SKORSEZEOV FILM „SILENCE“: Obezglavljena epopeja

Koliko god su hrišćana izmučili Japanci, sigurno ih je manje nego gledalaca koje je izmaltretirao zamorni, skoro tročasovni Skorsezeov film. „Silence“ djeluje blijedo pored njegovog drugog religijskog ostvarenja „The Last Temptation of Christ“

Objavljeno: 19. 03. 2017 - 17:20 Promjenite veličinu teksta: A A A
SKORSEZEOV FILM „SILENCE“: Obezglavljena epopeja

Piše: Marija Ivanović

Ne postoji ništa tragičnije od čovjeka koji je preplavljen željom da vjeruje, a muči ga Božija ćutnja. Dovoljno je sjetiti se samo jednog od solilokvija Ivana Karamazova ili protagonista mnogih filmova Ingmara Bergmana i Karla Teodora Drejera da cijelo tijelo zadrhti od saosjećanja sa vjerujućim čiji su ponos i arogancija prouzrokovali njegovu najveću patnju. Poslije susreta sa takvim likovima osjećamo se emotivno iscrpljeni, izmučeni i gladni tišine da u samoći kontempliramo o njihovim, a našim sudbinama.

Takav osjećaj očekivali smo i od religijske epopeje „Silence“ u režiji Martina Skorsezea, ali veliki američki reditelj nije uspio ni da nas „načne“. Njegov 161-minutni film, koji je spremao 28 godina, na kraju jeste postao naš mučni test vjere, ali... ne u Boga, već u samog Skorsezea.

kadar-iz-filma-3

Božija ćutnja

Ako malo razmislimo, „Silence“ je varka od početka. Skoro tri decenije stvaranja i titula „najstrastvenijeg Skorsezeovog projekta“. Jedan od rijetkih filmskih priča o stradanju hrišćana tokom 17. vijeka u Japanu. Treća adaptacija istoimene knjige (Shusaku Endo, 1966) koju je obilježila verzija Masahira Shinode iz 1971. godine. Popularni glavni glumci (Adam Drajver i Endrju Garfild) od kojih jedan, Lijam Nison, nadvisuje sve ostale na posteru (i naslovnici Objektiva!), a pojavljuje se u filmu desetak minuta.

Sve je nekako ukazivalo na to da će „Silence“ biti jedan od najvažnijih filmova u ovom vijeku i majstorski esej o težini Božije ćutnje za sva vremena. Film obećava čak i na početku, tokom uzbudljive prve trećine, kad zamađijani raskošnom fotografijom Rodriga Prijete (jedini „sastojak“ vrijedan poštovanja), i dalje vjerujemo da će ovo biti epopeja za pamćenje. A onda shvatamo da je „Silence“ obezglavljen već na samom početku, budući da nema jasnu strukturu, nadahnjujuće teološke rasprave i bilo kakav narativni pogon.

Sveštenik Rodrigez (Garfild) se rve sa Božijom tišinom, a sve vrijeme izgleda kao čovjek koji priča sam sa sobom. Čak vas dovodi do iskušenja da za neubjedljivost lika okrivite glumu, a onda se sjetite da je Garfild odigrao jednu od najboljih i najsličnijih rola u Gibsonovom „Hacksaw Ridge“ iste godine. Isto važi i za Adama Drajvera koji je potpuno blijed u „Silence“, a briljira u TV serijalu „Girls“ i Džarmušovom „Patersonu“. Ako glumci nijesu krivci, nema druge nego okriviti reditelja koji ih je usmjeravao.

kadar-iz-filma-2

Izgubljena snaga

S druge strane, najveća izgubljena snaga filma je rola Lijama Nisona koji igra Fereiru, katoličkog sveštenika koji je pristao da se odrekne Boga i prihvati japanski način života. Cijela potraga za Fereirom – put u nepoznato, mala vjerovatnoća preživljavanja, moralno preispitivanje i borba sa mučiteljima – ima konradovski element tako dobro prikazan u Kopolinom filmu „Apocalypse Now“.

„Minutaža“ Marlona Branda slična je kao i Nisonova u filmu „Silence“. Ipak, sve ono što prethodi njegovoj pojavi, kao i sama Brandova gluma, učinili su da ova rola uđe u muzej najupečatljivijih uloga svih vremena. Nešto opasno nije u redu sa filmom koji u startu gotovo mitologizuje jednog od likova, a onda potpuno udavi u trenutku kada treba da zada najjači udarac.

„Silence“ je nerazumno dug film koji iscrpljuje, ali ne emotivno, zato što nije u stanju da probudi bilo kakvu empatiju prema likovima. Scene mučenja vjernika (vatrom, vodom ili kačenjem naglavačke dok im toči krv) snimljene su maestralno, ali ni u jednom trenutku ne stvaraju mučni osjećaj saosjećanja kao, na primjer, Gibsonov „The Passion of the Christ“.

drajver-i-garfild

Simbolika ikone

Skorseze ne prestaje da potencira motiv simboličnog odricanja od Boga gaženjem ikone i kroz sva ta silna ponavljanja nikako da objasni zašto ovaj čin toliko znači hrišćanima, Japancima i samom Svevišnjem. Zbog toga obje strane djeluju pomalo nerazumno, a nijesu iracionalne uopšte. Samo se njihove emocije i motivi ne elaboriraju na ubjedljiv način.

Koliko god da su hrišćana izmučili Japanci, sigurno ih je manje nego vjerujućih i nevjerujućih gledalaca koje je izmaltretirao dosadni i neinspirativni Skorsezeov film koji samo djeluje kao blijedi dodatak njegovom mnogo jačem i smjelijem religijskom ostvarenju „The Last Temptation of Christ“. Poslije njegovog „Silence“ prostoriju zaista ispunjava tišina, ali ne ona dobra, meditivna i trudna mislima, već ćutnja puna nevjerice i razočaranja. Mnogima je teško da priznaju koliko je ovo loš film. Možda ne sam po sebi, ali veoma katasrofalan s obzirom na to ko ga je režirao.

Ocjena: 5,2 / 10

Režija: Martin Skorseze. Uloge: Endrju Garfild, Adam Drajver, Lijam Nison, Isei Ogata, Joske Kubozuka, Tadanobu Asano, Šinvaje Skamoto Trajanje: 161 min

 

FOTO: indiewire.com / collider.com

Komentari: 2

Darko

19. 03. 2017 - 19:39

Ni Skorseze ti nije dobar! Ti si stvarno neki strucnjak! Fenomenalan film! Kako povrsan tekst! Ostace tvoji tekstovi kao simbol tranzicione kulture, dje sve smrdi!
Danijela

20. 03. 2017 - 09:32

Konacno da se neko slaze sa mnom! Molim te, procitaj tekst o Oskarima, u kome zali sto nisu nominovani Dedpul i sl. povrsni filmovi! Silence je vrhinski film, kao sto je jedan odlican filmski kriticar rekao: vrijeme ce reci sud o Silence!
Novi komentar