MAGNETIC FIELDS: Pola vijeka strahova

Svaka od 50 pjesama predstavlja godinu života frontmena benda Stivena Merita. Koncept je blizak Linklaterovom filmu „Boyhood“ i jednako je interesantan zbog načina na koji prikazuje život kroz naizgled nevažna sjećanja

Objavljeno: 23. 04. 2017 - 11:35 Promjenite veličinu teksta: A A A
MAGNETIC FIELDS: Pola vijeka strahova

Mnogi kultni bendovi nijesu preživjeli balast jednog velikog albuma. Bend The Magnetic Fields i njihova personifikacija, frontmen Stiven Merit, ove godine konačno mogu da se oslobode ovog tereta i udahnu punim plućima. Album „50 Song Memoir“ je savršen odgovor i nastavak priče sa kultnog „69 Love Songs“.

- Sve što mogu reći jeste da moji albumi nijesu autobiografski. Više su neki iskrivljeni odraz jedne ličnosti – kazao je Merit predstavljajući album.

 

Zanimljiva forma

Na izvjestan način je u pravu, s tim što je novi album (objavljen na pet diskova, mamutskih dva i po sata materijala!) drugačiji odraz ličnosti koja je predstavljena na „69 Love Songs“ prije 19 godina. Na izvjestan način, predstavlja još kruću konceptualnu formu od prethodne, koju su mnogi okarakterisali kao „leksikonsku“. Najprostije rečeno – svaka od 50 pjesama predstavlja jednu godinu Meritovog života.

Najbolje od svega je to što koncept od 50 pjesama (150 minuta materijala) uopšte nije dosadan! Dopašće se i slušaocima koji ranije nijesu imali kontakt sa muzikom benda The Magnetic Fields. Koncept je blizak Linklaterovom filmu „Boyhood“ i jednako je interesantan zbog načina na koji prikazuje život kroz naizgled nevažna sjećanja.

Merit se najviše bavi temom bezbrižne, bezuslovne ljubavi. Srednji dio albuma posvećen je suočavanjem sa realnim problemima. Mali momenti, poput tinejdžerske tuge zbog smrti glumice Džudi Garland, sint-zvuka iz osamdesetih ili pjesme posvećene Tetrisu iz perioda ranih devedesetih, čine album interesantnim putovanjem.

 

omot-albuma

 

Pronalazak sebe

Odlično je to što je ovakvih detalja mnogo, skoro u svakom minutu i koraku, a pritom nijesu predvidljivi i zaista djeluju kao male karike u slici jedne obične, bliske ličnosti našeg vremena.

Slavni Njujorčanin stiže da se našali i na svoj račun. Na primjer, kad se ruga sopstvenom izboru da postane vegan ili govori o višedecenijskim dilemama o seksualnoj orijentaciji. Pred kraj albuma postaje manje angažovan, pa ga zaključava gotovo isključivo ljubavnim pjesmama. ,,Kažu mi da je mnogo riba u moru. Ali ja niti želim ribe, niti ti želiš mene“. Interesantan detalj u samom finišu. I tada se vidi koliko je kompletan projekat način da beskrajno tužna osoba ipak pronađe sebe.

Dominantan ton na albumu ipak nije tuga nego stidljivost i strah u momentu kada treba da budete iskreni, borite se za nekog, priznate osjećanja i pogledate drugu osobu u oči. Stiven Merit se ne plaši da to uzme kao ključnu crtu sopstvene ličnosti i predstavi je na ovom velikom projektu. I treba mu skinuti kapu. 

S. STAMENIĆ, Objektiv

Ocjena: 80/100

Komentari: 0

Novi komentar