Zločini okupacione vojske nakon Božićnog ustanka: Šta kažu istorijski izvori (V)

Sredinom 1919. godine u selu Glibavci kod Nikšića okupacione vlasti su opljačkale i zapalile kuću Iva Kustudića. Tada su, jula 1919. godine, zapaljene kuće i: Mijata Nikčevića, Mijajila Nikčevića i Sima Nikčevića iz Pješivaca. U Broćancu kod Nikšića su, u to vrijeme, okupacione snage opljačkale i zapalile kuću crnogorskog ustanika, komitskog vođe i kapetana crnogorske vojske Ilije Jovičina Damjanovića.

Objavljeno: 20. 03. 2017 - 10:18 Promjenite veličinu teksta: A A A
Zlocini okupacione vojske nakon Bozicnog ustanka: Sta kazu istorijski izvori (V)

Piše: Novak ADŽIĆ

Ljeta 1919. godine zapaljene su i kuće crnogorskih komita Zeka J. Delibašića i Gavrila J. Delibašića iz Velimlja kod Nikšića.

Početkom 1920. godine okupacione srpske vlasti su u selu Martinićima, u Bjelopavlićima opljačkale i zapalile kuću dr Novice Živkovog Radovića, crnogorskog ustanika, komite i rezervnog inžinjerijskog komandira crnogorske vojske.

Okružno Načelstvo Kraljevine SHS Br. 489, od 29. januara 1922. godine Cetinje uputio je Načelniku Sreza Cetinje izvještaj Načelstva Okruga Kolašinskog, koji je po naredbi Načelnika dostavio B. Salić, u kojemu se navode rezultati potjere srpskih okupatorskih vlasti koje su izvršili aneksiju nazavisne i suverene Kraljevine Crne Gore za crnogorskim ustanicima, rodoljubima, gerilcima. Srpske okupacione snage su, kako stoji u tom izvještaju, u srezu Moračko-Rovačkom uhvatile crnogorske komite: Bogića Bulatovića i Vasa Šćepanovića »oglašenog i ucijenjenog hajduka«. U tom  izvještaju stoju i to da se vlastima predao »oglašeni i ucijenjeni hajduk Jokan S. Bulatović, sreza Moračko-Rovačkog«. Navodi se u tome izvještaju i ovo: »Stanoja Bulatovića, koji je u bjekstvu, survao se niz stijenu i ostao mrtav i Srdana Šćepanovića, koji je u životu. Ista potjera ubila je još dva oglašena hajduka i to Jovana Boškovića iz Đurđevine sreza Moračkog i Radosava Mirkovića iz Lutova, sreza biočkog, okruga podgoričkog. Hajduci su pobijeni u opštini prekoborickoj srez Moračko-Rovački«, stoji u tome izvještaju. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, c. d. tom IV, str. 1982.)

U izvještaju zastupnika poglavara sreza Cetinjskog br. 147 od 4. januara 1925. godine upućenom Velikom Županu Milovanu Džakoviću na Cetinje, stoji i ovo: »Čast mi je izvijestiti G. Velikog župana, da se u prošloj godini predalo odmetnika na teritoriji ovog sreza svega jedan i to: Savo Ž. Vujović iz opštine Ćeklićke. Tri su ubijena i to: Ilija S. Krivokapić, Đuro J. Krivokapić i Mitar J. Marković svi iz opštine Cucke«, kaže se, pored ostalog u tom izvještaju. Dakle, okupacione snage su 1924. godine ubile crnogorske gerilce, patriote Iliju S. Krivokapića, Đura U. Krivokapića i Mitra J. Markovića iz Cuca. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom IV, str. 2213.)

 »Glas Crnogorca«, službeni organ Crne Gore u egzilu, u broju 73 od 13. jula 1919. godine objavio je notu koju je premijer crnogorske Vlade u izganstvu Jovan Simonov Plamenac uputio 5. jula 1919. godine predsjedniku Konferencije Mira u Versaju francuskom premijeru Žoržu Klemansou. U toj noti navodi se i slučaj zločina sa Mihailom R. Žižićem. » O ovome zločinu čast mi je u prevodu saopštiti izjavu njegove majke G-đe Marije Radovana Žižića iz sela Miloševića, kapetanije Uskočke, a koja glasi: »Moj sin Mihailo R. Žižić pošao je 3. marta ove godine (1919) za Risan trgovinom.

Na mjestu Grkavcu više Risna srela ga je patrola srbijanska, koja ga je uhvatila, otela mu novac, a potom ga ubila. Opljačkali su i zlatni prsten sa lešine mog sina, a njegovo tijelo strpali u slamu u susjednoj kasarni. Ubistvo je izvršio vojnik srpske armije Ilija Čikanović. Srpska je patrola mislila da ih pri tome zločinu niko nije vidio. Međutim, to je vidio jedan čoban, koji je odmah pošao i prijavio vlastima. Vlasti narede da se lešina odmah zakopa. Vojnik koji je ubistvo izvršio kao i njegovi saučesnici nijesu uzimati na odgovornost već im je data odmah sloboda da to mogu i ubuduće raditi«. Ova nesretna žena nastavlja ispovijedati dalje: » Kad sam doznala tužni glas što je bilo s mojim sinom, pošla sam u Kotor kod srpskih lasti, da im se žalim. U kancelariji su me pitali: »Je li to Crnogorac poginuo?«. Ja sam rekla: »Jes, Crnogorac, moj sin!« Tada su me otjerali da idem kući govoreći: »Čudne štete što je ubijen Crnogorac. Nije nam žao što je ubijen taj jedan no što nema još na hiljade ubijenih«, navodi Marija Žižić, a to potencira crnogorski premijer u progonstvu Jovan S. Plamenac u noti Žoržu Klemansou, predsjedavajućem Konferencije Mira u Versaju. Ovo se navodi čak i u pismu kojeg je crnogorski renegat i janjičar Andrija Radović uputio iz Pariza u to vrijeme predsjedniku Ministarskog Savjeta Kraljevstva SHS.

Ovo navodi u pismu Vrhovnoj Komandi iz Beograda 7. avgusta 1919. godine po naredni Ministra inostranih djela Kraljevine SHS, za Načelnika Šef Političkog Odjeljenja B. M. Mihailović. O ubistvu Mihaila R. Žižića od strane srpskih vojnika koji su uz to opljačkali njegovih 25.000 kruna piše na istovjetan način i u knjizi »Nekoliko stranica iz Krvavog albuma Karađorđevića- Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, Rim, 1921, str. 27. U tom istorijskog izvoru navodi se da je gore navedene riječi pune mržnje i sadizma povodom ubistcva Mihaila R.Žižića njegovoj majci Mariji R. Žižić uputio srpski pukovnik Ristić.

novakU  knjizi »Nekoliko  stranica iz krvavog albuma Karađorđevića« na strani 21 piše i ovo: » Februara 1919. godine jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast Nikšićka), odakle je potjerala sasobom ženu Ilinku I. Simović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sdahranjena. U raportu izasalanika amerikanske Ambasade u Rimu, koji je bio u Crnoj Gori kao izaslanik, koji je štampan u Drugom dijelu ove knjige, nalazi se jedan slučaj nasilčne pljačke jedne starice od strane srbijanskog kaplara, što samo potvrđuje slučajeve koji se ovdje navode. I ova bi žena bez sumnje bila ubijena ubijena da je interevencija g. Edvarda Arnolda nije spasla. Napominje se da je g. Arnold bio samo 4-5 dana u Crnoj Gori i ipak je sam vidio zločine koji se tamo vrše«. (“Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, Rim, 1921. str. 21.). O zločinu nad Ilinkom I. Simović piše minuciozno i Jovan S. Plamenac u pomenutoj noti francuskom državniku Žoržu Klemansou od 5. jula 1919. godine. To je konstatovao i »Glas Crnogorca«, br. 73 od 13. jula 1919. godine.

U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, koja je štampana u Kraljevskoj Crnogorskoj Državnoj štampariji u Rimu 1921. godine, u izdanju patriotske organizacije »Odbora crnogorskih izbjeglica«, na str. 32 piše i ovo: » Maja 1919. godine zbog bolijesti predao se je »na vjeru« srbijanskoj posadi na Velimlju (oblast Nikšićka) ustanik Ilija Radović. I pored zadane vjere, Radović je bio odmah ubijen«. U relevantnom istorijskom izvoru koji je fungirao kao službenio akt crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu, u knjizi »nekoliko stranica iz Krvavog albuma Karađorđevića«, objavljenoj u Rimu 1921 na strani 27 i ovo: »10. juna 1919. godine srbijanski vojnici ubili su u okolini Nikšića, bez ikakvog povoda ili stvarne krivice, dva brata, Boža i Obrena Damjanovića, i Mitra Kraljevića iz Broćanca (oblast Nikšićka); kćer ovoga posljednjega bila je ranjena«.

 Crnogorski vodnik iz Nikšića Dušan Nikolić dao je jednu izjavu koju su kao svedoci potvrdili Jovan Vuković i Miloš Turčinović. Ta izjava glasi ovako: “U januaru 1919. godine srpske okupacione trupe, došle su u Broćanac, u mojoj rodnoj kući i pohvatali i odveli u zatvor familiju, sastojeću se iz majke mi, stare 50 godina, dvije sestre od 18 i 12 godina, snahu staru 30 godina, sa šestoro đece stare 11, 9, 7, 5, 3 i 1/2 godine i zatvorili ih u Nikšićku pivaru, gdje su ih mučili najgroznijim mukama 4 mjeseca, poslije čega, po dolasku amerikanske misije, oslobodili ih kući.

  U mjesecu maju 1919. godine ponovo su srbijanske trupe došle mojoj kući, kuću zapalili, a sve imanje pokretno zapalili ili opljačkali, zabranivši svaki rad na nepokretnoj imovini.

 Po izvršenoj paljevini famIlija mi, da izbjegne od smrti, odbjegla je u šumu, gdje se i danas nalazi bez iđe ičega proseći parče hljeba.

  Moj brat Nikola Nikolić bio je ranjen od strane srbijanskih trupa, nije htio da im padne u ruke već je razvidao bombu i sam sebe njome ubio. Srbijanske vlasti nijesu dozvolile ni ukopnicu, već je bio ukopan kao kakva životinja.

bozicniustanak2ok Familja pokojnikova i moja nalaze se u šumi u najbjednijem stanju, bez iđe ičega svoga”, kaže u toj izjavi vodnik Dušan Nikolić.    

U izjavi pješadijskog kapetana crnogorske vojske Milana Nikolića sa Čeva (Katunska nahija), čiju su istinitost svojim potpisima potvrdili kao svjedoci: Petar Kapičić i Miloš Turčinović, govori se, na eksplicitan način, o teroru okupacionih srpskih trupa po izvršenoj nasilnoj aneksiji Kraljevine Crne Gore 1918. godine. U toj izjavi crnogorski kapetan Milan Nikolić tvrdi ovo:»Po mom odlasku iz Crne Gore, srbijanske okupacione trupe, došavši na Čevo, zaposjele su moju kuću i u njoj opljačkali sve moje pokretno imanje koje se je nalazilo, zabranivši istodobno da se na mom nepokretnom imanju radi. Tom pljačkom ostavili su mog strica od 90 godina i moju ženu bolesnu strau 55 godina bez igđe ičega.

 Ne zadovoljavajući se time, srbijanske trupe u septembru mjesecu (1919) zatvoriše moju bolesnu ženu na Cetinju, đe su je držali u zatvoru sedam mjeseca, ne obazirući se da je bolesna i mučili su je svakojakim mukama.

 Po oslobođenju iz zatvora, primorana je bila, ne imajući nigđe ništa, ni pomoći nikakve, da prosi od kuće do kuće, te da izdržaje sebe i moga strica.

 Istodobno su zatvorile srbijanske trupe dva moja rođaka i to: Goluba i Nikolu Nikolića, i odveli ih u zatvor na Cetinje. Isti su ostavili kod kuće majku staru 60 godina bez igđe ičega.

 Pomenute rođake su mučili najgroznijim mukama da prokažu, đe se nalazi poručnik Jovan Nikolić, tako da su jednog jutra obadva osvanula mrtva u zatvoru, te vjerujem da su isti bili otrovani od strane srbijanskih vlasti«,  navodi kapetan Milan Nikolić. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, »SkrIvana strana istorije«, Tom III, Bar, 1997, dok. br. 1296, str. 1554-1555.).

 U izjavi crnogorskog potporučnika Mihaila Vojinovića iz Župe Nikšićke, koju je on dao kao emighant u italijanskom gradu Formija, o zločinima u Župi Nikšićkoj kaže se ovo: »23. januara 1920. godine šef župske omladine... napanuo je komandira Dragišu Bojovića sa društvom u selo Kuta, i sa vojskom opkolio ih je sa svake strane, i nebratski spram boraca svoje domovine postupao, i na nečasan način mnozinu Drugova kapetana Dragiše uništio. Tu, na tome mjestu, uništiše komandira Dragišu Bojovića, Barjaktara Milutina Bojovića i pošto su još bili živi u opsadi, pomenuti predvoditelj vojske dobavi oca kom. Dragiše Bojovića, stara 75. godina i njegovu malenu šćer od 9. godina, dok je žena i ostala familija bila toga puta u Nikšićkom zatvoru, te dovedu ih da gledaju kako im naša nebraća vade živijema oči, lice bajonetima para, i odsijecaju komat po komat njihova tijelela i prinose starome ocu kom. Dragiše Bojovića da od svoga sina živo meso jede. Ovaj kada je to vidio prenerazio se i tako je u nesvijesti ležao dugo vremena, đe su ga srbijanski korbači neprestano po leđa tukli.. Familije pokojnih Bojovića i dan danas se nalaze u Nikšićkom zatvoru, i bez igđe ičega stradaju.

 I još jedan primjer: dvojicu isto od društva kom. Dragiše Bojovića, uhvatiše ranjene, Mila Bojovića i Vasilija Mićkovića, koji su bili teško ranjeni, i onako ranjene su ih bokama od pušaka tukli. Nijesu im hćeli život oduzeti, no su ih onako ranjene u najtežem zatvoru stavili bez ikakvih ljekova, đe se i dan danas muče tantalovih muka«, kaže u toj izjavi crnogorski potporučnik Mihailo Vojinović. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom III, dok. br. 1284, str. 1567-1568). O stradanju crnogorskog junaka i patriote, kapetana crnogorske vojske komandira Dragiše Bojovića i njegovog brata Mila Bojovića, te barjaktara Milutina Bojovića u svojoj kući, koju su vojska, žandarmerija i bjelaška omladina zapalili 12. januara 1920. godine pišu i crnogorski ustanici Živko  M. Nikčević, Milisav Nikčević, Radojica Nikčević, Jovan Nikolić, Đorđije Kustudić, Marko Vujović, Marko Popović i Spasoje Drašković iz Budoša 28. marta 1920. godine, u pismu predsjedniku crnogorske izgnaničke Vlade Jovanu S. Plamencu u Neju na Seni kod Pariza. U tome opširnom izvještaju konstatuje se i to da su komandir Dragiša Bojović i njegovi srodnici, saborci herojski izginuli »u žestokoj odbrani koju su davali neprijatelju iz opaljene kuće«. O tome zločinu nad crnogorskim majorom Dragišom Bojovićem i njegovim saborcima piše i u knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića«, objavljenoj u Rimu 1921. godine, na stranama 31 i 32, u kojoj se navodi da se to zbilo u novembru 1919. godine.

Službeno glasilo Kraljevine Crne Gore, »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, od 27. jula 1919., godina izlaska 47, br. 75, na str. 4 obavljuje pismo Rada Krivokapića, crnogorskog emigranta, koji je iz Crne Gore izbjegao od okupacionog srpskog terora. Rade Krivokapić je to pismo napisao u Parizu 31. juna 1919. godine. U njemu on navodi kako je od strane vlasti uhapšen, te da je tamnovao četiri i po mjeseca, da je mučen, ali i da je uspio pobjeći. Pored ostalog, on piše i ovo: »Čitava sela, naročito oko Nikšića su razrušena i opljačkana od strane Srbijanaca. Srbijanci zabranjuju i nošenje crnogorskog ruha, a naročito kape. Izrodi i plaćenici srbijanski uzeli su šajkaču, ili su na crnogorsku kapu stavili Petar I (P I) umjesto Nikola I (N I). Međutijem, ogromna većina naroda, muško i žensko, stavili su kao u velikoj koroti crno na kapu, pošto im je zabranjueno nošenje crogorske kape. Narod je tim baš pametno rekao što misli o sadašnjem položaju Crne Gore«, navodi crnogorski patriota Rade Krivokapić. (“Glas Crnogorca”, Nej kod Pariza, god 47, br. 75, od 27. jula 1919. str. 4.).

O tome kako su okupacione civilne i militarne vlasti u doba nasilne aneksije Crne Gore 1918. godine, divljački i rušilački postupali i atakovali u odnosu na crnogorske svetinje i vrijednosti,  narodne znamenitosti, nošnju, prava i slobode i etičke svjetonazore ljudi uvjerljivo svjedoči i prinuda nad Crnogorcima učinjena tokom maja 1919. godine na crkvenom saboru kod Manastira Sv. Nikole na ostrvu Vranjini na Skadarskom jezeru, koji se tradicionalno održavao. O tome piše u svojim bilješkama i Nikola Tomanov Zec (rođen 1900 u Trnovu kod Virpazara, umro 15. II 1970 u Los Anđelesu), crnogorski patriota, učesnik Božićnog ustanka 1918. godine, poslije kojeg je izbjegao u Italiju. U rukopisnoj zaostavštini Nikole T. Zeca, navode se činjenice o tome što se dogodilo  na crkvenom saboru kod manastira Svetog Nikole na  Vranjini 9. maja 1919. godine.

U tom kontekstu on navodi i sljedeće: »Ljudi su na glavama nosili crnogorske kape sa inicijalima  »N I« (Nikola Prvi), kakve su se decenijama nosile u Crnoj Gori. Na tom saboru došao je i načelnik okruga Cetinjskog, Mitar S. Vukčević, jedan od osuđenih u bombaškoj aferi. On je lično štapom oBarao te kape ljudima sa glava. Ova činjenica, inače vrlo interesantna za ocjenu karaktera, baca punu svjetlost na neviteške gestove ondašnjih visokih funkcionera. Crnogorci su se u ono doba vrlo nelagodno osjećali, ako im i slučajno padne kapa s glave, a kad im se to desi na ovako nasilnički način, za njihove pojmove bolje je bilo da im odleti glava. Načelnik je sobom doveo bio i žandarmeriju«, piše Nikola Tomanov Zec. (Nikola Tomanov Zec: feljton »Zelenaši«, »Monitor«, br. 207, od  7. oktobra 1994, str. 47.).

Knjiga »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, objavljena je u Kraljevskoj Crnogorskoj Državnoj štampariji u Rimu 1921. godine u izdabnju Odbora crnogorskih izbjeglica čiji je predsjednik bio akvokat Vladimir Đ. Popović, koji je bio crnogorski intelektualac i rodoljub, pravnik i publicista, bivši predsjednik Cetinjske opštine, ministar pravde u crnogorskoj Vladi u egzilu te prvi crnogorski sineasta ( film »Vaskresenja ne biva bez smrti«, 1922). U toj knjizi, na strani 25, piše i ovo: » 25 decembra 1919. godine Srbijanci su zapalili selo Dide (opština Bjelička, oblast Cetinjska). Stanovnici su bili pobjegli, izuzimajući starih i bolesnih. Među njima nalazili su se bolesnici : Nikola Vujić i Božo R. Bigović. Obojica su bili ubijeni. Majka Nikole Vujića, koja je pokušala braniti nevinog sina, bila je isprebijana i ostavili su je polumrtvu«.

Crnogorski junak i patriota, borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore bio je i komita Mićo Niković iz Crmnice. On se, sa gerilskom grupom sukobio u crmničkom Goliku, sa okupacionim potjerama. Bio je opsadiran u jednoj jami iz koje se branio dok je mogao, dakle, sve dok nije ostao bez municije. Nije se htio predati, već je aktivirao bombu, sio je na nju, ali ona nije eksplodirala. Okupaciona potjera ga je potom uhvatila i svezala. Potom su Miću Nikoviću, kako navodi Nikola T. Zec, »vezane ruke pekli cigaretama, pljuvali ga, tukli i psovali. Doveden na Virpazar i upitan od strane načelnika Luke Lekića, da li se kaje što je uradio, Niković je odgovorio: »Moja je kuća bila vječita stražarnica na pragu Crmnice. Moji preci krvavo su se svetili Turcima i oni njima, ali im nikada nijesu učinili, što meni učiniše neki Crmničani, za koje do sada ne čuste ni znadoste. Ni od čega se ne kajem, samo žalim što me sreća izdade da ih ne potučem«. »Nemoj tako govoriti pred sudom jer bi ogao izgubiti glavu« - rekao mu je načelnik. »Glava bez obraza nije glava nego ono Drugo. Takva glava meni ne trea, a ko misli da mu lijepo stoji neka je nosi«. Pred sudom poslje dvije godine otezanja, utvrđeno je da su isti ljudi koji su poginuli na Petrovoj Ponti, silovali njegovu ženu i sestru đevojku, pošto su mu kuću opljačkali i zapalili. Bez obzira na sve to on je osuđen na 20 godina robije«, piše Nikola T. Zec. (Viđi: Nikola T. Zec ,feljton »Zelenaši«, »Monitor«, br. 210, od 28. oktobra 1994, str. 46.). Tako je prolazio golgotu crnogorski komita Mićo Niković sa svojom porodicom od okupacione  soldateske i domaćih renegata u njihovoj službi.

Okupacione srpske militarne vlasti i bjelaška »omladina« (pristalice aneksije) su 1919. godine u Bjelicama, Katunska nahija u okolini Cetinja opljačkali i zapalili kuću poznatog crnogorskog oficira, komite i borba za pravo, čast i slobodu Crne Gore kapetana Dušana Vukovića. Na guvnu ispred kuće kapetena Dušana Vukovića okupaciona soldataeska i domaći izrodi su klali i kasapili opljačkanu stoku. Potom su pristupili paljenju košnica pčela u njegovom uljaniku. Tada se Dušan Vuković sa svojom gerilskom grupom uspješno suprotstvavio onima koji su njegove svetinje, imovinu i dobra uništavali i upropaštavali.

 Desetar crnogorske vojske Milutin Krivokapić iz Nikšića dao je u Gaeti (Italija) 10. juna 1920. godine izjavu o nekim zločinima koje su počinjele okupacione trupe i janjičari u njihovoj službi, za čiju su istinitost svojim potpisima jemčili kao svjedoci Mato Bojanić i Luka Radojičić. U toj izjavi Milutin Krivokapić veli da je jula 1919. godine srpska vojska u jačini od dva bataljona došla »u selo »Klačina« poslije bitke na Trubjeli, te opljačkali žito, robu, piće, duvan i dr. Pošto su ručali više od 100 druga u kući moga strica Joka Krivokapića, stara 65 godina, njega su izveli pred kuću, istu zapalili, a njega iako toliko stara i sakata od desne noge, ubili pa onda bace ga na vrata od kuće onako mrtva da izgori, gdje bi i izgorio da ga ženske docnije pošto je pošla vojska nijesu uklonile.

  2 slučaj: Takođe mjeseca jula prošle godine zapalili su... kuću Tomice Pekovića kojem se još i danas nalaze tri sina u šumi, iz koje nijesu dozvolili ništa da se izbavi«, navodi se u toj izjavi, pa potom konstatuje da su od dobara u posjedu Tomice Pekovića izgorjeli i »jedna krava i  teče, jedno svinjče, a dvoje zakolju i pojedu i očeraju dva konja sa kolima. Ovom prilikom zatvorili su 35 vojnika, oko 10 djece i toliko žena gdje su izdržali 18 dana stalno u vodu do koljena u Nikšićkoj pivari.

Gledao sam gdje se ženske u tom zatvoru rađale djecu na koje se niko više nije obraćao nego obično, vidio sam gdje su po pet ženskih u jedan konop dovodili u zatvor«, kaže se u toj izjavi. (Viđi: Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f 107 i Dr Šerbo Rastoder, »SkrIvana strana istorije«, Tom III, Bar, 1997, Dok. br. 1253, str. 1533-1534.).

 Nikola Tomanov Zec u svojim zabilješkama navodi kako su mučeni i ubijeni u Baru MIlija Stamatović i Mihailo B. Nišavić. »Oni su pokušali da se sklone ispred neodgovorne gomile, ali su bili uhvaćeni. Odvedeni su na Topolicu i tamo ubijeni sjekirama od strane vojnika 29. pješadijskog puka kojim je komandovao potpukovnik Grgur Ristić. U selu Boljevićima teško je isprebijan sin kapetana Mila Petranovića, samo zato što se njegov otac nalazio u emigraciji. Malo docnije, ovaj mladić i sam je pobjegao preko granice, da se u tuđini priDruži svome ocu. U selu Trnovu, omladina je opljačkala stoku Mila P. Zeca, koji je bolestan ležao u postelji, uz objašnjenje, da ga na ovaj način kažnjavaju stoga, što je rođak jednog zelenaša, a neće da se od njega odrekne«, piše Nikola T. Zec o zločinima okupacione srpske vojske i bjelaške omladine i drugih oružanih formacija u njenoj službi. (Viđeti: Nikola T. Zec, »Monitor«, br. 208, od 14. oktobra 1994, feljoton »Zelenaši«, str. 47.). U manuskriptu Nikole T. Zeca nalazimo podatke o tome kako su okupacione vlasti i bjelaške formacije preduzimale represivne mjere nad porodicom i imovinom poznatog crnogorskog ustanika i komitskog vođe pješadijkog majora Vojina Lazovića iz Kuča. Inače, kuća Vojina Lazovića u Kučima je bila i opljačkana i spaljena. Vojin Lazović se krajem 1919. godine pridružio crnogorskim gerilcima koji su se borili za oslobođenje Crne Gore.

 U izjavi crnogorskog potporučnika Mija Mićkovića iz Župe Nikšićke, za čiju su tačnost kao svjedoci jemčili M. Turčinović i D. Vuković, se kaže ovo: »Jula mjeseca godine 1919. srbijanske okupacione trupe... zapalili su mi kuću i istrejali iz nje ženu mi sa troje nejako djece. Nije im dosta bilo te su moju familiju bez prava na sred ulice ostavili i nije ih mogao ganuti jauk i piske nejake djece vidjevši sebe i svoju majku gladnu i bez krova, nego su sa Neronskim metodom mučili da od nje doznaju gdje su. Takođe su pucali na nju i djecu mi sa fišecima bez olova. Pred njenim očima tukli su djecu prijeteći sa smrću istih ako ne prokaže gdje su. Pošto je nijesu mogli primorati sa ovim na to, svezali su joj dvoje nejake djece pleći uz pleći i nju sa trećim na isti način bijući ih uz put Nikolića gonili. Kad su došli do pola puta, vidjevši zlikovci da je žena sa djecom iznemogla i da ne može produžiti pješke put nemilosrdano ih baciše na jedna kola. Kad su stigli u Nikšić, poveli su je u jednu jamu koja je bila opkoljena sa žicom. Tu je našla mnogo ostalih famIlija među kojima je bilo staraca, žena i nejake djece.

Ni pokušaj da navrnu vodu uz rijeke Mrkošnice u tu jamu s prijetnjom da će ih sve podaviti, ako ne prokažu njihove muževe, braću i roditelje, nijesu ostvarili. U toj istoj jami gdje je već bilo došlo prilično vode od navrnute rijeke, žena pokojnog kapetana Dragiše Bojovića koja je bila djetinja, rodila je.  Čak i prema njoj namijenili su svoje zvjerstvo ostavivši je tako za 15 dana u istom stanju.

 Grujica Pajarević iznemogli starac od 97 godina, nemogavši podnositi te muke prenemogao se u jami istoj i tek onda su ga prenijeli polumrtva u zatvor. Pošto su vidjeli da ostale familije mogu još podnositi te grozne muke, da će se prije rastaviti sa svojim životom, nego li izdati svoje mile, poćerali su i njih đe se još i dan danas bore sa smrću. Hljeb su im mijesili pomiješan sa žitom sa tzv. travom »vrat« od kojega su se po tri dana onesviješćivali. Uvjeren sam da je u toj Komandi poznato o zvjestvu nad pokojnim Antonijem Bojovićem. S tim Pašićevi plaćenici nijesu bili zadovoljni, nego su još i svoj metod i na njegove stare roditelje primijenili bacivši ih tako iznemogle poslije tolikog bijenja u zatvoru. U decembru mjesecu 1919. godine, prilikom našeg ponovnog ustanka protivu srbijanskih razbojnika, koji su nam sve domove opljačkali, bili smo i mi primorani usljed gladi da od njihovih pristalica silom hranu otimamo. Na ovaj naš postupak srbijanske vlasti izdale su naređenje da svo mirno građanstvo skupa sa njihovim familijama povezane na jednu poljanu kod Nikšića dovedu. Seljak Mirko Jakovljević zašto je progovorio iz sredine tih mučenka »što smo mi krivi što naši komiti rade«, bio je na mjestu strijeljan... Gdje god su nalazili malu djecu bili su ih dovodili nad vatrom toliko da je njihova lica plamen dohvaćao nagoneći ih da kažu gdje su im roditelji.

   Ni prema mom ranjenom sinu nijesu imali milosrđa nego su ga bili i tako ranjenog bez ljekarske pomoći u zatvor bacili. Ukratko, sve seljačke kuće kuće u Župi opljačkali su i bombardovanjem sa zemljom sravnili. Sama šteta koju su meni nanijeli iznosi oko 500 000 Kruna. I sama crkva bila im je kriva zato što nas je kaluđer Pavićević pričestio te i nju su sa jednim velikim metkom gađali. Samog kaluđera uhvatili su i sa batinama u zatvor sproveli. Zadužbinu Vojvode Mirka Petrovića Njegoša na župnom mostu ispisali su sa banalnim natpisima i napokon je srušili. Pri podjeli hrane i obuće, poslate sa strane naših Saveznika, dobijali su samo dio srbijanske pristalice, a naši samo uz pomoć novca kupovali krijući od njihovih«, navodi crnogorski patriota potporučnik Mijo Mićković u svojoj izjavi o teroru nad crnogorskim narodom.  (DACG, FEV, MSP 1920-1922, f. 107).

Hapšenja crnogorskih zelenasa i njihovih porodica kao i naroda koji je inklinirao kralju Nikoli i drzavnoj nezavisnosti Crne Gore tokom druge polovine 1919. bila su masovna i u okolini Nikšića. Tako je 20. septembra 1919 od strane regularne srpske vojske (ili vojske formalno zvane vojska KSHS), kako izvještava Nikšićka pukovska Komanda -Komandanta Zetske divizijske oblasti na Cetinju generala Miloša Mihailovića (Srbijanca) 23. 09. 1919, iz Boanske opstine uhapšeno i privedeno u Niksić 132 lica, ali da iz te opstine ima 75 odbjeglih u šumu, u komite (Vidi: AIIP, f. 365 i dr Š. Rastoder, c. d. Tom 2, str. 703-704). Ta hapšenja i zatvaranja i odmetanje u šumu bili su akt otpora naroda iz Boanske opstine aneksiji Crne Gore i teroru invaziono-okupacione vojske.

U selima Mikulići i Tomići (Katunska nahija, opština Cetinje) vojne trupe su 28 septembra 1919. godine uhapsile 27 lica, pristalica i aktivnih pripadnika zelenaškog crnogorskog pokreta otpora. O tome istog dana komandant Zetske divizijske obasti gen. Miloš M. Mihailović (Srbijanac) izvjestava načelnika cetinjskog okruga, takodje izvanjca, dosljaka postavljenog na vlast voljom okupatora, Čedomira A. Jevđenijevica sljedece: „U rejonu sela Mikulića i Tomića uhvaćeno je 27 meštana koji su se bili pridružili odmetnicima“ (AIIP, V 3-146-19)

Cifra uhapšenih zbog ideje Crnogorstva i borbe za suverenitet i samostalnost Crne Gore, koja premašuje od 1919. do 1922. godine, 4.000 muškaraca, žena i djece, bila je slika strave i užasa u kojeg su, lažni „oslobodioci“ i „ujediniteli“, onda bili pretvorili Crnu Goru- od kraja 1918. godine pa godinama potom.

U tamnici je tada tamničar držao „uhapseni narod moj“, kako kaže Mirko Banjević u pjesmi pod naslovom „1923“. (Kraj)

 

 

Komentari: 23

LOVĆEN & HAJLA

20. 03. 2017 - 12:00

Ma LJUDI MOJI, PA ZA OVO NIKO OD CRNOGORSKIH MUSLIMANA NIJE ZNAO, AKO SU OVO SRBI RADILI CRNOGORCIMA PRAVOSLAVCIMA,ONDA SE NEČUDIM STO SU RADILI I NAMA CRNOGORSKIM MUSLIMANIMA ,A JOS VISE BOSANSKIM SREBRENIČANIMA.
1

20. 03. 2017 - 12:25

Kako samo podlo provociraš i podmećeš! Ta sorta ljudi je uneredila i obezčastila Portal! Samo nastavite tako.
CRNOGORSKI 007

20. 03. 2017 - 12:39

OD BIH,HRVATSKE,KOSOVA , TADA I SADA CG ,ISTA SEMA ISTI POCINIOCI I TI SE CUDIS,I U BUDUCE CE.
mikica

20. 03. 2017 - 12:54

O čemu priča ovaj čovjek??? Polovina godine 1919, pa o k u p a c i o n a vojska??? Rat je davno bio završio (samo nije u nečijim usijanim glavama), stvorena je država, stanje je bilo mirnodopsko (osim na teritorijama djelimično zahvaćenim pobunom - Crnom Gorom i Kosovom). Regularna vojska Kraljevine SHS interveniše (ponekad i surovo -protiv sebe nije imala regularnu vojsku već organizovane pobunjenike - pa i Njemci, nažalost, nijesu tetošili gerilce tokom WW2 i civilnu im pozadinu, a znamo kako su postupali ko bi na njih oružje digao. I Ameri u Vijetnamu. I Sovjeti u Afganistanu i tako redom. Ništa čudno.). Strašno je samo što se danas te priče tako užurbano potenciraju i to vrlo tendenciozno. Strašno je što nemamo sistemsku strukturu (zna se koju) da zaštiti ove narode CG od krvosmutnica i efikasno, ali munjevito djeluje na prevenciji velikog zla. Pitam se dali bi se ovakvo pričalo da sada nismo došli na ivicu egzistencijalne provalije? Da nismo pred ambisom?
Deki

20. 03. 2017 - 13:45

Mikice, kao što vidiš mi smo pred ambisom od 1918 do dana današnjega. I to ni manje, ni više nego zbog "bratske ljubavi" iz Srbije začinjene sa posrbicama i četnicima iz naše Crne Gore!
123

20. 03. 2017 - 14:26

čemu li se ti čudiš ??? teža nam je ta okupacija bila nego ona od švaba dvije godine ranije. od te okupacije ni dan današnji se ne možemo oporaviti.
dali

20. 03. 2017 - 13:06

e neznam ko je glavni urednik portala ali da ovome dajete ovoliko i u ovoj političkoj situaciji prostora onda ste i vi huškači nereda u Crnoj Gori jer dobro znate da se sa ovim neslaže dobar dio laičke a i stručne javnosti a i da je sve istina zašto .Greška ,jer samo ovako kako se radi doprinosite mržnji ,pa čak stvarate neprijatelje sebi a i drugima jer neprijatelj je neprijatelj i nikad ne strada neprijatelj već nedužni ,dobro to znate.Nemojte da vam je profit na prvom mjestu ito profit na ovaj način ,to će kratko trajati,treba da živimo i dalje zajedno jer ovaj prostor je uvjek bio i biće takav i uvjek će neko na našu muku zaradjivati.
Deki

20. 03. 2017 - 13:56

Evi tipična priča srbocrnogorca četnika. Treba da živimo u miru itd, itd. Ne pričaste tako kad sa podignuta 3 prsta zapaliste bivšu Državu, a sve zarad vašeg stogodišnjeg sna da svi srbi žive u jednoj Državi. Crna Gora vam je na tom putu vazda bila slaba prepreka zbog ovog ološa domaćega koji bi je prodao za jednu kafu u Skadarliji. No, Vi ste poslednji koji smijete da pričate o mržnji i profitu. Da ve zamolimo!
MNE

20. 03. 2017 - 14:13

dali, dali smeta vam očigledno ova tema. A što? Boli istina, a? Grdno je kad se prepoznaš, a mnogi su se prepoznali, dali, dali!
ubli

20. 03. 2017 - 13:50

Nikad više 1918. i rusko srpsku čizmu na vratu, E viva Montenegro!!
Zaboravni ste!

20. 03. 2017 - 14:28

Ne valja vi 1918 godina, naše oslobodjenje i vjekovni san. Vi prizivate i žalite za 1914. godinom vašim oslobodjenjem, a našom okupacijom. Problem je što ste zaboravili jednu "sitnicu", da ste vi izgubili a mi dobili taj rat. Da biste opet slavili morali biste dobiti neki budući rat, a proćićete kao i u svakom dosadašnjem. Crna Gora i Srbija su bile i biće srpske države. nemojte se sokoliti trenutnom voljom svjetskih moćnika koji su uspjeli razdvojiti Crnu Goru od srpske matice. Svakoga čuda za tri dana...
CRNOGORSKI 007

20. 03. 2017 - 16:12

A STO VAM BOLAN ,PONOVO TREBAJU TRAKTORI
N

20. 03. 2017 - 20:05

@ Zaboravni ste - Svaka čast! Kratko, jasno, koncizno, jezgrovito -ti raspali kao grom! Ledena jeza za ove Dukljance! Đavo im ne da mira, ne mogu mirno da sjede -provociraju - pa bi moglo biti belaja!
CRNOGORSKI 007

21. 03. 2017 - 18:12

MI SMO U NASOJ DRZAVI,A U CIJOJ SI TI,MUTIRANI.
Jedan amo

20. 03. 2017 - 14:04

Neka treba da se zna,da se ne ponovi
pale

20. 03. 2017 - 14:20

Pa kako i koliko Novak Adzic pise i govori o Srbima i Crnogorcima prosto se cudim kako iko ostade ziv u CG,i koliko pokusava da silom na sramotu da nekog znacaja nekom beznacajnom istorijskom dogadjaju nazvanim Bozicni Ustanak,koji su digli par stotina nezadovoljnih Cetinjana,i koji je bio od pocetka osudjen na propast,a generali su bili isti i tada i danas,gurali su ispred sebe mlade momke zarad svojih ideala,a oni iz pozadine,dizuci i spustajuci ruku vikali,plotun pali,i tu odmah posle njih po nekom redosledu su i istoricari,koji su tu da zadovijek podsjecaju narod na krvo prolice,da dijele i da huskaju jedni na druge,a istoriju moze da tumaci ko hoce i kako hoce,principom rekla kazala,a Novak nemoze da preboli Italijane,pa valjda zato i ne pise o njihovim zlocinima,ovakvi tekstovi i serije samo doprinose visem i daljem dijeljenju i onako podijeljenom narodu, bilo je sto je bilo treba ici dalje,mrtve nazalost ne mozemo vratiti,rodjeni smo posle njih,treba ici dalje bez mrznje
CRNOGORSKI 007

20. 03. 2017 - 15:32

Nemački vojnici, pomognuti od srpskih dobrovoljaca[9] i Srpske državne straže[10] sabrali su sve muške osobe iz Kragujevca između 16 i 60 godina, uključujući i đake 5. razreda kragujevačke gimnazije, i izabrali žrtve među njima. Njemačka obznana je glasila da je za 10 ubijenih i 26 ranjenih Nemaca streljano 2300 stanovnika Kragujevca, "pre svega komunista, bandita i njihovih pomagača".[11] Prema njemačkom izveštaju, ubijeno je 2.300 ljudi.[12] Noviji srpski i nemački istoričari se slažu da je broj ubijenih 2.778.[9]MORA DA SU CRNOGORCI ,SKUPLJALI DJECU PO KRAGUJEVCU ZA KRVAVI PIR NEMACA ILI SU RADILI OVI VASI VELIKO SRBI.AJTE BRE ,BAREM CUTITE.
A PREMA HRVACKIM IZVORIMA..

21. 03. 2017 - 07:28

...POKLANIH SRBA,JEVREJA,ROMA,ANTIFAŠISTA OSTALO JE DILJEM NDH(U RAZNIM JESENOVCIMA OD KUPE DO NRETVE I TREBIŠNJICEI DO DUNAVA U ZEMUNU!))-OD 1941 DO 1945..."CIGLIJE" 43 ILJADA-A NE DUPLO I VIŠE-JER TAKO SU UTVRILI DŽELATI SA SAVE-MAJNE-RAJNE-KOJIMA "ZVIJERI SPOMENIK"-NA TLU ANTIFAŠISTIČKE CRNE GORE-NA VOJNI AERODROM U GOLOBOVCIMA...! SLAVA SLAVNOJ HRVACKOJ I ŠVAPSKOJ ARMIJI...POSIPANE SVIJEĆEM U ZAGREBU I DILJEM NDH-NA DAN STVARANJA USTŠKE DRŽAVE HRVACKE! ZA ČIJU VOJSKU I SPOMENIK U BLAJBURGU REČE EKS PREŠEDNIK ND HRVACKE STIPE MESIĆ-"DA U BLAJBURGU NE LEŽE ONI ŠTO SU ZAKLANI U JASENOVC-NEGO ONI ŠTO SU KLALI U JASENOVCU I DILJEM NDH...?!!! DRGI PREOBRAŽENI"OO"...TAKVI NAMA TREBAJU ZA POMIRENJE U ANTIFAŠISTIČKOJ DRŽAVI CRNOJ GORI...HVALA ŠVABAMA-E SU TAČNO IZBROJILI-KOLIKO ĆE STRIJELJATI SRBA-ZA RAZLIKU OD HRVATA--KOJI SU SAMO KLALI-DO DNEVNE NORME-NE BROJEĆI ZAKLANE....
ja lično

20. 03. 2017 - 14:42

samo vi širite bratsku mržnju,dijelite nas kolko bolje mozete.nasli ste strucnjaka za to pravog.raspiše se čovjek pet kucanih strana a suma sumarum 15 poginulih za 5 godina.daleko bilo da pravdam i jednu kap krvi ali ovo je previše.pravi se zla krv bez dovoljnog razloga.1924 moj Adzicu SHS je bila međunarodno priznata drzava i oovo su bili u tom trenutku već teroristi klasični.80 % naroda je sazivio se sa novom drzavom, pola vlade i glavara pocelo da dolazi i prima penzije.surovost nove drzave je za osudu ali to su pojedinačni slučajevi.ajde daj koliko su ove komite ubile bjelaša, koliko ostavili gladne đece da bi se oni prehranili
CRNOGORSKI 007

20. 03. 2017 - 15:42

SAMO DA DOPUNIM ,VI NE ZNATE KOLIKO STE SUPLJI.
Znamo,znamo...smo onoga dana..

21. 03. 2017 - 11:27

...kad nam po pozivu...ti "C-OO"-duvaš u gu...!!!
Nucleus

20. 03. 2017 - 18:47

Nikad 'braća' bili nismo, a kako i posljednji događaji pokazuju, nikad nećemo ni biti! Ne ponovila se 1918!! Pisaće se i pričaće se sve više i više, kamo sreće da se preduzmu i konkretniji potezi!
CRNOGORSKI 007

21. 03. 2017 - 09:00

PRVI POTEZ PONISTENJE SVIH ODLUKA SRAMNE PODGORICKE SKUPSTINE,VRACANJE CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI IMOVINU.ZABRANA ULASKA U CG SVAKOME KOJI JAVNO NASTUPA PROTIV CG.
Novi komentar