Jedna američko – crnogorska priča: Zvali su je crnogorska majka

Ovo je priča o jednoj Crnogorki koja je ostala upamćena među starijim crnogorskim iseljenicima, posebno onim koji su za svoje novo prebivalište birali Kaliforniju, kao velika dobročiniteljka. A priča je i o njenom unuku, danas američkom filmskom producentu i scenaristi, koji o svojoj babi uvijek govori s ljubavlju i velikim poštovanjem. No, kako ova priča ima priličnu kilometražu i vodi od Njeguša do San Franciska, da ne gubimo vrijeme...

Objavljeno: 21. 04. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Jedna americko – crnogorska prica: Zvali su je crnogorska majka

Ljubica Popović, ćerka Jova Dumova, zasigurno je žena koju će po dobročinstvu pamtiti mnogi Crnogorci koji su se tokom 20. vijeka obreli u Americi. Njeno ime spominjali su svi naši iseljenici koji su dolazili u San Francisko ili Oukland ili Los Anđeles i svi oni koji su se bar jednom našli u nevolji, a bila im je neophodna ona „prva pomoć“ u hrani ili novcu. I svi oni dobijali su samo jedno i jedino uputstvo – „Idi kod Ljubice.“

Od Njeguša do Amerike: Ljubica Popović je rođena 1898. godine, u selu Njeguši, Crna Gora. Sa 15 godina zaprošena je od Šćepa Popovića, iz drugog bratstva, čovjeka koji je već tada bio samo jedan od mnogih Crnogoraca koji su svoju sudbinu vezali za iseljeništvo i život u Americi.

Tek, Ljubica je morala da se zaputi za svojim budućim mužem. Prethodno, zamolila je oca da proda komad zemlje kako bi imala para za put. Naravno, uz njeno obećanje da će novac čim bude mogla - vratiti. Tako je i bilo. Njen otac je zemlju ponudio kralju Nikoli, ovaj dao pare za to, a Ljubica je, jednog dana 1913. godine, krenula na put.

Od Njeguša, pješke do Kotora, pa na brod za Italiju, onda za Francusku. Tamo je čekala na kartu i brod za Ameriku.

To putovanje, od trenutka kada je napustila rodno selo pa sve do ulaska u luku Njujork, trajalo je tri mjeseca.

A onda, očekivao je i nastavak puta.

Pravac, San Francisko:  U to vrijeme, vozom sa istočne do zapadne obale Amerike, putovalo se tri sedmice. A Ljubica, onako tamne puti i sa dugom kosom vezanom u pletenice, Amerikancima je ličila na Indijanku. I upravo jedna Indijanka, koja je takođe putovala vozom, ali za koju je Ljubica bila samo jedna usamljena i uplakana petnaestogodišnja djevojčica, za vrijeme tog putovanja je preuzela brigu o njoj.

Ipak, za priču sa tog puta, ostalo je još nešto. Ljepša strana. I to nešto što će kasnije biti prepričavano, kao šala, ali i kao neraskidiv dio Ljubičinog života. Tada, Ljubica je po prvi put u životu vidjela – žvakaću gumu. U stvari, samo je gledala kako se i ljudi i žene, u toj putničkoj dokolici, u vozu koji danima putuje preko cijele Amerike, zabavljaju žvaćući žvake. U svakom slučaju, od tada pa zanavjek, Ljubica je vazda pored sebe imala žvake. I niko je nikada nije vidio bez žvakaće. Po svemu sudeći, tek onako, da se neke stvari ne zaborave.

Po dolasku u San Francisko, odlazi sa druge strane zaliva, u Oukland, dio grada pod imenom Emervil, u veliku kuću u kojoj je živio njen muž sa još dva svoja brata i njihovim porodicama.

U godinama koje su usljedile, uz prve američke poslove, Ljubica je rodila četiri ćerke - Danicu, Stanu, Milenu i, na kraju, a nakon 13 godina provedenih u Kaliforniji, onu kojoj će dati američko ime – Meri.

Neko vrijeme je radila u fabrici konzervi, dok je kod kuće vazda šila i vezla.

A nije zaboravila ni na ono obećanje koje je dala ocu, prije odlaska. Svaki zarađeni dolar je štedjela i slala u Crnu Goru. I vratila je ocu onu pozajmicu, održala riječ i obećanje.

Crnogorska majka: Ovu priču, ipak, najbolje priča njen unuk Brus Savin (Bruce Savin), danas filmski producent i scenarista, sa adresom u gradu Montekito, kalifornijskom okrugu Santa Barbara (za sve poklonike „selebritija“ to je mjesto gdje inače žive i Opra Vini, Al Gor, Džef Bridžis, Dru Berimor...ili kako bi to Amerikanci već rekli „respectable neighborhood”). No, Brus kaže da zbog planinskog okruženja, taj dio Kalifornije ga samo podsjeća na Crnu Goru i da je to za njega sasvim dovoljno. Te samim tim, počinje priču o svojoj babi.

fullsizerender

„Zvali su je crnogorska majka. Jer, pomažući ljudima stalno i bivajući uporna u tome, čini se da drugo ime nije ni mogla imati. Čak, zbog nesebičnog načina na koji je pomogala ljudima, mnogi su mislili da je bogata. Ipak, ubrzo bi otkrivali istinu i shvatali da ona sve to čini samo iz požrtvovanja i dobre namjere. I divili su joj se. I poštovali je. Ja pamtim, da nije samo bila dobra prema crnogorskim iseljenicima, no je čak stalno i za Crnu Goru slala neke pakete. A slala je i novac sa tim paketima. Doduše, novac bi uvijek ušivala u neki dio odjeće, da se ne vidi, sigurnosti radi.“

Brus kaže da je, upravo zbog njenog humanog rada i čuvenja, kada je 1964. godine, po prvi put došla u Crnu Goru nakon svog odlaska, dobrodošlicu joj je poželio i Blažo Jovanović, u znak pažnje i zahvalnosti za sva dobra djela koja je učinila za svoj narod. 

Ljubica Popović je umrla u novembru 1984. godine, u 86. godini života.

Sahranjena je u San Francisku, na crnogorsko – ruskom groblju Kolma (Colma).

Ljubičin unuk, Brus: Uz životnu priču o Ljubici, neraskidivo je vezana još jedna. Priča o njenom unuku, sinu njene najmlađe ćerke Meri, baš onom za kojeg će svi dobro upućeni reći – ''njega je Ljubica podigla''. A ni Brus nema ništa protiv te definicije.

Brus Savin je rođen 20. aprila 1955. godine u San Francisku. U školi je bio plivač, kasnije studirao psihologiju, u Njujorku je završio pozorišnu školu,  a na univerzitetu USC u Los Anđelesu, diplomirao je dramaturgiju. U početku se bavio glumom. Ali, ta stvar sa glumom, nešto baš i nije išla.

Naime, u svom prvom filmu, prvoj ulozi koju je dobio, odbio je da čita tekst, smatrajući da je glup. A onda je to i rekao. Njegov agent i filmska ekipa bili su šokirani i ljuti. Naravno, izgubio je taj angažman. No, to što mu se dogodilo na snimanju, Brus je po povratku kući ispričao svojoj babi Ljubici. I dobro je zapamtio što mu je tada rekla.

''Dobro si učinio. Ti si Crnogorac i ti ne možeš da čitaš glupe tekstove.''

bruce-1

Kasnije, Brus je batalio glumu i postao maneken.

„Znaš već, tu bar nema mnogo priče, samo ono što ti Bog da. A i nije mi loše išlo.  Čak, u sezoni 1976/77 godine, postao sam prvo lice u izboru Elit agencije, na čiji poziv sam kasnije i otišao u Njujork. No, bio sam mlađi...davno je to bilo.“

U međuvremenu, Brus je ostvario karijeru uspješnog televizijskog producenta. Jedan od najvažnijih filmova na kojima je radio bio je Igrati sa bijelim psom (To Dance With The White Dog), u kojem je igrala dobitnica Oskara Džesika Tendi (Jessica Tandy) i njen muž, takođe proslavljeni holivudski glumac Ham Kronin (Hume Cronyn, poznat po ulozi u filmu Čaura (Cocoon). Tada, taj film je skeptično odobren od strane moćne filmske kompanije CBS i to samo iz razloga što je to bila priča o starim ljudima. U stvari, rekli su mu „niko neće gledati priču o tamo nekom babi i đedu“. Ipak, Brus nije tako mislio. A ni američka publika, niti kritika. Film je nagrađen EMI nagradom i još uvijek se nalazi na listi najboljih filmskih ostvarenja jedne od najčuvenijih američkih televizijskih kuća, Hallmark.

Nakon toga, posvetio se pisanju i danas radi za Vorner Braders (Warner Brothers).

Crnogorski krši: U Crnoj Gori je bio prošle godine. I kaže da uglavnom uspijeva da dođe „jednom godišnje“. A kaže i da svuda sa sobom nosi Crnu Goru. I da to svakako nije samo obilježje na majicama koje nosi na kalifornijskim plažama. U svakom slučaju, za njega je crnogorsko porijeklo nešto što se ne zaboravlja.

''Znaš, u kući moje babe, u San Francisku, umjesto cvijeća na trpezarijskom stolu, stajali su krši sa Njeguša. Njih je baba spakovala u torbu za vrijeme našeg zajedničkog dolaska 1975. godine. Te krše, kasnije, djelila je drugim Crnogorcima u Americi. Samo da ih podsjeti na zemlju svog porijekla, da nikad ne zaborave. I, vjeruj mi, to uopšte nijesu bili mali krši.''

I za kraj, još jednom se osvrće na dio svog života uz njegovu babu Ljubicu.

''Veoma sam ponosan na svoju babu Ljubicu i na život koji sam proveo sa njom. U Americi, naši ljudi su znali da joj kažu i da je kraljica. Za mene, a prisjećajući se svih trenutaka koje sam proveo uz nju, a i onih njenih pletenica koje je vezivala na glavi kao da su kruna, ona je to i bila.''

Željko VUKMIROVIĆ

Komentari: 6

Kiko

21. 04. 2017 - 02:37

Prelijep tekst! Svaka čast :)
GRAĐANSKI

21. 04. 2017 - 07:08

ZAHVALAN SAM NA PREKRASNOM TEKSTU!
rm

21. 04. 2017 - 07:32

Divna priča.
Baba

21. 04. 2017 - 08:50

Brusa sam prije 10-tak godina upoznala u kući mojih prijatelja-njegovih najblizih rođaka, u Kotoru. Sjajan covjek, zaljubljen u Crnu Goru koju sa puno postovanja i iskene pripadnosti pominje .Lijep tekst o divnoj, pravoj crnogorskoj porodici.
Ubli

21. 04. 2017 - 13:21

Amerika i CG, su braca, a ne Rusi, koji ne postivaju CG, Nikad vise rusko - srpsku cizmu na vratu!!!!
Montenegrin

21. 04. 2017 - 22:04

Bruce, you're not just proud of your grandma, but we are all as well, cousin! Your blood origin drags you to visiting Montenegro regularly once a year at least, and we respect you're doing that! Go on, bro!
Novi komentar