TODOROVIĆ: Ovo je zemlja čudesa i tragike, al je opet moja zemlja

Šta vidite dok gledate slike Rajka Todorovića Todora, crnogorskog slikara, akademika DANU, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti na Cetinju, dobitnika mnogobrojnih priznanja, među kojima i Trinaestojulske nagrade?

Objavljeno: 16. 04. 2017 - 20:52 Promjenite veličinu teksta: A A A
TODOROVIC: Ovo je zemlja cudesa i tragike, al je opet moja zemlja

Likovni kritičari kažu da „za Todora nijesu važni čisti stilski obrasci, dosljednost jednom konceptu ili rukopisu: svaka slika ima svoju vlastitu sudbinu i oblik egzistencije. Sav taj usplahireni, visokoekspresivni i nadrealni rječnik priziva neko drugo, unutrašnje čovjekovo biće, njegove nemire, ali i tišinu iza koje je usamljenička meditacija o smislu egzistencije“.

Pejzaži Rajka Todorovića su „sumorni i, po atmosferi, u najboljem smislu postapokaliptični.

Česta je simbolika ptice, koja je kompozicijski postavljena kao da se, apatično i pesimistički, sunovraća u taj pejzaž; kao da odustaje od leta“.

Kako bi Rajko Todorović Todor nekome ko ih nikada nije vidio opisao svoje slike? Šta on zapravo slika?

„Slikam tragiku“, kaže TODOROVIĆ za Pobjedu.

„Potičem iz porodice u kojoj su, tokom dva svjetska rata, od šesnaest članova preživjeli samo moj otac i stric. Rođen sam ‘52, u vrijeme kad su ratne rane još bile svježe.

Čini mi se da i danas čujem glasove žena u crnini, koje, čim malo zamaknu u šumu, počinju da tuže. U Crnoj Gori su vazda, iz svakog koraka izranjale pogibije. Te zgusnute, teške slike dijete zapamti, znaš…

Ovo što radim pomoglo mi je da se tih slika riješim; istovremeno, samo je produbljivalo traumu.

I danas pamtim riječi svog rođaka, bistrog, pametnog i već ostarjelog seljaka:

‘E, moj sine, šta ti je život: vazda iz tame u tamu! Za života, čo’ek možda uspije da vidi samo bljesak i površinu’.

Obrati pažnu na izbor riječi - bljesak i površina! Ne svjetlost, nego baš bljesak. I površina. I tako iz dana u dan. Mislim da su moje slike pokušaj da se uhvati nešto od toga, a da se opet ostavi trag.

Makar on bio na snijegu, na vodi… Moje su slike i svojevrsni dokumenti, svjedočanstva…“

16-04-rajko-todorovic

POBJEDA: Što Vaše slike govore o Vama, što mislite?

TODOROVIĆ: Govore dosta. I uvijek imaju dozu neprijatnosti. Sliku koju vidiš na koricama moje knjige (upravo izašla Monografija Rajka Todorovića na engleskom jeziku, koju su objavile Nova Pobjeda i NVO CEHRA iz Nikšića; slika je Vučji do; op. T.N.) naslikao sam 1988, uoči raspada Jugoslavije.

Ona je na neki način bila slutnja rata, strah. Nije, dakle, nastala u slavu Vučjeg dola, ne. Jer ja ne slavim crnogorsku istoriju; slikam tragiku pojedinca. Ponekad pomislim da iz te teme zapravo i ne mogu da izađem.

A istorija… U 20. vijeku Crnogorci su imali čak tri tragična vojna pohoda. Prvi je Skadar, koji je ipak još imao neku etiku.

„Udr’i, zadnja fukaro ovoga svijeta poslije nas!“, vikali su Crnogorcima Turci sa bedema.

Kad je Skadar pao, Turke je dočekalo deset hiljada Crnogoraca.

„Zbogom, Turci i barjaci, zbogom, ljudi i junaci!“, pjevali su im Crnogorci.

Druga sramota je Mojkovac, gdje su crnogorska i vojska i država žrtvovane zarad tuđih interesa.

Treća je Dubrovnik devedesetih.

Ali, znaš li ko je najveći slikar crnogorski, onaj koji je najbolje opisao crnogorsku tragiku? Vele Petar Lubarda. A nije!

POBJEDA: Nego?

TODOROVIĆ: Nego Dado Đurić. Niko Crnu Goru nije naslikao kao Dado Đurić. Vidio ju je kroz sukob, kroz užase rata, što je univerzalna, kosmička tema. Plus svjetlost…

Barok je posljednji kosmički pravac koji slavi svjetlost; zato je tako kitnjast. Na samom izdisaju baroka, pojavio se Francisko Goja.

Imaš čuvenu sliku „3. maj 1808“: nevini čovjek u bijeloj košulji sa podignutim rukama stoji pred naoružanim vojnicima. Svjetlost obasjava njegovo užasnuto lice: svjestan je da ide u smrt.

Gojinu liniju svjetlosti nastavio je Pablo Pikaso sa svojom Gernikom. Pikasova svjetlost je drugačija: to je svjetlost metala, radioaktivnosti, bombi…

POBJEDA: Zato je Gernika siva?

TODOROVIĆ: Zato. Pikaso ostavlja Gojin fenjer, što nastavlja Dado Đurić, treći genije svjetlosti. Na moje slike svjetlost pada kao prašina“, govorio je Dado.

Po načinu na koji je slikao, Dado Đurić je bio i renesansni i ultramoderni umjetnik.

„Svoje slike čupam iz Crne Gore kao što čovjek čupa trn iz pete“, govorio je. Kao umjetnik, nikada nije izašao iz Crne Gore.

POBJEDA: I u Crnu Goru se, po ličnoj želji, konačno vratio novembra 2010.

TODOROVIĆ: Želio je da bude sahranjen baš na tom mjestu, na Košćelama, gdje se kao mladić prvi put susreo sa strahotama rata.

Slika mrtvih italijanskih vojnika, koji su se jula ’41, upravo na tom mjestu sukobili sa trinaestojulskim ustanicima i atifašistima, njihova unakažena lica, mrtvi konji prizori su koji su Dada proganjali cio život.

POBJEDA: Kada ste upoznali Dada Đurića?

TODOROVIĆ: Početkom sedamdesetih. Upoznao nas je vajar Drago Đurović u starom hotelu „Crna Gora“, gdje sam svake večeri sjedio sa Boškom Odalovićem i Ratkom Đurovićem.

U mojoj generaciji, Dado je imao status božanstva. Njegove su slike za nas predstavljale neku novu, drugačiju umjetnost, koju smo prvi put imali priliku da vidimo u nikšićkoj Meteoroološkoj stanici, u toj svojevrsnoj galeriji moderne umjetnosti Mija Mijuškovića.

Pored Dadovih, tu si mogla naći slike Leonida Šejke, Mira Glavurtića, Uroša Toškovića, Peđe Ristića…

POBJEDA: Članovi Medijale?

TODOROVIĆ: Tako je. S tim što je Dado bio jači od Medijale, znaš… Kasnije smo nalazili plakate, kataloge sa Dadovim slikama. I bili očarani. Ipak, iako nam je bio umjetnički i putokaz i orijentir, ni jedan slikar moje generacije nikada nije ni pokušao da ga imitira.

POBJEDA: Kako to?

TODOROVIĆ: Tako, ne znam. Ali je fakat da ga nijesmo imitirali.

„Čegovic ti ono b’ješe, mali?“, zapitkivao me je Dado te noći kada smo se upoznali.

Prvi i drugi put sam strpljivo odgovorio, ali treći… „Ada, što se prištiš“, nasmijao se Dado, „pitam da bih zapamtio“.

Bio je istovremeno i francuski filozof, obrazovan i načitan čovjek i vrhunski cetinjski mangup.

POBJEDA: Baš kao i Petar Lubarda, i Dado Đurić je, kažu, cio život govorio kao da je juče stigao sa Cetinja.

TODOROVIĆ: Jes’. Jednom sam bio pozvan na ručak kod prijatelja, koji je na zidu svog stana bio objesio moju sliku Vučji do. Gost na tom ručku bio je i Dado Đurić, koji nam je, čim je vidio moju sliku, okrenuo leđa i, umjesto za sto, sjeo ispred slike.

Ćuteći ju je jedno vrijeme posmatrao. „Au, viđi Todora, oca mu j….!“, promrmljao je konačno sebi u bradu. „Ne znam što te pogani zbore da je Todor crnogorski nacionalista!“

Dado je, ipak, najviše volio Krsta Andrijaševica; smatrao ga je genijem. Volio je i Boška Odalovića i…

U Beogradu sam jednom ručao sa Danilom Kišom, koji mi je pričao kako se sa Dadom upoznao na Cetinju, gdje je Kiš proveo djetinjstvo i dio mladosti.

Kada je francuski Galimar objavio njegov „Pešcanik“, Kiš je, kao već afirmisan pisac, gostovao u statusnoj emisiji na francuskom radiju.

„Telefon se bio usijao, svi su žurili da se jave“, pričao mi je Kiš. „Svi, ali ne i Dado. Naravno, nisam izdržao, pozvao sam ja njega.

„A, sluša’ sam te, Danilo, bio si odličan – pametan, zanimljiv… Ali, oca mu j…., priča’ si uru vremena, a ni jednom nijesi pomenuo Cetinje!”

Kiš je to zapamtio.

16-04-rajko-todorovic-vucji-do

POBJEDA: Jednom ste rekli…

TODOROVIĆ: Tamara, nemoj mi persirat, kumim te bogom!

POBJEDA: Moram… Jednom ste rekli da Crna Gora nema značajniju sliku Dada Đurića. Kako to?

TODOROVIĆ: Kako?! Nažalost, Crna Gora ne vodi mnogo računa o velikim ličnostima svoje istorije i kulture. Uostalom, ovdje su odavno uništene i ugašene gotovo sve ozbiljnije kulturne institucije. Nema vrijednosnog sistema…

Znaš li ko je najviše uradio za razvoj kulture u Crnoj Gori?

POBJEDA: Ko?

TODOROVIĆ: Komunisti! Da, da, komunisti. Crnogorsko rukovodstvo – Veselin Đuranović, Vidoje Žarković i Veljko Milatović znali su, na primjer, da je Dado Đurić veliki umjetnik i da bi ga po svaku cijenu iz Pariza trebalo vratiti u Crnu Goru.

Dado je, rekao sam ti, mrzio rat, nije služio vojsku i, kada je krajem pedesetih otišao u Pariz, u Jugoslaviji je odmah zaradio status vojnog bjegunca.

Sedamdesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme kada je Dado Đurić dobio prvu Trinaestojulsku nagradu Veselin Đuranović je Vidoju Žarkoviću predložio da porazgovara sa generalom Danilom Jaukovićem, komandantom Vojne oblasti, i da pokuša da Dadov problem nekako riješi.  Naravno, Jauković nije htio da čuje.

„Jadan Danilo“, rekao mu je na kraju Vidoje Žarković, „je li Dado Đurić za Crnu Goru važniji kao veliki slikar ili kao dobitnik značke primjeran vojnik?“

Pitaj o tome Marka Špadijera, on je bio na čelu Komisije za dodjelu Trinaestojulske nagrade.

Pošto se Vidoje Žarković vratio neobavljenog posla, Veselin Đuranović je „slučaj“ predao Veljku Milatoviću, koji je odmah naredio da mu se sa Cetinja donese Dadov dosije.

Milatović ga je na licu mjesta zapalio i zatražio da se napiše rješenje po kojem se Dado Đurić trajno oslobađa služenja vojnog roka.

Tako je Dado istovremeno dobio i pasoš i Trinaestojulsku nagradu.

Ali, moram još nešto da ti ispričam! Dado je, sjećam se, početkom devedesetih imao prvu samostalnu izložbu u Plavom dvorcu na Cetinju.

Platna su već stajala okačena na zidovima, sala prazna… Dođoh nešto ranije i, čim sam zakoračio gore na sprat, ugledah Dada: popravljao je svoje već izložene slike. Bi’ mi neprijatno, pa utekoh da me ne vidi.

POBJEDA: Zašto?

TODOROVIĆ: Imao sam utisak da sam ga uhvatio u izuzetno intimnom momentu. Očito mu je bilo veoma stalo da se crnogorskoj publici predstavi u najboljem svjetlu.

POBJEDA: Jeste li Vi nekada popravljali svoje slike?

TODOROVIĆ: Jesam. Čovjek mora imati svijest o sopstvenoj nesavršenosti, o nedorečenosti, znaš… Zato popravlja.

Kad krenem da slikam, obično sam u stanju euforije i, ako uspijem da naslikam dio onoga što sam zamislio, to je već čudo. Kad završim započeto, gotovo uvijek sam razočaran, istrošen.

Sliku gledam kao da nije moja, kako da se sama naslikala. To se zove samobdjenje… Moraš brinuti o onome što ti je bog dao.

POBJEDA: Zašto? Kada ste shvatili da vam je „bog dao“ dar koji imate?

TODOROVIĆ: Vjerovatno sam to naslutio kada sam se, krajem pedesetih, zajedno sa Žarom Bjelicom, Cilem Vušovićem, Brankom Burićem, Žagom Mićunovićem, Midagom Vilotijevićem našao u nikšićkom Domu pionira, u slikarskoj sekciji koji je vodio Branko Tomanović.

Kasnije se krug širio. Svi koji su tih godina vjerovali da imaju crtačkog dara sanjali su da odu u Herceg Novi, u čuvenu Umjetničku školu.

Nažalost, te nam je snove srušio naslov u Večernjim novostima: „Herceg Novi lakše diše, Umjetničke nema više!“

Razmišljao sam onda da odem u Split ili u Niš, koji su takođe imali umjetničke škole.

Međutim, u Nikšiću je otvorena Pedagoška akademija, čiji su profesori bili Filip Janković, Drago Đurović, kasnije i Nikola Gvozdenović.

POBJEDA: Poslije završene Pedagoške idete u Beograd ili…

TODOROVIĆ: Da, da u Beograd. Te 1971. najprije sam upisao primijenjenu umjetnost, ali sam ubrzo prešao na Likovnu akademiju. Klasu je vodio profesor Radenko Mišević.

Sedamdesetih je Beograd zaista bio kulturni centar ovog dijela Evrope. BITEF, FEST, BEMUS, izložbe… Kao filmofil, visio sam na FEST-u, u Kinoteci, SKC-u, bioskopu „Jadran“, a onda i u Domu sindikata, na čuvenom Festivalu kratkometražnog filma.

Pozorište nikada nijesam volio, ali jesam operu. Doduše, uvijek sam se plašio da me negdje ne vide moji Nikšićani, da me ne zajebavaju.

„Đe si, Rajo, seljačino sa Jasenova polja, o’kle ti slušaš operu?!“, rekli bi mi.

Išao sam na koncerte Paka de Lusije, Reja Čarlsa…

16-04-rajko-todorovic-1

POBJEDA: Stizali ste i da slikate?

TODOROVIĆ: Jesam. Jednom smo, sjećam se, dobili zadatak da naslikamo balerine. Žaro Bjelica nam je obezbijedio propusnice za Narodno pozorište, gdje smo prisustvovali probama baleta.

Ipak, za to nijesam imao mnogo strpljenja: sjediš u mraku, balerine se vrte, ne može čovjek ništa da uhvati.

POBJEDA: Mogao je Edgar Dega.

TODOROVIĆ: Jes’, ali znaš li kako? Slikao ih je sa fotografija, a neke su mu bile modeli.

POBJEDA: Ko su slikari Vaše generacije?

TODOROVIĆ: Žarko Bjelica, Ilija Burić, Žarko Vojičić, Nikica Raičević, Dragan Karadžić, Miki Radulović, Branislav Sekulić, Dragomir Vušović i ja.

POBJEDA: Generacija 9, tako Vas je nazvao srpski slikar i akademik SANU Radomir Reljić?

TODOROVIĆ: Jeste. Džoni Reljić je napisao katalog za našu prvu izložbu, za koju sam rekao da će biti i posljednja.

POBJEDA: Zašto?

TODOROVIĆ: Zato što smo bili veoma različiti, raznorodni… Neki moji prijatelji tvrde da moji studenti ne da ne liče na mene, nego se čak i veoma međusobno razlikuju.

Što je dobro. Ima li išta odvratnije od epigona?!

Iako mi, nažalost, nikada nije bio profesor, sa Radomirom Reljićem sam se često i rado družio. Naši su razgovori bile svojevrsne pozorišne predstave.

On Srbin, ja Crnogorac; on navija za Alda Mora, ja za Crvene brigade…

„Gde je ona Crnogočina, j…. Li mu milu mamicu?!“, raspitivao bi se Džoni čim vidi da me nema.

„Sinoć sam vas gledao na tiviju“, rekao mi je jednom. „Da u 20. veku Crnogorac govori o moralu, pa, gde to ima?!“

„Džoni, to je za tebe zen-budizam, ti to ne razumiješ!“, zafrkavao sam ga.

„Za mene je moral zen-budizam, je li?!“, mahao je rukama. „Pa, što si došao ovde?! Tornjaj se u svoj rezervat!“

Trideset godina kasnije, u vrijeme NATO bombardovanja SRJ, Rade Vučinić, Dragan Karadžić i ja smo, šetajući polupraznom Knez Mihajlovom, svratili u Rajićevu ulicu, u prodavnicu boja. To je ona radnja tik do Akademije, znaš?

E, i tu, dok sam se peo stepenicama, ugledah Džonija: pribio se bio uz kvarcnu peć, ne bi li se nekako ugrijao.

„O, profesore, kako ste?“, viknuh, radostan što ga vidim.

„Zdravo, Todore, odakle dolazite?“, pitao me je.

„Iz rezervata, Džoni“.

„Razmišljao sam… Na ovom svetu nema naroda koji bi mogao sa nama Srbima. Možda Marsovci“, rekao je rezignirano.

Bio je divan čovjek, genijalan. Učestvovao je u svim našim pizdarijama, uvijek na našoj strani. Reljića je većina doživljavala kao srpskog nacionalistu…

POBJEDA: A vi?

TODOROVIĆ: Ne, taman posla! Odmah sam shvatio da Reljić srpski nacionalizam koristi kako bi se zajebavao.

Uostalom, kad su devedesetih od njega tražili da potpiše podršku ratnoj politici Slobodana Miloševića, Džoni je to odbio.

„Marš tamo, j…. li vam mamicu kleronacionalističku!“, rekao im je. „Nisam ja ratni slikar, ja sam mali mirnodopski umetnik“.

Na kraju mi je, kukavac, pričao da bi volio da se preseli u Bar.

„Ulazi mi zima u kosti, moram se seliti odavde“, kazao mi je jednom.

Imao je kuću u Hrvatskoj, namjeravao je da je zamijeni za Bar... Umro je 2006.

POBJEDA: A Vi? Rekli ste da su se slikari Generacije 9, kako vas je nazvao Radomir Reljić, međusobno razlikovali. Po čemu ste bili slični?

TODOROVIĆ: Kada smo se, početkom osamdesetih, iz Beograda vratili u Crnu Goru, svi smo imali ogromnu energiju, ogromnu želju da pokrenemo kulturni život, da probudimo, da prodrmamo uspavano crnogorsko društvo.

Otvarali smo salone, organizovali izložbe… Nažalost, Crna Gora nije mogla da podnese da, u kulturnom smislu, Nikšić preuzme primat nad Cetinjem i Titogradom, koji su uvijek bili favorizovani.

Pored toga, nikada nas nije prihvatio dio procrnogorskih intelektualaca, koji su od nas zazirali zbog toga što smo se, eto, školovali u Beogradu. Oni su opasni, govorili su.

POBJEDA: Jeste li bili opasni?

TODOROVIĆ: Za svaku malu i učmalu sredinu, za svaku provinciju opasno je sve što je novo i drugačije…

Vrativši se u Crnu Goru, moja generacija željela je da pokaže da se ovdje može slobodno i stvarati i raditi i živjeti.

Vjerovali smo da bi za crnogorsko društvo bilo veoma važno ako bi naši umjetnici, uopšte ljudi od talenta, ostajali ovdje i svojim djelom doprinosili ne samo svom, nego i ugledu Crne Gore. To neki nikako da shvate.

POBJEDA: Zažalite li nekad što ste se vratili u Crnu Goru?

TODOROVIĆ: Ne. Ovo je zemlja čudesa, raznih kontradiktornosti, ali je opet – moja!

Nema parčeta na zemaljskoj kugli sa toliko različitosti, toliko tragike i nesreće, znaš…

Kad u Jasenovom polju, u zoru otvorim vrata svoje stare, porodične kuće, prvo što vidim je planinu Šišma.

Onako krupna i tamna, djeluje kao pali ratnik. Koji ima čak i usta - obješena, jedva se drže…

Sa južne strane je Golija – to je moj drug, pjesnik Pavle Goranović; na sjeveru je Smriječno, Piva, koja me podsjeća na mog prijatelja, nesrećnog pjesnika Novicu Tadića.

Ja stojim naspram njih, u sredini: planina Šišman, čiji vrh zorom obasija prvi sunčev zrak.

Takav susret moguć je samo u Crnoj Gori. I gdje onda da odem, ‘ajde, reci?!

 

Jedino Crnogorci od izdaje naprave demokratsko pitanje

 

POBJEDA: Kako Vam danas izgleda Crna Gora?

TODOROVIĆ: Jedino su Crnogorci uspjeli da od izdaje naprave demokratsko pitanje… Ranka Krivokapića sam zaludu upozoravao da ne ide u kolaboraciju sa četnicima, sa neprijateljima Crne Gore.

Ljudi sa kojima je on danas i tebe i mene i svu Crnu Goru popili bi u čaši vode. A onda kažu – što napadaš čovjeka koji ti je uručio Trinaestojulsku nagradu.

Čekaj, tu mi nagradu, koliko znam, nije dao Ranko Krivokapić, on je poštar; dao mi je moj rad, slike koje sam naslikao…

Dragan B. Perović govorio je jednom o knjazu Danilu, o savremenim atentatorima. Posljednjih sto pedeset i sedam godina, svakih pet minuta neka luda ponovo puca u knjaza Danila.

POBJEDA: Zašto?

TODOROVIĆ: Crnogorci ne opraštaju. Zato!

Tamara NIKČEVIĆ, Pobjeda

Komentari: 4

Ljakse

16. 04. 2017 - 21:48

Nego, dobi li ovaj coek kakvu nacionalnu penziju? Ne vjerujem čim je vako razočaran
Tara

16. 04. 2017 - 22:10

Slike su mi previse tuzne..melanholicne..Uticale bi na moju psihu,zato sto sam uvijek bila optimista!
bosiljka

16. 04. 2017 - 23:34

Kao što svojim slikama "uznemirava" mediokritete, tako svojom pričom sjajno oslikava današnju kulturnu i političku scenu Crne Gore.
malo,malo pa se pojave...

17. 04. 2017 - 11:13

Evo ih ponovo na istom zadatku,dobar slikar, slab istoricar i cuveno pero.Stigao je i reziser.Bozicni ustanak se zavrsi.Kako samo nagrdise komuniste.Mora da je ponovo drzava u opasnosti.Nije bas sve tako. Gospodine Rajko nijesu cetnici neprijatelji Crne Gore..Bilo je tu dosta predratnih advokata,oficira,sudija,profesora i intelektualaca koji samo nijesu pristali da ih vode losi ucenici,nesvrseni gimnazijalci koji nista nijesu znali izuzev sto su stoprocentno bili odani Brozu.Svoje nepristajanje najcesce su platili glavom .Mladi a neznaveni lako su pucali u potiljak Moj Todorovicu muko moja morao si znati najelitnije partizanske jedinice sa sve herojima gledali su se sa regularnim njemackim jedinicama taman toliko koliko i ti koji si rodjen kako rece 1952.godine.Zovnite opet Stipeta Delica a Bulajic je koliko mi se cini tu.Bice opet solidne rezije.Nesto mi se moj Todore pobrkalo.Nijesam siguran da li je Zidani most zapadno ili istocno od Podgorice?Mislio sam da pitam Tasu,Bora i Darka.
Novi komentar