Pismo mladom Rambu

Vidim na fejsbuku da voliš svoj klub kao svoju zemlju i da o pištoljima i motorima znaš više nego o padežima i kontracepciji. Čitam i da nisi pičkica koja se boji rata. Ako sutra zapuca, prvi si u stroju. Siguran sam da znaš da nisi originalan. I prije tačno četvrt vijeka, samo bez fejsbuka, tvoji vršnjaci polazili su u rat kao na gostujuću utakmicu. Dozvoli da ti kažem nekoliko stvari koje njima tada nisam. Jer ih ni sam nisam znao.

Objavljeno: 23. 02. 2017 - 12:22 Promjenite veličinu teksta: A A A
Pismo mladom Rambu

Prvo, rat traje duže od filma. Usudio bih se reći, duže od svih filmova koje si u životu gledao a u kojima Ramboidi povaljuju negativce kao bekane. Rat je dosadan, uglavnom, hrabrost i nestrpljenje gubitna su kombinacija. Scene u kojima sebe zamišljaš prilično su rijetke. Neprijatelj je obično pametniji od kaskadera koje Rambo kosi strelama, rafalima, bazukama, mačetama… I momci na drugoj strani su, kao i ti, gledali iste filmove. Gluplji si od njih ako to zaboraviš.

I oni, kao i ti, nose pancir, i šljem, svako je njihovo slabo mjesto i tvoje. Smrt je u ratu blaga ako dođe kao iznenađenje. Sjećam se jednog pokopa, nije se imalo šta spustiti u kenotaf, tvog vršnjaka tenkovska granata pogodila je u srce. Ne sjećam se da li je imao pancir, složićeš se, nadam se, da je u nekim prilikama to svejedno. Ni zvuk u ratu nije tako dolbi kao u kinu. Obično zaglušiš, i ne čuješ ništa osim svojih damara. Ali između tih praznika pirotehnike prolaze dugi dani i još duže noći čekanja u smrdljivim zemunicama, kad se zagušeni ćebadima miješaju u eteru prdeži sa buncanjima. Nijedan film, ni svi skupa koje si gledao, nemaju dužinu dana u poljskoj bolnici na putu iz anestezije ka kolicima. Nijedan nema težinu praznog rukava.

Iako ti ne vjeruješ da Rambo može poginuti, pokušaj ipak zamisliti svoju humku na nekom vojničkom groblju. Trava kao na Vimbldonu, vječna vatra, vječna voda, zastave, mesing i mramor, đačke ekskurzije i časovi istorije, a onda se promijeni vlast, pa sve to zaraste u korov, utone u blato, ispuca pod ledom, ili poleti s dinamitom.

Možda i neku školu nazovu po tebi, nema veze što si se mučio s padežima, ali ni to ne traje dugo, konkurencija je žestoka, broj palih boraca uvećava se mnogo brže od broja podignutih škola.

Ok, priznajem, možda te potcjenjujem. Možda ti ovo sve znaš, pa se nećeš razočarati banalnošću umiranja, svim onim dosadnim sitnicama koje zauvijek iščezavaju na montažnim stolovima, ako su uopšte bile zavrijedile pažnju šminkera i kostimografa. Možda je tvoj profil Ramba samo maska poslovnog čovjeka, koji će u tom kostimu zajebanog frajera razviti posao s drogom, alkoholom, cigarama, naftom, kurvama, oružjem, municijom, zarobljenicima…

Možda sam ja samo stari patetični prdonja, koji nikako da shvati i prizna da je rat posao kao i svaki drugi, inventura s otpisom ili naplatom dugova, investicija bogatih u bankrot siromašnih.

Vidim, imaš na faceboku nekoliko hiljada prijatelja, mnogo među njima djevojaka, opčinjenih tvojom muškošću. Koliko će ih, računam, ostati bez očeva i braće, koliko bez prijatelja i komšija, koliko će ih trčati s krvavim zavežljajima, koliko ležati na betonu iza bodljikave žice, da bi im se ti sutra smješkao sa izbornih plakata?

Nenad Veličković

Peščanik.net, 

Komentari: 1

Wilkins

23. 02. 2017 - 22:44

E moj prijatelju, kad bi svi na Balkanu znali čitati, a ne samo lajkovati, ovaj bi text bio obavezno štivo.
Novi komentar