Crnogorski heroji: Partizan Nikola Lekić

Osnovna škola ''Lovćenski partizanski odred'', Cetinje, prvi razred 1993/94 školska godina. Učitelj: ''Nikola, možeš li nam reći svoju adresu''. A ja, ka' iz topa, odgovorih: ''Nikole Lekića 1''. I kako tada, tako još dugi niz godina, kad god je trebalo navesti adresu stanovanja, ja sam pisao i govorio ''Nikole Lekića 1''. Govorio i pisao, a nikad ni da me zaintrigira zašto baš takav naziv ulice? I, kako to obično biva, bezbrižnost djetinjstva zamijene neka druga interesovanja. Tako se i u meni javi praznina zašto na pitanje ko je zapravo čovjek po kojem ulica u kojoj živim nosi ime, ja ne bih znao odgovor.

Objavljeno: 14. 04. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Crnogorski heroji: Partizan Nikola Lekic

Piše: Nikola RADUNOVIĆ

U početku mi je bilo lakše gurati tu stvar ''pod otirač'' i diviti se ljudima koji žive, recimo, u Njegoševoj (iako sam i ja cijelo djetinjstvo u njoj proveo) ili Vuka Mićunovića, Baja Pivljanina, jer su oni odmah znali ko su junaci njihovih rubrika adresa stanovanja.

A onda, deceniju i kusur kasnije, počeo sam pomalo da se interesujem i za naše junake za koje nije bilo mjesta u redovima zvaničnih udžbenika.  I, konačno, dođe red dase, onako, istinski zapitam: Ko je ustvari bio Nikola Lekić?

Ko je Nikola Lekić: Tekst od nekoliko pasusa nije dovoljan prostor da se napiše sve što bi bilo korisno navesti radi boljeg upoznavanja lika i djela Nikole Lekića. Stoga ću pokušati da izdvojim par bitnijih momenata u njegovom životu, ali i događaja čiji je bio glavni kreator. Rođen je 25. decembra 1909. godine, na Cetinju, u braku Nikole Lekića i Milice Lekić, rođene Đurić.

Otac mu je bio ''vojnik od malih nogu'', a taj poziv ga je i koštao života, jer je Risto Lekić njegov otac poginuo 01. januara 1916. godine u Danilovgradu, kao major crnogorske vojske i načelnik štaba Hercegovačkog odreda, kojim je komandovao Đuro Petrović. Tako je Nikola odrastao na Cetinju, sa dvije mlađe sestre, Danicom i Olgom i šturim sjećanjem na oca.

Na Cetinju je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Kada je završio nižu gimnaziju, Nikola je na Sušaku počeo da uči trgovačku akademiju, ali je negudo zatim prešao u Novi Sad, đe je, kao odličan učenik, maturirao. Majka Milica je izdavala sobičak za polaznike učiteljske škole i na taj način školovala živahnog i temperamentnog Nikolu. Još od rođenja, imao je hendikep - bio je veoma slabog vida, zbog čega je često bio izrugivan od strane vršnjaka, ali mu to nimalo nije smetalo da ih okuplja i sa njima obigrava cetinjske ulice  i parkove.

Upravo zbog kratkovidosti, oslobođen je vojnog roka, pa je 1929. godine pokušao da studije nastavi u Francuskoj, ali se veoma brzo vratio i upisao, a kasnije i završio Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Nakon toga, počeo je da radi u Državnoj hipotekarnoj banci u Novom Sadu, do 1934. godine, kada je prešao da radi u istoj banci na Cetinju. Ali, ono u što je vjerovao i čime se zvanično bavi, bila su dva svijeta.

Naime, sve vrijeme studiranja, a kasnije i službovanja, Nikola je javno iskazivao simpatije prema komunističkoj ideji, dodatno uvećane zbog ogromnog nezadovoljstva Šestojanuarskom diktaturom i položajem crnogorskog naroda u Kraljevini SHS. Podaci govore da je formalno bio član KP od 1932. godine.

lekic1

Nošen Marksovom ideologijom: Nošen idealima Marksovog komunizma, kojeg je konstantno izučavao, Nikola je ovu ideju na veoma vješt, strpljiv i ubjedljiv način sprovodio i tokom studentskih dana, i na fakultetu u Zagrebu, ali i kući, kada bi došao na ljetnji raspust. Okupljao je sugrađane, seljane, familiju, rođake i govorio im o jednom sistemu đe je glavni cilj da svi budu jednaki i da ne smiju da budu pasivni u odnosu na maćehinski pristup koji vlast ima prema radnicima, seljacima, iznad svega- Crnogorcima. Nikola nije bio revolucionar ''po profesiji'', već po jakom ličnom ubjeđenju, koje je nesebično širio, đe god je stizao. To ga je koštalo čestog dovođenja sopstvene slobode u pitanje.

U zvaničnim dokumentima tadašnje vlasti označen je kao ''beskompromisni komunista koji tu ideju prenosi i na druge ljude.'' Međutim, Nikola, tj. Goranin, kako je bio poznat u šifrovanoj korespodenciji među partijskim kolegama, nije puno mario za to. Naprotiv, bez puno ustručavanja, svjestan rizika da će biti zatvoren i progonjen, organizovao je niz demontracija i okupljanja protiv režima. Prvi put je bio učesnik na jednom takvom zboru u maju 1932. godine, kada se veliki broj Cetinjana okupio da javno iznese revolt protiv dolaska beogradskih ministara na Cetinje. Zbor je ugušen posredstvom žandarmerije, a većina učesnika privedena. I ranije je bio,a od toga dana i formalno, etiketiran kao osoba koja pokreće skupove protiv vlasti i poretka.

Demonstracije na Cetinju: Međutim, ni to nije pomoglo da se skrasi. Nastavio je, kao sekretar Pokrajinskog komiteta KP da agituje među narodom i jača svijest o pozitivnom odjeku otpora koji bi mogle da imaju javna iznošenja nezadovoljstva. To je rezultiralo organizovanjem novih demonstracija, i to na Cetinju 18. februara 1935. godine. Koliko je ovaj događaj bio značajan za Goranina, najbolje govori činjenica da je u izvještaju CK KPJ, 18. februar nazvao ''istorijskim datumom''.

Demonstracije su organizovane u nekoliko crnogorskih gradova, sa najvećom na Balšića pazaru, na Cetinju. Uslijedila su masovna hapšenja, u cilju gušenja svake vrste otpora prema režimu, pa to nije zaobišlo ni Nikolu. Kako bi pojačao solidarnost među uhapšenima,

Nikola je inicirao štrajk glađu, koji je trajao desetak dana. Za sve vrijeme štrajka, nije ustuknuo pred pritiscima i psiho-fizičkom maltretiranju kojem je bio izložen. Naprotiv, hrabrio je uhapšenike da izdrže. Na kraju, poslije niza pritisaka, demonstracija naroda, intervencija, policija je bila prinuđena da pušti na slobodu sve demonstrante, što je okarakterisano kao svojevrstan trijumf slobodarske ideje u odnosu na vladajuće jednoumlje.

Koliko su februarske demostracije odjeknule u narodu i koliko je Pokrajinski komitet, na čelu sa Goraninom, dobio na popularnosti, najbolje govori činjenica da su vlasti tadašnje Zetske banovine, u nadi da će ga stalni posao i garant relativno lagodnog života smiriti, ponudile Nikoli Lekiću da bira službeničko mjesto đe god hoće na teritoriji Jugoslavije, pod uslovom da prestane da se bavi politikom. Naravno, junak naše priče je galantno odbio tu ponudu. Njemu su ideali bili preči od plate.

lekic3

Nikolina borba: Nastavio je Nikola svoju bitku za slobodu. Vodio ju je beskompromisno, istrajno, stručno, strpljivo. Mobilišući narod, ubjeđujući ga da stvar uzme u svoje ruke, a sve vrijeme u ilegali. Mnogo akcija bi ovđe moglo biti navedeno koje je kreirao upravo Nikola Lekić-Goranin. Ali svakako da je jedna od najupečatljivijih upravo ona, potaknuta ubistvom crnogorskog studenta u Beogradu, Žarka Marinovića sa Očinića, 04. aprila 1936. godine. Digresija- dragi studenti, tim povodom prosljavate vaš dan.

To je bio neposredan povod da se revolucionarno osviješćen narod konsoliduje i iskaže spremnost za javnim protestom protiv režima, čije se funkcionisanje najbolje oslikava upravo ishodom gušenja beogradskih demonstracija.

Nezadovoljstvo je ključalo u svom slobodoumnom življu, a vođe Pokrajinskog komiteta su u ilegali kanalisali organizaciju protesta. Na jednom sastanku u Ljubotinju, odlučeno je da veliki protest bude organizovan na Cetinju, 26. juna. Inicijativni odbor je izdao Proglas narodu Crne Gore i Primorja, koji je napisao, naravno, Nikola Lekić.

Policija je uviđela da se okuplja veliki broj ljudi i zabranila održavanje zbora. Blažo Jovanović, Blažo Orlandić i Nikola i Risto Lekić su odlučili da zbor bude održan na Belvederu, nadomak Cetinja. Jer se dalje nije moglo. Policija i vojska pokrili su položaje iznad Belvedera i na nišanu ''držali'' okupljene protestante.

Među organizatorima skupa je donijeta odluka da oni koji su inicirali zbor, među njima i Nikola Lekić, ne budu prisutni na okupljanju, već da i dalje budu u ilegali. Na zboru je sve proticalo mirno i dostojanstveno do momenta kada je neko, iz čista mira, nošen entuzijazmom uspješno obavljenog zbora ili namjerno ubačeni destabilišući element, opalio metak, što je bio povod da policija počne da puca na okupljeno građanstvo.

U tom metežu, đe ''čuvari mira i poretka'' pucaju na goloruki narod, poginuli su šestorica revolucionara: Jovo Šofranac, Marko Jovićević, Ilija Ražnatović, Niko Petričević, Stevo Vujović i Šunja Vukmanović. Ranjeno je oko 40 demonstranata, a uhapšeno preko 100 učesnika zbora. Koliko je ozbiljno shvaćen organizovani skup iz ugla vlasti, pored velikog broja policijaca i vojnika, najbolje govori podatak da je sve vrijeme skup nadlijetao vojni izviđački avion.

Iako nije bio u mogućnosti da prisustvuje samom događaju, cjelolupnu logistiku, dokumentaciju, smjernice, platformu, uradio je Nikola Lekić Goranin. Međutim, u partijskim krugovima, počeo je bitioptuživan da je ustvari on odgovoran za način organizacije koji je doveo do krvavog ishoda Belvederskog zbora. Njegov status postajao jesve slabiji. To i jeste parodija života- zbog onoga čemu pristupaš najiskrenije, sa isključivo ideološkim premisama, budeš optužen da ga sprovodiš pogrešno i pogubno.

Španska revolucija: Međutim, Lekić i dalje nije gubio entuzijazam, pa je iste godine pokušao čak da se obre u Španiju, brodom koji je trebalo da pristane u Čanj i otuda poveze revolucionare, ali je i ta akcija preduprijeđena, a dobrovoljci masovno pohapšeni. Kako ne bi pao u ruke vlastima, etiketiran kao glavni ''kolovođa'' svih antirežimskih akcija, Nikola je marta 1937. godine, sa svojim životnim prijateljem i rođakom, Ristom, emigrirao u Albaniju, čime je faktički završeno revolucionarno djelovanje Goranina, koje je trajalo četiri godine, od dana povratka sa studija iz Zagreba. Iz Albanije je, uz garant vlasti da će biti direktno predati sudu na proces, doputovao 01. septembra 1937. godine i odmah predat sudu.

radunovic

Presuda iz 1937. godine: U presudi od 15. januara, Goranin je osuđen na dvije godine robije i na dvogodišnji ''gubitak časnih prava'', zbog ''organizovanja udruženja, koje je imalo za svrhu propagandu komunizma i čiji je bio član, a vrbovao druga lica u članstvo pojedinih jedinica KP. Davao je drugima na čitanje, rasturao i slao okružnim mjestim komitetima komunistički materijal...rasturao, dakle, materijale čijom je celom sadržinom vrši propaganda i ubeđuju drugi da treba promeniti socijalni i politički poredak u našoj državi nasiljem i terorom.'' Sproveden je u ozloglašeni zatvor Lepoglavi, pod reg. brojem 3727. Iz njega se vratio na Cetinje u septembru 1939. godine.

Nakon toga, Nikola Lekić je, kao sekretar Sreskog komiteta, i dalje organizovao niz ''crvenih akcija'', ali je njegov status među partijskim rukovodstvom u međuvremenu bio značajno oslabljen. I pored činjenice da je bio delegat na V zemaljskoj konferenciji u Dubravi, održanoj od 19. do 23. oktobra 1940. godine, odakle se vratio na Cetinje pun pozitivnih utisaka, Nikola Lekić je, pod trivijalnim izgovorom smijenjen sa mjesta sekretara Sreskog komiteta 31. decembra 1940. godine. Uoči dočeka Nove godine, Nikoli je saopšteno da je isključen iz Komunističke partije Jugoslavije. Najveći pobornik ideja koje je zagovarao komunizam, bio je suvišan u glavnom tijelu za realizaciju tih ideja. Opet veliki paradoks.

Duboko povrijeđen odlukom da Partiji nije potreban, on je i dalje ostao na revolucionarnom pramcu. I dalje je agitovao, ali u granicama koliko mu je tadašnji status dozvoljavao. U tom dijelu isključenje iz KP izvršilo je snažan uticaj na Nikolu. Ali ni taj potez nije mogao u njemu ubiti ideale besklasnog, jednakog društva radnika i seljaka i adekvatan tretman crnogorskog naroda. Samim tim, nije se puno premišljao ni da bude žučni učesnik martovskih demontracija 1941. na Cetinju, niti da bude istaknuti član Trinaestojulskog ustanka.

Nije mu smetalo ni da se samoinicijativno prijavi da bude dio Cetinjsko-katunske čete, u sastavu Prvog lovćenskog bataljona, upućenog na Pljevlja. To je Nikoli bila ogromna satisfakcija, da uradi možda i najkonrektniju stvar u borbi protiv nepravde i tlačenja, ali i da još jednom dokaže da su njegovi ideali više nego istinski i da je njegova borba isključivo patriotska. Svi njegovi životni i partijski drugovi, koji su mu zauvijek ostali odani, pokušavali su da ga ubijede da, zbog hendikepa kratkovidosti, makar ne bude u prvim borbenim redovima. Nije bilo šanse- Nikola ovu šansu, ovo bitku nije smio propuštiti. Ali je ona učinila da mu to bude potonja životna i revolucionarna borba. Tog jutra, 01. decembra 1941. godine, Crnogorski partizanski odred, od oko 3600. boraca, napao je italijanske jedinice, do zuba naoružane. Ostalo je zapisano da je to bio nevjerovatan prizor- s jedne strane noć prošarana svjetlošću eksplozija i vatre, s druge strane- juriš partizana. U tom jurišu, neđe u osvit dana, život je položio i Nikola Ristov Lekić- Goranin.

Simbolika današnjeg vremena: Ako se vratimo u sadašnjost, ličnost Nikole Lekića neodvojiva je od njegove revolucionarne borbe. Cio život je proveo izučavajući i sprovodeći ideje komunizma. Međutim, čini se da bi njegova borba umnogome mogla naći simboliku i u današnje vrijeme. On je oličenje beskompromisnog borca protiv nepravde. To je borba koji ima jasno definisan krajnji rezultat i nije kvazi bunt koji se koristi kao sredstvo bezbolne samopromicije i koja prestaje onda kada se lična sujeta dovoljno pohrani.

 Ne. Nikola Lekić je bio istinski borac protiv nepravde, istinski borac za njihovo bolje sjutra, a naše dobro danas. Stubovi borbe koju je on sprovodio, agitujući po Cetinju i okolini, ali i šire, utaknuti su u današnju Crnu Goru. To ne bi smjeli nikada da zaboravimo. Ne zaboraviti znači odati počast. Dobro su poznati načini na koji generacije-uživaoci u plodovima slobode, odaju počast i poštovanje onima koji su za nju dali svoje živote. Nikola Ristov Lekić, rekao bih, jedan je od onih čije je djelo zub vremenskih turbulencija, površnost onih koji su u poziciji da pohranjuju tradiciju i cijene prošlost, jednostavno zapostavilo i odgrnulo u redove par knjiga koje kupe prašinu i događaja đe je usputno pominjan. Neće ni ovaj tekst značajno promjeniti stvari.

Neće Nikola Lekić dobiti zasluženo mjesto u plejadi značajnih ličnosti crnogorske borbe za slobodu. Ali jeste jedan javni revolt zbog marginalizacije njegovog lika i djela i pokušaj navođenja par činjenica iz njegovog života koje zavrjeđuju malo drugačiji tretman od ovog dosadašnjeg. Nije Nikola lik o kom je ostalo malo istorigrafskih podataka. Poznato je i ko je bio i čiji je bio i đe je živio dok je boravio na Cetinju. Sve to može koristiti da se na tako mali, a tako patriotski pošten način iskaže poštovanje prema ovom junaku. Ako ne ništa drugo, makar bi Njegošev park, koji obiluje bistama ličnosti iz crnogorske istorije, mogao ''ugostiti'' još jednog ''stanara'', koji bi gordo osluškivao crvkut ptica i treperenje lišća i posmatrao ljude koji mogu konačno da uživaju u onome za što se borio- slobodi. Mada, nijesam siguran da bi bio zadovoljan na koji način je cijenimo.

U međuvremenu, sjećanje na junaka moje priče i nekog prošlog doba živjeće kroz knjigu Milorada Markovića ''Nikola R. Lekić Goranin'', koja je ujedno bila i glavni izvor ovog teksta (izdavači: Kulturni centar i Centar za marksističko istraživanje, Bar, 1983. godine), obilježavanje Belvederskih demonstracija i plavi natpis sa bijelim slovima na početku jedne ulice na Cetinju.

Komentari: 12

@

14. 04. 2017 - 02:12

slava crnogorskim velikanima
lenenad

14. 04. 2017 - 11:55

Bravo za tekst. Kako rece Jasan Alfandari na TV prije neki da "zločin se moze oprostiti jer se dešava u trenutku, ali ne i zaborav jer je to dugotrajan proces" Hvala na podsjećanje!
@lenenad

14. 04. 2017 - 17:42

Očito ne poznaješ materiju. Da si čitao knjigu Milorada Markovića na koju se poziva autor i pažljivo pročitao ovaj tekst vidio bi da se radi, sa skromnom pismenošću, o ukratko prepričanoj priči, ali nemarno i sa greškama, kao da je Nikola sin Nikolin, a ne Ristov, "dase" piše kao jednu riječ, itd.Kvalitet teksta je u tome što se autor sjetio da o ovome uopšte piše. Za tu činjenicu svaka pohvala. Međutim,da je autor htio da iskorači korak naprijed, ne bi izostavio opšte poznatu činjenicu da je Nikola Lekić smijenjen sa mjesta sekretara Sreskog komiteta Cetinje i isključen iz partije zbog sujete i ambicija vođa tzv. Piperskog komiteta. I to im je bilo malo pa je sa dioptrijom -7 (gotovo slijep čovjek) poslat na Pljevlja. Sigurno ne sa namjerom da preživi. Citiranjem Vlada Dapčevića, u jednom od komentara nalazi se potvrda ovih opšte poznatih stavova. Admine, već jednom nijesi objavio moj komentar slične sadržine. Valjda neće ovaj doživjeti istu sudbinu.
Lenenad

14. 04. 2017 - 18:42

Vjerovatno da poznajes istoriju bolje nego ja, ali kao clan porodice Lekic i covjek koji se kao dijete na spomen kuci narodnog heroja pitao mnoga pitanja, izuzetno cijenim upravo ono sto si rekao, a to je da se autor sjetio da pise o ovom covjeku. Zamjerke tipa tacka zarez i ostalo je nesto sto na portalima je cesta pojava i mislim da je malo dosadno slusati prigovore na tu temu. Tezu o slanju covjeka u sigurnu smrt sam cuo mnogo puta,ali opet ona ne umanjuje onu glavnu a to je ideja i zelja da zivimo u boljem drustvu kao ispremnost da se za to da zivot. Mnogo je to vaznije od tacke i zareza!
Nikola

14. 04. 2017 - 19:11

"Goli otoci J. Kapicica" T. Nikcevic: N: Ko je cinio PK KPJ za CG? K: Zvali smo ga Piperski komitet, jer su, od sest njegovih clanova, cetvorica bili iz plemena Piperi: Ljumovic, Jovanovic, Brkovic i Tomovic. Ti ljudi ne samo da su smijenili cetinjsko partijsko vodjstvo koje je imalo veliki ugled medju komunistima i gradjanima, nego su od CK KPJ zatrazili da se MK CT izrekne kazna. Nakon toga je partijski vrh iz PG formirao novi MK CT, sa Rolovicem na celu. Rolovic je bio fin covjek, ali malo poznat i bez ugleda na CT. N: Zasto je bas on izabran? K: Namjerno. Kako ne razumijete?! Cetinjski okrug je imao najbolje kadrove. Popovic, Dapcevic, Vukmanovic, Micunovic, Buric, Biljanovic, Popivoda... Sta im je zajednicko, sta mislite? N: Niko od njih poslije '45. nije ostao u CG? K: Eto, vidite! Niko! Svaki od njih, ukljucujuci i mene, koji sam u odnosu na te velikane sitan, bio je ispracen u BG, tamo obavljao vazne funkcije i ostao bez ikakvog uticaja na politiku CG. To nije slucajno.
@Nikola

14. 04. 2017 - 20:00

Hvala Vam, jer ste sa dva komenatara apsolutno potvrdili sve iz mojeg komentara, a kroz citiranje dva velikana revolucije i partije, o konkretnom slučaju. Nadam se da gospodin Lenenad, poslije ovoga neće ovaj problem maskirati mojim ukazivanjem i na nemarnost i greške autora. Svakome bi trebalo da bude jasno da u ovakvom tekstu - Tema koja je na udarnom mjestu portala čitav dan ne smije da bude grešaka tipa - Nikola je od oca Nikole, a ne Rista, a Boga mi ni pismenost nije za zanemarivanje. Upravo se od onoga ko se "kao dijete na spomen kuci narodnog heroja pitao mnoga pitanja", ne može očekivati da prosipanjem floskula marginalizuje činjenicu o nepravdi koja je nanijeta Nikoli Lekiću - gorostasu partije, a Boga mi i zagonetnoj pogibiji. Odgovor je dao vrlo precizno Jovo Kapičić.
Goranin

14. 04. 2017 - 22:03

U kojem dijelu je tekst nepismen?
@Goranin

15. 04. 2017 - 15:02

Ja ti odavno odgovorio, ali Admin opet cenzuriše i sklanja moje komentare, bez valjanog razloga. Jer, moji komentari su civilizovani, ne vrijeđaju nikoga, ali istiniti. A istina boli i "škodi" režimu. Zato je tu Admin da čuva naše drage vođe od duševnijeh bolova. E sad, ako mi dozvoli, ja bih ti opet odgovorio. Neće biti dobro, kao prvi put, ali što je tu je. Na samom početku teksta, autor, bolje reći piređivač već objavljenog teksta, kaže: " I, konačno, dođe red dase, onako, istinski zapitam: Ko je ustvari bio Nikola Lekić?" Dalje neću navoditi, a tebi ostavljam da se "rvaš" sa "pismenim" tekstom.
Nikola

14. 04. 2017 - 13:36

Vlado Dapcevic o Nikoli Lekicu: "Ja sam njega izvanredno cijenio kao komunistu. I ne samo ja, nego svi ljudi koji su ga poznavali. Bio je to izuzetan čovjek. U svemu. Mi smo Crnogorci plahoviti, a on je bio miran, promišljen, dobro je vagao stvari dok ne ocijeni. Bio je miljenik naroda. Dakle, ne samo komunista. Kad je on došao u Crnu Goru, poslije završetka studija u Zagrebu, Komunistička partija za Crnu Goru praktično nije ni postojala.Bile su samo neke grupice. Zahvaljujući njegovoj aktivnosti, njegovoj izuzetnoj organizatorskoj sposobnosti, njegovoj smjelosti, napravljena je najmoćnija partijska organizacija u Jugoslaviji. Mi smo snabdijevali kadrovima cijelu Jugoslaviju - od Zagreba do Skoplja. Ti kadrovi su stvoreni pod rukovodstvom Nikole Lekića".
Ubli

14. 04. 2017 - 15:58

Nikad vise CG nece doziveti 1918. I srpsko - rusku cizmu na vratu
Partizan

14. 04. 2017 - 18:09

Odlican tekst...podrska za podsjecanje na istinske patriote i ljudske velicine. To su pravi primjeri i uzori za mlade generacije u ovom vremenu bez istinskih vrijednosti.
Rođaka

25. 04. 2017 - 17:38

Upravo sam saznala nesto vise u zivotu i videla sliku bake, prabake...
Novi komentar