ĐURIĆ: Ko zna što će da naslika kad krene da slika, bolje da se bavi matematikom

Slobodana Pura Đurića, nijesam ranije poznavala, iako su mi se putevi sa njegovom porodicom često ukršali. Dočekao me je 82-godišnji vitalni gospodin, šarmantan, onako kako to mogu biti ljudi starog kova. Razgovarali smo u Podgorici, gdje sa suprugom Vidom, bude zimi a ljeta provodi u Budvi i na Cetinju. Razgovarali smo o njegovoj predstojećoj retrospektivnoj izložbi, povodom 60 godina stvaralaštva, koja će biti otvorena u petak 26. maja na Cetinju, u galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić, ali i o njegovim slikama, Cetinju, Umjetničkoj školi u Herceg Novom...Izložba na Cetinju, koju će pratiti katalog i monografija, prva je nakon 43 godine.

Objavljeno: 24. 05. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
ĐURIC: Ko zna sto ce da naslika kad krene da slika, bolje da se bavi matematikom

"Ko zna što će da naslika kad krene da slika...bolje da se bavi matematikom. Umjetnosti je aspstraktna . Tu  dva i dva nisu četiri,  mogu biti i pet i tri... i nikad se  ne zna šta ćе biti, na šta ćе se naići i šta ćе se desiti. To je jedno lutanje, jedna velika avantura. Kada ćete u nju ući, kada ćete izaći i da li ćete uopšte izaći — pitanja su na koja nema odgovora...

 ANALITIKA: U petak će biti otvorena vaša restrospektivna izložba pod nazivom Antikvarnica sjećanja. Prvobitno je trebalo da se zove Cetinje međaš realnog i nadrealnog. Zašto ste se, ipak, odlučili za taj naziv i gdje je u svemu tome Cetinje?

PURO ĐURIĆ: Tu sam rođen, tu sam osjetio svu ljubav prema životu  i stvaralaštvu...tu sam se susreo prvi put sa štafelajom...Cetinje, ali i Budva, pa i Boka, moja su likovna opsesija. Teško mi se opredijeliti i reći što od toga više volim zato nisam htio da u naslovu bude samo Cetinje. Ukupno sam u tom gradu izlagao tri puta do sada. Prvi put 1961. godine, posljednji 1974. godine - od tada punih 43 godine nijesam izlagao na Cetinju. Za tu izložbu u Plavom dvorcu 1974. godine dobio sam i Trinaestojulsku nagradu.  Moje slike su pune reminiscencija, to je svijet „malih stvari" doživljenih negdje u djetinjstvu, a sada maštom transformisanih u irealne oblike, krcate detaljima i nekom čudnom nostalgijom za onim što polako ali neumitno nestaje, zato je Antikvarnica sjećanja.

ANALITIKA: Zašto na Cetinju nijeste izlagali 43 godine?

PURO ĐURIĆ: Ja sam, ne znam je li pametno ili ne, od onih umjetnika koji nikada nije tražio sam da im se organizuje izložba. Kad me pozovu uglavnom se odazovem. Činjenica je i da veoma dugo radim na jednoj slici i nemam veliku produkciju slika. Mnogo sam više izlagao na grupnim izložbama - oko 220 u zemlji i regionu i oko 45 izložbi u inostranstvu. Imao sam duge pauze. Jednom 17 godina da uopšte njesam samostalno izlagao.

ANALITIKA: Koliko je Cetinje uticalo na vaš rad?

PURO ĐURIĆ: Sve je počelo sa  Cetinjem, tu sam rođen, tu sam napravio svoje prve radove, vidio prve slike... Nadam se da se tu krug ne zatvara. Slikao sam gradske motive, ulice, cetinjske avlije, jer je to ambijent u kojem živim. Ja ne mogu slikat i osjećati Njujork, Pariz...Kasnije sam izašo malo van Cetinja, onda slikam Budvu i te mediteranske predjele, pa crmnička sela, cetinjska sela...volio sam da slikam seosku arhitekturu. Jer, posebno crmnička arhitektura je posebna i to ne kažem samo ja. Moja familija je familija lovaca i to je prešlo na mene... mi smo lutali i tražili razne motive.

puro

ANALITIKA: Je li vam bilo teško sakupiti slike za ovu izložbu?

PURO ĐURIĆ: To je teško išlo. Mislim da nema umjetnika mojih godina koji je zadovoljan sa odabirom slika. Jer  se slike nalaze svuda po svijetu, tu je dosta posla i potrebno je dosta novca - oko osiguranja slika, oko pakovanja, carina, trasporta. Mi smo se bazirali na Crnu Goru, pokupili slike iz crnogorskih galerija i kolekcionara, tako napravili jedan izbor koji će biti solidan da neko vidi razvoj mog slikarstva...Moje se slike nalaze svuda po Evropi, Americi, Australiji...to je prosto nemoguće izvesti da sakupim sve one koje bih ja volio da se nadju na izložbi.

ANALITIKA: Kada sad vidite te vaše slike, kakav vam je utisak, da li bi nešto mijenjali?

PURO ĐURIĆ:  Ne znam, neke kao da nisu moje, neke bi promijenio a na neke koje sam zaboravio čine mi se bolje nego tada. Kada vidite sliku poslije 60 ili 50 godina, vi nju gledate kao neko drugi, ko je nije stvorio i gledate je kritički. Jer vi sliku dok slikate, dok pravite izmjene, kada je završite jedno vrijeme, vi živite sa njom. Najvažnije је da umjetnici stvaraju, a vrijeme ćе napraviti selekciju i pokazati što је dobro, a što lоšе. Zabluda, precjenjivanja i potcjenjivanja uvijek je  bilo i biće ih.

34-isluzeni-predmeti-70x80

ANALITIKA: Je li vam teško da se odvojite od slike kada je završite?

PURO ĐURIĆ: Meni je to vazda teško bilo, od slike za koju ja smatram da sam je napravio dobro. Mada čovjek nikada ne može biti zadovoljan do kraja - ako je zadovoljan, ja bih sumnjao u tog slikara. Od takvih slika mi je bilo teško da se otudjim, ali ima slika za kojima nijesam puno tugovao. Neke se prave i rutinski, nijeste uvijek isto raspoloženi. Ja sam sada pokupio neke slike iz 1959. godine, čak sam vidio da su vrlo moderne, čak i za današnje vrijeme, pa sam se iznenadio...

ANALITIKA: Je li vam posebno žao što neka slika nije kod vas?

PURO ĐURIĆ: Jeste, kako nije...ima jedna slika, ja sam je nazvao Antikvarnica Pavla Rusa. Kad smo bili djeca u Cetinju je bio jedan Rus, koji je držao prodavnicu igračaka i tu je bilo tako čudnih igračaka... To je bio neki prefinjeni čovjek, koji je govorio jezike, bio je pripadnik ruske emigracije poslije Oktobarske revolucije i zvao se Pavle, a Cetinjani su ga zvali Pavle Rus. Tu sliku je davno otkupilo Ministarstvo prosvjete i kulture i bila je izlagana i publikovana, ali joj se gubi svaki trag... Neko kaže da je poklonjenja Hrvatskoj...imam samo njenu fotografiju...nije to možda moja najbolja slika, ali bih jako volio da ako neko nešto zna o toj slici da mi kažu gdje je i gdje se nalazi. Ne da bih je uzao natrag, jer to nije moja svojina, već da bih znao gdje je... Slika "Zlatni grad", toliko je pohvala napisano o njoj, odlična slika, a koju je imao doktor Gladović, ukrali su mu je neki stanari iz  stana..

5-drvenea-ptice-90x80

ANALITIKA: Dosta slikate nadrealizam. Vaši prijatelji se često šale da ste predvidjeli zamljotres jer su stvari na vašim slikama letjele?

PURO ĐURIĆ: Ja sam zavolio nadrealizam kroz Salvadora Dalija. To samo po sebi dolazi, što će neki umjetnik da slika. Vi volite neki pravac - i to dođe samo po sebi da iz realizma da pređete u nadrealno. Ko preračuna, pa kaže sad ću malo ovako, sad onako da slikam, tu nema slikara... Ko zna što će da naslika kad krene da slika...bolje da se bavi matematikom. Umjetnosti je aspstraktna. Tu  dva i dva nisu četiri,  mogu biti i pet i tri... i nikad se  ne zna sta ćе biti, na šta ćе se naići i šta ćе se desiti. To je jedno lutanje, jedna velika avantura. Kada ćete u nju ući, kada ćete izaći i da li ćete uopšte izaći — pitanja su na koja nema odgovora..

ANALITIKA: Završili ste čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu. Kakvo je to bilo vrijeme, ko su vam bili uzori, ko je na vas najviše uticao?

PURO ĐURIĆ: Ja sam u tu školu došao 1952. godine, baš kad je Dado otišao na Akademiju. Prvo je trajala tri godine, da bi se dobio kadar, pa onda četiri, što je zakačilo Dada, a ja sam u školu išao pet godina. Predavali su vrlo ugledni profesori i to je bila jedna od najboljih škola, jer je bila vrlo temeljita, izučavali su se i stručni predmeti i predmeti kao u Gimnaziji. Po cijeli dan smo imali nastavu...Ali, imali smo uslove za rad. Herceg Novi je bilo malo mjesto, bez turizma...družili smo se, slikali...svi su tu dosta naučili..

c-puro-071

ANALITIKA: Pomenuli ste Dada, koliko je on na vas uticao?

PURO ĐURIĆ: Ja sam i u knjizi – Dado Đurić, fragmenti iz života, dosta toga napisao. Dado je bio dvije godine stariji od mene. Od djetinjstva i kasnije tokom školovanja, nijesmo se razdvajali, bili smo ne kao braća od stričeva nego kao drugovi. Kad je on otišao za Francusku, išao sam kod njega...tako da sam Dadov opus pratio od prvog do posljednjeg dana..

ANALITIKA: Je li on na vas uticao i ko je uopšte na vas uticao?

PURO ĐURIĆ: Gledao sam  Mila Milunovića, zagrebačke galerije gdje sam dvije godine kao četranestogodišnjak učio filmsku školu,  pa i  Dado... jer znate slikarstvo se ne može naučiti na Akademijama i školama...ta obdarenost je prirodna i sad zavisi kako je ko usavšava i to se uči u školama i Akademijima. To da neko stvori književnika ili slikara, to ne može...

a-puro-013

ANALITIKA: Bili ste gradonačelnk Cetinja i kažu da ste dosta uradili na tome da se vrate slike iz korpusa Gorski vijenac Pera Počeka iz Italije? Je li vas to vrijeme odvuklo od umjetnosti?

PURO ĐURIĆ: Nije od umjetnosti, ali jeste od slikarstva. U  tom periodu skoro da ništa nisam naslikao. I prije toga sam vodio Likovni salon, a  dok sam ja bio gradonačelnik, vodio ga je Gojko Brkuljan. Uspjeli smo da od njega napravimo republički salon...a poslije toga smo uspjeli zajedno sa ljudima koji su radili u Centru za kulturu da napravimo jugoslovenski salon i bio je jedan od najboljih, svakome slikaru je bila čast da izlaže, a postojala je kvota koliko može da se izlaže.  Ljudi su poklanjali slike, bio je ustrojen salon po uzoru na evropske salone. Šteta, što tog salona više nema, vremenom se ugasio. Nije bilo volje, bilo je loše vrijeme. Mogao je on da se održi. Zašto i kako nije opstao, ne znam..

Dok sam bio gradonačelnik osnovali smo Akedemiju na Cetinju. Nije to bilo lako. Bili smo dosta spretni, to sada mogu reći, jer je bilo logično da bude u Nikšiću, gdje je bila Pedagoška akademija. Ali mi smo se dogovorili da njih podržimo za neke druge stvari koje su njima bile bitne. Planirali smo još tada i Muzičku i Dramsku akademiju i to je jako značajno za Cetinje. Rezultati su se pokazali – ko se nadao da će crnogorski muzičari davati koncerte u najvećim svjetskim gradovima. To je bila utopija, da će Crna Gora osnovati Simfonijski orkestar. Ja se šalim pa kažem - tek tada smo postali prava država.

ANALITIKA: Jeste li mogli da živite od slikarstva?

PURO ĐURIĆ: Malo je ko u Crnoj Gori mogao da živi od slikarstva. Ja sam vrlo kratko bio slobodan umjetnik, kada sam završio Umjetičku školu, prije nego što sam otišao na Pedagošku akademiju. Tada jeste bilo srednjeg staleža, koji je mogao da otkupljuje slike, ali sada je to vrlo teško. Standard održava umjetnost. Svi procvati u istoriji umjetnosti su bili kada su zemlje ekonomski dobro stojale. Umjetnost dolazi na kraju. Slike i knjige se kupuju kad je pun stomak.

a-puro-009

ANALITIKA:  Mogu li danas slikari da žive od svog rada?

PURO ĐURIĆ: U Crnoj Gori ne. Ljudi zaboravljaju da je Crna Gora malo tržište.

ANALITIKA:  Ko danas kupuje slike? Jesi li to novokompronovani bogataši koji kupuju slike zbog prestiža, a ne zbog ljubavi prema umjetnosti?

PURO ĐURIĆ: Nije to samo u današnje vrijeme. Uvijek u svakom periodu su slike i umjetnine otkupljivali ljudi koji imaju novac. Uvijek je bilo primitivaca i trgovaca koji su kupovali slike i ostale umjetnike, koje kroz dvadeset godina ima višestruku vrijednost. Slike danas ne može da kupi činovnik koji ima platu 300 eura.

c-puro-073

ANALITIKA:  Je li uvijek bilo skupo slikati?

PURO ĐURIĆ: Jeste. Kažu mi danas za neke slike koje sam slikao prije 50, 60 godina - viđi ovdje je malo počelo da puca. To je normalno. Za slike treba skup materijal. Sjećam se, jednom, u Parizu kada sam bio kod Dada - kažem mu kako je neka boja lijepa, a on nije bio kao drugi da kaže - jeste to sam ja napravio - nego mi kaže - to je neka engleska boja Puro, tuba košta koliko tvoja plata... A  mi smo u Umjetničkoj školi dobijali boju u prahu i sad se neko čudi što je slika malo popucala.

ANALITIKA:  Za kraj, kako vam izgleda likovna scena danas? Ima li neko ko vam se posebno sviđa?

PURO ĐURIĆ: To je teško pitanje...ove Akademije su učine čudo za Crnu Goru, a ja nijesam u tim godinama kada mogu da obilazim galerije i ateljea. Ne pratim, kako sam nekad pratio. Ne ustručavam se od odgovara. Vidio sam mnogo slika koje mi se dopadaju, a da ne znam čije su. Mnogo se ne izlaže. Slike treba pokazati. Trebaju da se ocijene.  Ratko Odalović je mnogo talentovan, Đuranovići...ima ih mnogo...Ja se zalažem da se na izlozbama po inostranstvu, na Bijenala, šalju mladi umjetnici koji su izvanredni i koji su savremeni. Mi, stari, smo napravili što smo napravili, to je ocijenjeno...

Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari: 0

Novi komentar