Došla na godinu, ostala četiri

Kada je 2013. godine stigla u Podgoricu, samo je Budućnost vjerovala u Kristinu Neagu. Na prvom treningu, na mnogo treninga kasnije, Kristina je trčkarala i vozila bicikl.
Objavljeno: 10. 05. 2017 - 10:57 Promjenite veličinu teksta: A A A
Dosla na godinu, ostala cetiri

Na njen moćni šut, bistro oko i prepoznavanje situacija na terenu, Budućnost je morala da sačeka. I javnost. A sportska je bez rezerve razmišljala bukvalno ovako „Budućnost se prevarila, Kristina je „mrtav igrač”, nikad više, nakon silnih povreda i operacija, neće biti ono što je bila najbolja“! Njena malo čudna narav, a glasna razmišljanja skoro nikad ne ostanu tamo gdje treba, u dvorištu, nijesu bila prepreka da se predsjednik Predrag Bošković, trener Dragan Adžić i Bojana Popović tada u ulozi sportskog direktora, bore za Rumunku. Za igračicu koju su mnogi, i kod kuće otpisali, okrenuli joj leđa. A tek one ekipe platežno najmoćnije!!! ,,Hladna“ kraljica rukometnih terena j e vaskrsnula u plavom. Brže nego što su vjerovali i oni koji su svakodnevno bili sa njom. Vratila je povjerenje, učestvovala u odlascima Budućnosti na četiri posljednja fajnal fora Lige šampiona. Osvojila trofej i iz Budućnosti dobila nagradu za najbolju rukometašicu planete. Osvojila je sve ono o čemu je razmišljala dok je u bolnicama brojala dane do izlaska i mjesece povratka na teren. Četiri godine je igrala za Budućnost. U nedjelju se u suzama, u Budimpešti, oprostila od omiljenog dresa. Kao i 2015. godine, kada je plakala zbog trofeja, sa istog mjesta.

Godina, po godina

Objasni privrženost plavom dresu i razloge zbog kojih si došla i dugo ostala u Podgorici?

“Nijesam toliko željela da dođem u Crnu Goru. Željela sam da se vratim u Rumuniju, da ostanem u Olčimu i da se oporavljam od povreda i operacija. Ali, onda se sve nekako brzo desilo. U momentu, kada sam na kraju sezone bila povrijeđena, nijesam znala gdje ću i šta da radim. Moj menadžer je stupio u kontakt sa Predragom Boškovićem, iako smo samo dva mjeseca prije toga razgovarali i kada sam kazala da ću kod kuće da se oporavljam. Ali očigledno na tome nije ostalo. Pripremili su ugovor za mene, Peđa mi je objasnio zašto mi baš treba novi klub i zbog čega je to Budućnost. Rekla sam ok, dolazim na godinu. I to je bio prvi plan. Htjela sam da igram sezonu i onda da nađem novi klub. To je bilo ono što sam u tom trenutku željela. Ali, poslije dva mjeseca više nijesam mislila o novom klubu i sredini. Rekla sam sebi: ovdje je super, brinu o meni. Kada su počele utakmice znala sam da ću ovdje biti duže, ne samo za prvu već i za drugu sezonu”, ispričala je Neagu put dolaska i razloge ostanka u Podgorici.

Ostala si četiri godine?

“Da. Nikad nijesam krila da se ovdje osjećam odlično. Svaki put sam sebi govorila još jedna, pa još jedna godina, a ostala sam četiri. Sada se vraćam kući, u nove izazove, da bih igrala ispred svojih prijatelja, porodice. Bukurešt je moj grad, to je ono što u ovom momentu želim”.

Kazala si da su posljednja tri mjeseca u ŽRK Budućnost najbolja u karijeri. Zbog čega?

“Ovo su moji najbolji mjeseci koje sam odigrala u Budućnosti. Nijesam sigurna da su najbolji mjeseci u karijeri, ali jesu u Podgorici. Zašto? Zato jer se tim zbližio, nakon poraza od Vardara i FTC-a osjetila sam da smo zaista pravi tim. Bili smo zajedno, mnogo smo razgovarali, pokušavali da prođemo kroz frustracije. I prošli smo kroz pobjednički put do fajnal-fora. To je donijelo jake emocije, što je izuzetno bitno za mene. Bitnije od momenata kada igram dobro, a nemam konekciju sa saigračicama, koju sam osjećala posljednjih mjeseci i to više nego ikad. Čak iako nijesmo osvojili Ligu šampiona ovo su bili najbolji mjeseci”.

Sa mnom nije bilo lako

Šta iz Crne Gore nosiš u Rumuniju?

“Mnogo iskustva. Osjetila sam se otvorenom više nego ikad prema ljudima. Na početku je bilo teško, jer nijesam razgovarala sa igračicama, trenerom, nekad zbog jezičke barijere… Teško je bilo Adžu i Bojani da mi se približe. I upravo to, neko veliko životno znanje koje sam stekla ovdje da se otvorim prema ljudima, je dragocjeno. Nadam se da će mi koristiti u Bukureštu, gdje me čeka sve novo, iako sam kod kuće. Imam ovo iskustvo i učila sam kako da više budem lider. Naučila sam mnogo o rukometu, ali i o životu”.

Potvrda da si se potpuno oporavila od povreda je stigla prvo 2015. godine sa trofejom LŠ, a onda i u ovoj kada si dobila nagradu za najbolju na svijetu, treći put! Koja je to formula za uspjeh?

“Nikad ne razmišljam svjesno o tome. Želim dabudem sve bolja i bolja, svakim danom. Želim da naučim nešto svaki dan i nikad mi nije dosta. Ali i bez napornog rada niko ne može biti najbolji. Istina, Bog mi je dao talenat, ali da nije bilo velikog rada ne bih se ni vratila. Nakon tri teške godine povreda, mentalno nijesam bila dobro, ali rukomet previše volim. Radila sam naporno, željela sam jednog dana da ponovo budem dobra. Morate biti svjesni činjenice da svakog dana učite, a ako nemate želje, nikad nećete biti najbolji. To mislim o sportu, ali generalno i o životu”.

Da li znaš koliko imaš fanova u Crnoj Gori?

“Upravo me danas zaustavio stariji čovjek na ulici. Zahvalio se i kazao da je bio ponosan što sam bila u njegovoj zemlji. Žao mu je što sam odigrala posljednju utakmicu za Budućnost u Budimpešti. Normalno da imamo fanove i ovu priliku moram da iskoristim da im se zahvalim. Svim ljudima koji su bili u ,,Morači“, na gostovanjima, na F4, svima koji bi me zaustavili i davali podršku i uputili zahvalnost. Nadam se da će i ubuduće biti uz Budućnost i mladost koja ostaje. Nadam se aplauzima onda kada sa Bukureštom dođem u Podgoricu. Zaista sam dala sve od sebe za klub”.

Kakva je ova mlada Budućnost?

“Mislim da će im biti teško, kao što je teško očekivati da odmah budu na vrhu. Čak i uz nas mnogo iskusnije je bilo teško doći do F4. Mnogo je dobrih timova i igračica. Ali znam sistem Budućnosti, znam kako se radi, zato ako ne ove, onda sljedeće mogu da misle o završnom turniru. Sigurna sam da će sistem korak po korak, dati rezultate. Znam još da je Crna Gora takmičarska sredina. Ljudi u Crnoj Gori vole da se nadigravaju. I ovo je za mene pravi fenomen.

Ima li potencijala?

“Mnogo je dobrih mladih igračica koje nijesu imale priliku da igraju za svoje klubove zbog stranih igračica, ali to u Crnoj Gori nije slučaj. Ovdje mladi imaju priliku. Doduše, baza u Crnoj Gori nije velika, naravno, ne radi se o manjku kvaliteta, već o manjku kvantiteta. Ovdje mladi dobij aju nešto što u drugim sredinama ne mogu dobiti. Tu veliku priliku voljela bih da budu svjesni šta dobijaju u Budućnosti. I da daju od sebe, svakim danom, sve što mogu. Jer, to na drugim mjestima ne bi mogli da imaju. Primjer za ovu priču sam i ja – prvu sezonu u Ligi šampiona igrala sam u 21. godini.

Koja bi bila poruka?

“Moraju biti svjesni prilike koju dobijaju. Sa tom sviješću će uspjeti, jer ovo nije nešto što je normalno. Kada sam imala 18 godina nije mi na pamet padalo da igram LŠ. Treba da rade svaki dan, da budu bolje svaki dan, da imaju želju da napreduju. Tek tako će za nekoliko godina biti u vrhu Evrope”, poručila je Neagu.

Hoćeš li dolaziti u Crnu Goru?

“Ne znam, zato jer je u Rumuniji sve drugačije, malo će biti slobodnog vremena. Ali, nikad ne reci nikad”.

Budućnost

Odlaziš li u Bukurešt punog srca?

“Apsolutno. Ove četiri godine bile su najbolje godine u mojoj karijeri. Mnogo je dobrih stvari koje ću ponijeti. Osvojila sam prvu Ligu šampiona u karijeri, ali neću samo pamtiti Budućnost zbog toga. Srela sam mnogo dobrih ljudi koji su brinuli o meni i koji su mi pomogli da se vratim. A, mnogo emocija sam iskazala u ovoj posljednjoj utakmici. Nije bilo lako, ali život mora da ide dalje, jer uvijek gledam u budućnost, u nove izazove. Želim da se mnogo zahvalim klubu Peđi, Adžu, Bojani, fizioterapeutima, doktorima, koji su brinuli o meni, ali posebno mojim saigračicama”.

Bojana me razumjela

Jesi li mogla da pretpostaviš da ćeš već na „prvu loptu“ imati poseban odnos sa Bojanom Popović?

“Lako je bilo sa Bojanom, zato što je Bojana sa terena. Razumjela je kako se osjećam. Svaku moju dobru ili lošu utakmicu, svaki trening, sve je razumjela. Usmjeravala me onda kada nije išlo. U momentima kada je bilo teško naći snagu, nalazile smo se na pola puta. Bila je meni slična vrsta igračice, zato je lako bilo da primim njenu pomoć. Znala je tačno šta mislim u pojedinim momentima utakmice. Nije bilo potrebno da objašnjavam bilo što, jer je bila laka komunikacija sa njom”, zaključila je Neagu.

Arena

Komentari: 0

Novi komentar