VAGABON, ALBUM „INFINITE WORLDS“: Markesovska samoća

U muzičkom bijesu nesputanih gitara, glas Leticije Tamko djeluje kao savršeno sidro. Ubijediće vas da treba da stvorite svijet po sopstvenoj mjeri, pa čak i ako će sve poći po zlu.
Objavljeno: 07. 05. 2017 - 07:40 Promjenite veličinu teksta: A A A
VAGABON, ALBUM „INFINITE WORLDS“: Markesovska samoca

Krijem se u najmanjoj rupi i umirem da odem. Ovo nije moj dom – pjeva Leticija Tamko na novom albumu Vagabona, najdetaljnijoj i najboljoj studiji svijeta glasina i poganih pogleda ljudi kojih se vaš život apsolutno ne tiče.

„Infinite Worlds“ je jedan od najboljih rokenrol albuma decenije, s tim što mu je Tamko, djevojka rođena u Kamerunu a odrasla u Njujorku, nametnula dominantno garažni zvuk. Tako karakterističan za bijelo američko predgrađe i sve te male prijestonice predrasuda u kojima su jedina luka slobode „svoja četiri zida“. U tom intimnom, prilično skučenom prostoru, Tamko je pronašla način da artikuliše krik. I ne samo to.

U cijelom muzičkom bijesu nesputanih gitara koje prijete da odjedre za prvom bas-grmljavinom, glas Leticije Tamko djeluje kao savršeno sidro. Vokal je moćna alatka, u kontrastima od mekog i tihog do razuzdanog i bučnog, od smirenog i spokojnog ka svadljivom i konfliktnom. Da ne vjerujete da je prije samo godinu i po Tamko sređivala početničke solo-snimke u studentskoj sobi.

leticija-tamko

Od prve, bijesne pjesme „The Embers“ ova mlada dama je na uspješnoj ekspediciji pronalaženja spokoja. Onda muzika postaje sve raznovrsnija, do odličnih numera „Fear&Force“ i „Mal a L’ase“. Posljednja, otpjevana na francuskom jeziku, govori o propaloj vezi i načinu na koji to drugi ljudi anticipiraju. Ipak, bezbrižna je poput ljetnje noći na obali i dotiče svijet najboljih izdanaka francuskog ambijent-popa, poput Cocteau Twins.

Do kraja albuma Tamko vas na sasvim autentičan način ubjeđuje da taj dom, mjesto kome pripadate, možete isključivo stvoriti sami. Usput će se u pjesmi „100 Days“ na interesantan način dotaći književnosti i južnoameričkog magičnog realizma. Kao Markesova porodica Buendija u knjizi „Sto godina samoće“, jedno putovanje u divljinu predstavljaće stvaranje svijeta po sopstvenoj mjeri, pa i pod prijetnjom da sve pođe po zlu. Nije važno - valja probati.

Leticija Tamko je u 28 minuta eksplozivnog albuma uspjela da pokaže kako je mnogo teže podnositi samoću od tuđih pogleda. Kakva lekcija od jedne Kamerunke nasmijanih očiju i nemirnih, gustih pletenica…

S. S.

Ocjena: 81/100

 

Link: https://www.youtube.com/watch?v=UzKpy8CIddY

Komentari: 0

Novi komentar