Boris Dežulović: Iz Haaga, s ljubavlju

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Pa kaže, znaš li onaj o Jamesu Bondu?

Objavljeno: 18. 03. 2017 - 20:56 Promjenite veličinu teksta: A A A
Boris Dezulovic: Iz Haaga, s ljubavlju

 Elem, stajao tajni agent 007 za šankom u baru, pio svoj martini i stalno nešto gledao u ručni sat, provjeravao i kuckao o njega. Gledala to sa strane atraktivna plavuša dugih nogu, zaintrigirala se i konačno javila maznim glasom: “Gospođa kasni, ha?” “Molim? Ah, ne, ne čekam nikoga”, nasmijao se James Bond.

“Vi vjerojatno mislite na ovaj ručni sat, to je zapravo specijalni, visoko sofisticirani alfa-talasni sat.” “Alfa-sat? Što je tako specijalno s njim?”, upitala onda ona, a on joj onako kao malo i nezainteresirano stao objašnjavati: “Alfa-sat, obavezna oprema tajnih agenata, napravio ga je u svom laboratoriju naš glavni majstor Q. Emitira alfa-talase, nešto slično rendgenskim zrakama, pomoću kojih me obavještava i ukazuje na stvari nevidljive oku običnog smrtnika.”

“Zaista? Na primjer…?”, primakla se onda plavuša malo bliže. “Pa, na primjer”, otpije tajni agent 007 gutljaj martinija i pogleda na sat, “upravo me obavještava da vi, recimo, uopće ne nosite gaćice.” “Dobar pokušaj”, nasmijala se sad dugonoga plavuša, “ali na vašu žalost, ja gaćice na sebi ipak imam.” “Stvarno?”, iskreno se iznenadio on, “stvarno”, koketno odgovorila ona, zadigavši malo suknju.

“Pfu, mamu mu jebem”, opsovao na to Bond u svoj specijalni sat, “opet žuri četrespet minuta!”

Specijalni alfa-sat postoji, jasno, samo u filmovima, romanima i vicevima o Jamesu Bondu.

U stvarnosti, tajni agenti te stvari – to, naime, što će se dogoditi za četrdeset pet minuta sata, ili devet mjeseci kasnije – doznaju ponešto primitivnijim i nimalo fantastičnim metodama.

Ponekad su to operativna saznanja do kojih tajni agent dolazi prateći visoke funkcionere, ministre, direktore i generale, ili zavodeći njihove dokone, lakomislene supruge, a ponekad tek projekcije do kojih agent dolazi prateći dnevnu štampu i televizijske vijesti.

Tajnom agentu Sakibu – Softić, Sakib Softić - te stvari, recimo, dolaze poštom, na kućnu adresu.

Još 26. maja 2016. godine, dakle prije više od devet mjeseci, Sakib – Softić, Sakib Softić, agent Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu – dobio je tako pismeni podnesak kojim sudski Sekretarijat odgovara na njegov upit i obavještava ga kako njegovo imenovanje za opunomoćenika BiH u predmetu iz 2007., na kojemu je Republika Srbija 2007. oslobođena optužbi za sudjelovanje u genocidu u Bosni i Hercegovini, ne važi i za postupak revizije te presude, najavljen do februara 2017. Odnosno, da će za postupak revizije trebati novo imenovanje.

Tajni agent Softić, Sakib Softić, nije - kako vidite - morao pratiti suce i tužitelje Međunarodnog tribunala za ratne zločine, niti po barovima zavoditi tajnice i službenice haškog Suda. Sve što je tajni agent Softić, Sakib Softić, trebao bio je visoko sofisticirani plajvaz, par taksenih maraka i specijalni aparat za ljudsko razgovaranje na daljinu, takozvani telefon, da svome šefu Bakiru Izetbegoviću u Sarajevu javi kako su zijanili reviziju presude za genocid.

“Dobar pokušaj”, nasmijao se, vele, Bakir tada, “ali na njihovu žalost, mi zahtjev za reviziju podnosimo tek u februaru sljedeće godine.”

“Pfu, mamu im jebem”, opsovao na to tajni agent Softić, Sakib Softić, “opet mi pošta žuri devet mjeseci!”

Što je točno mislio haški tajni agent 007, čemu se točno nadao njegov šef Bakir Izetbegović, nitko nikad saznao nije. Je li mislio da se u Tribunalu zajebavaju, ili da će do februara 2017. sve zaboraviti, kako se već do februara stvari zaboravljaju u Bosni, ili da će se Srbija u posljednjem trenutku slomiti i plačući sama priznati genocid – đavo će znati. Tek, punih devet mjeseci otada i agent Softić, Sakib Softić, i Izetbegović, Bakir Izetbegović znali su da njihov zahtjev za revizijom presude za genocid protiv Srbije neće proći, da neće zapravo biti ni zaprimljen - da će ljubazna gospođa na šalteru Tribunala agentu Softiću pristojno vratiti dokumentaciju i upozoriti ga kako nedostaje valjana, potpisana i pečatirana punomoć države koju zastupa - pa ipak su cijelo vrijeme, svih devet mjeseci, uvjeravali bošnjačku javnost kako je pravda spora, ali dostižna, i kako oslobađajuća presuda mora pasti.

Štoviše, deset dana ranije Bakir je na konzultacijama okupio samu kremu bošnjačke inteligencije, sveučilišne profesore, predstavnike bošnjačkih udruga i najviše pravne autoritete u zemlji, pa nakon sastanka svečano obznanio kako će 23. februara konačno biti podnesen zahtjev za reviziju presude iz 2007. Čak štovišije, na izravno pitanje novinara važi li još stara Softićeva punomoć za zastupanje BiH pred haškim Tribunalom, Bakir Izetbegović je – podsjećam, punih devet mjeseci nakon što ga je tajni agent Softić, Sakib Softić, obavijestio da mu punomoć više ne vrijedi - hladnokrvno odgovorio: “Punomoć Sakiba Softića za zastupanje BiH još vrijedi.”

Ohrabren tako nepokolebljivom vjerom svog šefa i svečano ispraćen nadama sunarodnjaka i njihovih pravnih stručnjaka, agent Softić, Sakib Softić, otišao je naposljetku na Međunarodni sud u Haagu i uredno predao Aplikaciju za reviziju presude iz 2007., a ljubazna gospođa na šalteru samo mu je pristojno vratila dokumentaciju i upozorila ga kako – gle čuda! - nedostaje valjana, potpisana i pečatirana punomoć države koju zastupa.

“Ne, gospodine”, na kraju se malo i iznervirala, “ne može ručni sat. I ne zanima me tko vam ga je poklonio.”

Bosna i Hercegovina, ukratko, zijanila reviziju.

A Bakir Izetbegović, sunce tatino, sad zdvaja nad hudom sudbom Bošnjaka i proziva svjetsku antimuslimansku zavjeru, pa rezignirano konstatira kako je haški Tribunal politički sud i kako je točno znao da će tako biti, i da će Haag odbiti suditi Srbiji za genocid. Kako je znao? Eh, kako je znao! Javili mu prije devet mjeseci, eto kako je znao.

Ne bi ova rijetko imbecilna epizoda iz suvremene povijesti Bosne i Hercegovine bila vrijedna ovoliko slova, da razorno precizno ne oslikava način na koji funkcioniraju bošnjačke političke elite, što evo punih dvadeset pet godina jebu Bošnjake u intervalima od devet mjeseci, puštajući oduševljeni narod da vjeruje kako će se stvar za devet mjeseci izroditi. Pa onda, jasno, već do februara sve zaboravi.

Nešto kao u onom drugom Kožinom vicu, onome kad je Bakir punih devet mjeseci molio dobrog Allaha, dž. š., da mu sredi presudu protiv Srbije za genocid. Sve dok dobrom Allahu, dž. š., nije dosadilo, pa mu zagrmio odozgo da konačno ode na kiosk Lota i ispuni listić.

“Listić?!”, iznenadio se Bakir. “Misliš, aplikaciju?”

“Ne, ne, nego baš Loto”, odgovorio mu Ovaj. “Za aplikaciju ti agentu treba punomoć.” 

 

6yka.com

Komentari: 0

Novi komentar