onome” vjetru, potpisivanja uviđaja i – ajte s milim Bogom.

A taj moj prijatelj, veli mi još da je za sve to vrijeme mačka stajala po strani i gledala što se dešava. I da “oće to mačke da rade”. Samo nas gledaju.

Poslije, nastavio je svojim putem. I domaćim zadatkom, kućna varijanta.

Znate već, da obavi tu kupovinu za Novu godinu i Božić. Sa imperativom koji mu je postavljen od njegove supruge, “uzmi samo malo više paljive paprika što moj tata voli i onoga smrdeljavog sira što ga jede tvoj kum… e si strašno lijepoga kuma našao”.  

Dobro, to bi bilo to, iz bračnog života. Plus, prepuštenost onoj gužvi između rafova supermarketa, malo guranja, puno potrage za strpljenjem, vazda nešto od onog sekanja, pa stalnog i opominjujućeg gledanja na papirić, još malo čekanja na kasi i sudbonosni trenutak obračuna. Onda hladan znoj, prebiranje po novčaniku, uz neizbježno podsjećanje da do tamo te pare nijesu lako došle i da je bilo baš preko njegove grbače, sa onim ustajanjima u cik zore i svega što već ide uz to. A i da sada tako lako odlaze...Baš lagano.

Na povratku, ponovo je sreo onu crnu mačku. I stigao da izgovori “lijepo si me danas uredila”. I još mi kaže, samo su se viđeli, nije joj dao nikakvo ime. A mogao je taman da bude onaj Lazo ili “moja draga Klementina”. Bilo bi sasvim svejedno. I njemu i toj crnoj mački. Tu su se našli. Imao sam utisak da je zbog tog poređenja nekako lakše podnio sve što mu se dogodilo. A i da je onaj Bukovski sa početka priče, imao pravo. I da neke stvari, zaista, znaju da budu komične.

No, onda mi se povjerio. I rekao da naša svakodnevica, sa sve raznim nebulozama koje redovno obilaze scenu ove državice, nema veze sa mačkama.

Jer, naša sudbina ima jasno razriješenje.

“Život je kučka”.

Željko VUKMIROVIĆ

Komentari: 0

Novi komentar