Taksist i sedmorica veličanstvenih

Večer pred svoju inauguraciju, kažu, Tuđman je u kupatilu uvježbavao tekst prisege, pa nervozno držeći desnu ruku u zraku, a lijevu na primjerku Araličina Zadaha ocvalog imperija pred ogledalom ponavljao: ‘Tako mi Bog pomogao!’

Objavljeno: 01. 08. 2017 - 08:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Taksist i sedmorica velicanstvenih

Piše: Boris Dežulović

‘You talkin’ to me? You talkin’ to me?’, začuo se odnekud poznat glas. ‘Then who the hell else are you talkin’ to? Well, I’m the only one here: who the fuck do you think you’re talking to?’

Vidjelo se da je baš popizdio. ‘Meni govoriš? Jel to meni govoriš?’, ponavljao je na engleskom ljut kao ajvar. A nikad nije bilo dobro kad je govorio na engleskom. ‘Kome onda drugome govoriš?’, zaokružio je pogledom oko sebe. ‘Jebiga, ja sam jedini ovdje: kome misliš da govoriš?’

Tako je, priča se - baš kao Robert De Niro u onoj nezaboravnoj sceni iz ‘Taksista’ - Gospodin Svevišnji popizdio kad je ono prije dvadeset pet godina, 12. kolovoza 1992. na zagrebačkom Trgu svetog Marka, predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić čitao riječi predsjedničke zakletve, ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno’, a Franjo Tuđman s leptir kravatom pod mrkim licem ponavljao za njim, ‘…obavljati savjesno i odgovorno’, pa tako sve do kraja prisege - ‘bla, bla, bla, da ću se držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske’ ‘bla, bla, bla, poštivati pravni poredak Republike Hrvatske’ – nakon čega je Tuđman iz čista mira, gledajući predsjednika Ustavnog suda ravno u oči, hladnokrvno dodao: ‘Tako mi Bog pomogao.’

Tako mi Bog pomogao?!

‘You talkin’ to me?’, zagrmio je tada, jasno se čulo u izravnom prijenosu na Hrvatskoj televiziji, duboki glas odozgo. ‘You talkin’ to me?’ Uskomešalo se časno mnoštvo na Markovu trgu, službenici predsjednikova osiguranja isukali su samokrese, Mate Laušić raskrilio je mantil da primi metak, a Tuđman vidljivo blijed gledao kako Onaj gore i dalje pizdi: ‘Meni govoriš? Kome onda drugome? Jebiga, ja sam jedini ovdje: kome misliš da govoriš?’

Incident je kasnije zataškan, nećete ga vidjeti ni čuti na arhivskim snimkama Hrvatske televizije, svjedoci su ili mrtvi, ili se ničega ne sjećaju, a cijela stvar izglađena je tek pet godina kasnije, pred sljedeće predsjedničke izbore, kad su najprije potpisani Vatikanski ugovori, a potom i izmjene Zakona o izboru predsjednika Republike, kojima je Tuđmanova čuvena improvizirana replika, ‘tako mi Bog pomogao’ unesena u službeni tekst svečane predsjedničke prisege.

Kad je, uostalom, na setu Scorseseova ‘Taksista’ Robert De Niro kao depresivni vijetnamski veteran Travis Bickle snimao glasovitu scenu pred ogledalom, u scenariju Paula Schradera pisalo je samo ‘Travis isprobava oružje pred zrcalom’. Kultna replika ‘You talkin’ to me?’, koju Travis u toj sceni izgovara ciljajući svojim Smith&Wessonom u ogledalo – pripremajući se, nota bene, za atentat na predsjedničkog kandidata - bila je u potpunosti De Nirova improvizacija, smišljena na licu mjesta, odakle se izravno kvalificirala u urbani leksikon dvadesetog vijeka, kao jedna od najpoznatijih i najcitiranijih replika u cjelokupnoj povijesti filma.

‘You talkin’ to me?’, ponavljao je kasnije, citirao i parafrazirao tko god je stigao. ‘Svaki jebeni dan’, povjerio se Robert De Niro lani na njujorškom Tribeca Festivalu, najavljujući o četrdesetoj obljetnici restauriranu kopiju Taksista, ‘svaki jebeni dan u posljednjih četrdeset jebenih godina netko mi priđe i kaže: you talkin’ to me?’

Na jednak način, eto, i Tuđmanova je famozna replika ušla u hrvatsku opću političku kulturu: kao što Travisove ‘you talkin’ to me?’ nije bilo ni u Schraderovu scenariju, ni u Scorseseovoj primisli, tako ni Tuđmanove ‘so help me God!’ nije bilo ni u Ustavu, ni u Zakonu. Odakle mu, vrag će znati. De Niro, recimo – pričao je kasnije saksofonist E Street Banda Clarence ‘The Big Man’ Clemons - svoju je famoznu repliku pokupio od Brucea Springsteena, vidjevši na jednom koncertu kako je The Boss na dozivanje iz publike odgovorio, ‘You talkin’ to me?’. A Franjo Tuđman je svoju valjda pokupio od Georgea Busha, vidjevši na jednoj inauguraciji kako je američki predsjednik na dozivanje predsjednika Vrhovnog suda SAD-a odgovorio ‘So help me God!’. Večer pred svoju inauguraciju, kažu, Tuđman je u kupatilu uvježbavao tekst prisege, pa nervozno držeći desnu ruku u zraku, a lijevu na primjerku Araličina Zadaha ocvalog imperija – kojeg je uvijek držao kraj zahodske školjke – pred ogledalom ponavljao: ‘Tako mi Bog pomogao!’ Sutradan, na Markovu trgu, ponovio je to i pred predsjednikom Ustavnog suda, i ostalo je, kako se to obično kaže, suvremena hrvatska povijest.

Tuđmanovu ‘tako mi Bog pomogao’ ponavljao je kasnije, citirao i parafrazirao tko god je stigao, ‘svaku jebenu inauguraciju u posljednjih jebenih dvadeset pet godina’ netko bi prišao predsjedniku Ustavnog suda i prizvao ‘tako mi Bog pomogao’, jednako su slavnu Tuđmanovu repliku kopirali i ateist Stipe Mesić, i agnostik Ivo Josipović, i časna sestra Kolinda Grabar-Kitarović, a da se nitko od njih nikad nije zapitao je li zazivanje Božje pomoći u službenoj zakletvi predsjednika jedne nominalno sekularne države u skladu s njenim Ustavom?

Umjesto njih troje, zapitala su se to trojica takozvanih građana, nakon čega je sucima Ustavnog suda trebalo punih osam godina prije nego su ovih dana konačno zaključili kako rečenica ‘tako mi Bog pomogao’ – naravno – nije u koliziji s načelnom sekularnošću Republike Hrvatske. ‘Čin davanja svečane prisege izabranoga predsjednika’, kaže sedmoro ustavnih sudaca što su potpisala pravorijek, ‘faktično je samo svečani ceremonijalni akt u kojem izabrani predsjednik daje obvezujuće obećanje da će se pridržavati te poštovati odredbe Ustava i zakona’.

‘Samo svečani ceremonijalni akt’?! Zašto nam to nisu odmah rekli? Mi, imbecili, zakleli bi se da se to Franjo Tuđman, hm, zakleo. Ovako, njegova kultna improvizirana scena svečane prisege na Trgu svetog Marka – baš, uostalom, kao i De Nirova ‘you talkin’ to me?’ – ispala je ključna za razumijevanje lika i cijelog filma. U cijeloj historiji nije, naime, poznat slučaj da je neki izabrani vladar na inauguraciji – tek što je objavio ‘da će se držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske’ – već u sljedećoj rečenici krivotvorio tekst, pa tako odmah, u samoj zakletvi, svečano prekršio i Ustav i zakon i pravni poredak.

To što je Tuđmanova glasovita protuzakonita i protuustavna replika kasnije ušla u Zakon, a sada i blagoslovljena pravorijekom Ustavnog suda, objašnjava – rekoh – cijeli film. Sve što su otada do danas Tuđman i njegovi drumski razbojnici napravili protiv zakona i Ustava, ‘tako im Bog pomogao’ – a bogami im je i pomogao – kasnije je ušlo u zakone i blagoslovljeno pravorijekom Ustavnog suda.

Nije li ono, recimo, isti Ustavni sud prije par godina Ivu Sanadera oslobodio ratnoprofiterskog krimena, zaključivši kako su izmijenjene ustavne odredbe o nezastarijevanju ratnog profiterstva – za razliku, eto, od Tuđmanove razbojničke intervencije u sam ustavni karakter države – protuustavne? Nije li, najzad, svega desetak dana prije pravorijeka o ustavnosti Božje pomoći, ustavnu zastaru ratnog profita praktički potvrdio i Vrhovni sud, u više od dvadeset godina prastarom slučaju nekadašnjeg predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a Ante Jelavića, koji je onomad kao pomoćnik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne – Bog mu pomogao – novcem hrvatskih poreznih obveznika kupio stan u Splitu Ivici Rajiću, uzgred budi rečeno, osuđenom ratnom zločincu?

Bilo se, moglo se. Mogao je, lijepo nam je pravnički objašnjeno, i Sanader, mogao je i Jelavić, mogla je cijela banda drumskih razbojnika što je onih herojskih dana ujahala na Markov trg. Mogao je tako Franjo Tuđman – što se tiče sedmorice veličanstvenih iz Ustavnog suda - u tekst zakletve dodati bilo što, mogao je poput Sheldona Coopera na kraju prisege dodati ‘Bazinga!’, ili egzaltirano uzviknuti ‘Bože, Bože, zašto si me postavio?’. Ili, još bolje, zazvati Boga kao i drugi jedan vođa drumskih razbojnika, Calvera se zvao - kad smo već kod čuvenih filmskih replika – što je u onoj divnoj sceni iz ‘Sedmorice veličanstvenih’ sa svojom zločinačkom organizacijom ujahao u selo i stao pred Yula Brynnera, McQueena, Bronsona, Coburna i svih sedam sudaca ustavnog suda: jednako je, eto, i Franjo Calvera nakon prisege ‘na korist hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana’ mogao pljunuti u prašinu pod nogama Jadranka Brynnera i procijediti: ‘Da je Bog htio da ne budu striženi, ne bi ih napravio ovcama.’

Najzad, za razliku od De Nirove ta je – danas znamo – bila u scenariju.

Izvor: Portal Novosti

Foto: Draško Momirski

Komentari: 2

borislav radovic

07. 08. 2017 - 09:15

bravo za pisca ovog taksta, neznama da li je pravnik po obrazovanju,ali je uspio da shvati i razumije kako u ime pravde posupaju drumski razbojnici-politicari i sudije
gost

18. 08. 2017 - 10:19

Dezulovic je majstor!
Novi komentar