Beduini i njihova „djeca“: Vječna zahvalnost sokolu

U vrijeme kada su Abu Dabi i Dubai bili ribarska sela i kad je većina stanovništva Arapskog poluostrva živjela pustinjskim, nomadskim životom, ljudi su bili primorani da se bore sa najstrašnijim prirodnim neprijateljima – surovom klimom i glađu. Beduini su u tim strašnim okolnostima naučili da se oslanjaju na svoja čula, da prate tokove vjetrova i migracije ptica, a naročito sokolova koji su s jeseni sa sjevera letjeli ka Africi.

Objavljeno: 06. 04. 2017 - 13:31 Promjenite veličinu teksta: A A A
Beduini i njihova „djeca“: Vjecna zahvalnost sokolu

Niko ne zna ko je bio prvi beduin koji je pripitomio sokola, ali možemo da naslutimo kako je to uradio. Pošto je uhvatio ovu fantastičnu grabljivicu, privezao ju je za posebnu rukavicu i bez prestanka je nosio sa sobom. Kada bi se umorio, pticu bi preuzimao neki drugi član njegove porodice i tako se soko ne bi odvajao od ljudi tokom najmanje dvije nedjelje. 

Sokolovi se i danas tako privikavaju na porodicu kojoj pripadnu, ali u to vrijeme, oni nisu bili samo čovjekovi prijatelji, nego i glavno oružje za lov. Zato su beduini, čim se soko privikne na njih, s njim odlazili u pustinju i puštali ga s ruke kad ugledaju neki jestiv plen. 

A soko nije kao ostale grabljivice. Kada jednom ugleda potencijalni „obrok“, on ne odustaje, dok ne bude njegov. Specijalizovani su za lov ptica, ali lako love i sisare, poput zečeva, pa čak i manje gazela i kada stignu svoj plen, jednim preciznim udarom opasnog nazubljenog kljuna, oni svojoj žrtvi presjecaju kičmenu moždinu i ubijaju je u sekundi. To ne radi nijedna druga ptica. 

Beduini su bili fascinirani njihovom efikasnošću i predanošću i nakon što bi njihovi sokolovi ulovili neki dobar plijen, nudili su im čiste komadiće mesa, a sokolovu žrtvu, najčešće pustinjskog zeca, stavljali u torbu i nosili kući. Tako su bili siti i oni i sokolovi.

Kada bi zima prošla (a zima na Arapskom poluostrvu nema veze sa zimom kakvu mi poznajemo), klima više ne bi prijala sokolovima i beduini su ih puštali da zajedno sa ostalim pticama koje se s juga vraćaju ka sjeveru, vrate svojim ljetnjim rezidencijama. 

Tako su njihovi lovci odlazili u Mongoliju, Kazahstan, Turkmenistan da se razmnožavaju, a onda bi opet zimu provodili u Arabiji. 

Međutim, kao što znamo, Abu Dabi i Dubai više nisu ribarska sela, a na Arapskom poluostrvu gotovo da više nema nomada. Sve se promjenilo, sem ljubavi prema sokolovima.

Ujedinjeni Arapski Emirati su 2002. potpisali konvenciju kojom sokola priznaju kao ugroženu porodicu ptica i od tada je zabranjeno hvatanje i čuvanje divljih sokolova. Njihovi ljubimci sada su isključivo one ptice koje su uzgojene u zatočeništvu. 

U Emiratima je lov zabranjen, ali svoje ptice vlasnici ponosno nose u inostranstvo uglavnom u Afriku i tamo im pružaju mogućnost da testiraju svoj instinkt. 

Kada se soko razboli ili povrijedi, postoji jedno mjesto na kom može dobiti najstručniju pomoć na svetu – to je Specijalna bolnica za sokolove u Abu Dabiju. 

Tu se pored sokolova, liječe i sve ostale ptice – od kanarinca do noja, ali i obučavaju veterinari iz cijelog svijeta. Pored toga, u sklopu ove ustanove je i bolnica za liječenje pasa i mačaka i hotel za sokolove.

Na čelu ove jedinstvene veterinarske klinike, koja je danas i turistička atrakcija Abu Dabija, je ni manje ni više nego Njemica – dr med vet. Margit Gabrijel Mjuler koja zna sve što može da se zna o sokolovima. 

184019775458e612f7104a3367158301-w640

Ona je toliko značajna u životu Emiraćana, da ju je odlikovao prestolonasljednik Abu Dabija, šeik Muhamed bin Zajed lično. Dr Mjuler sa takvom strašću govori o ovim pticama i tako dobro razumije kulturu Bliskog istoka, da joj nije bilo neobično ni kada je jedan vremešni gospodin obolio od raka uputio nesvakidašnju molbu. 

„Bio je u teškom stanju i morao je da se liječi u Evropi. Došao je jednog dana i pitao me da li možemo da pričuvamo njegovog sokola, dok je on na terapijama“, priča dr Mjuler. 

Ona je pristala i soko tog čovjeka postao je prvi stanar sada ogromnog hotela za sokolove. 

„Nedugo potom, tražio je da ostavi i svoju mačku i prije nego što smo shvatili šta se dešava, svi su htjeli da svoje ljubimce povjere nama na čuvanje, kada imaju obaveze“, priseća se ona.

Očekivano trajanje života sokola je između 12 i 15 godina, ali uz dobru negu, kakvu imaju u Emiratima, dostižu i 20 godina. Međutim, nezgode se dešavaju, naročito zbog toga što soko ne lovi kao ostale ptice. 

„Kad soko juri plijen, ne vidi prepreke pred sobom. Jedan je tako naletio na zid i slomio vrat, a njegov očajni vlasnik ga je u suzama doveo kod nas. Naravno, ništa nismo mogli da učinimo. Za njega je bio toliko poseban, da sam ga pitala da li možemo da ga prepariramo, kako bi ga i drugi vidjeli i on je bio počastvovan tom ponudom“, prisjeća se dr Mjuler. 

„Sad kad dovodi svog drugog sokola na redovni pregled, uvijek dođe u prostoriju u kojoj je izložena njegova ljubimica i porazgovara s njom“.

Dr Mjuler razumije da je u Emiratima soko mnogo više od kućnog ljubimca – on je član porodice. 

Iako im više ne donose hranu i ne nude nikakvu posebnu korist, nekadašnji beduini ne zaboravljaju koliko su te ptice bile značajne u njihovoj istoriji, da su ih hranile i ponekad u bespućima pustinje bili njihovo jedino društvo. Zato soko ima posebno mjesto u domu svakog sokolara. Boravi zajedno s porodicom u dnevnom boravku, ima svoje mjesto i u autu i u kancelariji, a voljen je koliko i dijete. 

„Sokolarstvo je bilo neophodnost u pustinjskom životu“, objašnjava dr Mjuler. „To je krucijalna razlika između sokolarstva u Evropi, koje je na tom prostoru bilo sport bogate aristokratije, a nikad stvar potrebe. Mi ovdje ne brinemo o pticama, mi ne brinemo o sokolovima, mi zaista brinemo o djeci beduina“.

Zanimljivosti o sokolovima

119463258158e612f8f3432660760563-w640

* U lovu se koriste isključivo ženke sokolova, jer su veće i sposobnije da uhvate mnogo veći plijen nego mužjaci. Ove ptice teške od 1 do 1,5 kilograma mogu da uhvate i ponesu plijen koji je šest puta veći od njih samih. Čak 85 odsto sokolova koji se čuvaju u svrhu sportskog lova, čine ženke. 

* Od porekla, izgleda, fizičkih sposobnosti, ali i pola sokola zavisi i cijena. Mužjaci koštaju od 1.000 do 5.000 eura, dok ženke u proseku od 5.000 do 30.000 eura. Ženke koje potiču iz dobrog legla ili iz dobrih centara za razmnožavanje sokolova, dostižu cijenu i do 100.000 eura. 

* Vjerovatno ste primjetili da svi pripitomljeni sokolovi nose posebne kapice. One im se stavljaju zbog toga što nikad ne možete znati šta će ova nevjerovatna ptica zapaziti kao potencijalni plijen. One čak napadaju ostale pripadnike svoje vrste. Ipak, nikad ne napadaju čovjeka. 

* Sivi soko je najbrža ptica na svijetu. Dok juri svoj plijen, dostiže brzinu od 250 do 300 kilometara na sat, a kad se obrušavaju, dostižu i do 350 km/h. Praćenjem sokolova je ustanovljeno da ove fantastične ptice za pola godine mogu da pređu i do 14.000 kilometara. 

* Da biste svog sokola u Emiratima poveli sa sobom u lov u inostranstvu, potrebno vam je mnogo dokumentacije, a između ostalog i pasoš za sokolove. U ovaj jedinstveni dokument upisuju se svi podaci o ptici, status ugroženosti njene vrste, broj sa prstena koji od rođenja nosi na nozi, kao i podaci sa čipa. Međutim, pogodnost je to što arapske avio kompanije omogućavaju da uz ekonomsku kartu putujete sa svojim sokolom u zajedno sa ostalim putnicima. Zanimljivo je to što je jedan šeik zakupio cijeli putnički avion za svoje ptice koje su poslušno zauzele svaka svoje sjedište u avionu. 

* Soko u Emiratima uvijek dobija ime koje oslikava njegove sposobnosti u lovu. Dakle, ako se pokaže kao brz letač, daje mu se ime koje ima veze sa brzinom. Ako leti visoko, sa visinom. 

* Sokolovi se mitare po šest mjeseci svake godine. Pošto je tada koža oko pera jako prokrvljena, vlasnici izbjegavaju da ih diraju u tom periodu, jer posljedica eventualno preloma nekog perceta može biti krvarenje do smrti.

 

Staša Rosić, B92 

Komentari: 0

Novi komentar