Mandić: Nisu udbaši bili bedasti pa da su svoje tajne ostavili zapisane

Običan drveni stol. Četiri jednostavna stolca, tek dva slobodna. Starinska pisaća mašina. Zidovi u policama. Svuda uokolo, ali baš svuda uokolo – knjige. Omanja je to radna soba književnog kritičara, spisatelja, novinarskog urednika, društvenog kroničara, polemičara – Igora Mandića.

Objavljeno: 04. 08. 2017 - 23:20 Promjenite veličinu teksta: A A A
Mandic: Nisu udbasi bili bedasti pa da su svoje tajne ostavili zapisane

Piše: Božena Matijević

Vrijeđa li se ovim preslaganjem u Saboru građane?

MANDIĆ:Naše se građane ne može nikad dovoljno uvrijediti da se pobune jer smo takav narod koji je svakom nasilniku znao reći – da. Osim jedan jedini put u Drugom svjetskom ratu kad se pola naroda dignulo protiv okupatora i domaćih izdajnika, da budem frazer. Nakon proteklih 27 godina ovo preslaganje većine napokon je dokaz da mi Hrvati nismo u stanju sami stvoriti i održati državu.

Tko je to danas nasilnik kojem narod kaže – da?

MANDIĆ: Svi političari, sve političke stranke.

Ipak, nisu li pravo na preslaganje trebali imati samo birači?

MANDIĆ: Ma, kakvi birači?! Birači su lijena masa, glina, blato koje političari oblikuju kako im se prohtije. Birači u tome nemaju nikakvog udjela, ni razloga postojanja. Birači su samo sredstvo, oni nisu subjekt. Prema tome nemaju tu što raditi. Nadam se da će novim generacijama doći iz guzice u glavu da je ovim krahom sistema napokon dokrajčena iluzija Tuđmanove “vječne Hrvatske” koju je smislio taj mitoman. On i njegova politika krivi su za sve od prvih izbora, Agrokora do svega ovoga što danas imamo. Ako to nekako dođe do svijesti građana, to bi moglo dovesti do promjene, da se građani probude i kažu – ne. No, mi nismo homogen narod koji može osnovati državu. Mi nismo štof za državu. Na našu sramotu, mi ne možemo biti država. Stalno nas ti mitomanski fanatici navlače na tanak led i navode da im pomažemo. U čemu? Planovima za krađu, a onda i za ubijanje.

Što nam nedostaje da budemo država?

MANDIĆ: Puno toga. To što nismo homogen narod. Pa ta toliko hvaljena trojezičnost. Kajkavština, štokavština i čakavština, što, koliko je prednost u nekom blijedom literarnom smislu, toliko je i katastrofa u političko jedinstvenom.

Spomenuste jezik. Kako onda gledate na nedavnu Deklaraciju o zajedničkom jeziku?

MANDIĆ: To nije bilo ni od koristi ni od štete. Predlaganje nekog jezika nije opasno. Postoji esperanto pa ga nitko nije stavio na galge i raščetvorio. Ovi koji su ustali protiv te Deklaracije, s fantomskim idejama da je to navlačenje na jugoslavenstvo ili neku novu državu, bitno griješe, jer jezik ne može stvoriti državu. Treba najprije imati državu pa će se onda, ako se uspije, stvoriti jezik. A datum nove Deklaracije? I ja sam supotpisnik one Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967. Uhvatila me tad euforija pa sam podlegao Krleži. No ta je euforija bila kratka. I ta je Deklaracija blesava, kao i ova danas. No ona prva bila je komunistički inspirirana i provedena. Nju su proveli ideolozi Komunističke partije među kojima je bilo književnika, intelektualaca i, naravno, udbaša koji su im bili kontrolori. Ovo danas grupa je duhovitih ljudi koja se nešto sjetila, a samo provocira nacionalističke tenzije u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Biste li je vi potpisali?

MANDIĆ: Mene sad nisu ni zvali. Ispao sam iz igre. Nije važno. Kao da ja moram biti začin svakoj juhi. Ne moram.

Rekoste da su birači glina koja se oblikuje po potrebi. Ima li onda smisla izlaziti na izbore?

MANDIĆ: Za druge ne znam, no ja ne idem na izbore. Ne dam da se od moga glasa tovi politička klasa.

Kad ste zadnji put bili na izborima?

MANDIĆ: Prije 20-ak godina. Možda sam tada, dok je još bila koalicija Narodnog sporazuma, imao iluzije. Mislim da nakon toga više nisam izašao ni na jedne izbore. Ja politiku odbijam jer mi se gadi. U njoj ne sudjelujem. Gledam i promatram. Nemojte me samo pitati što mislim o političarima, o njima pojedinačno, jer mi je to ispod časti.

Ipak, je li zemlja ovih dana bila talac jednog ministra?

MANDIĆ: Ne, jer je on vrhunac principa na kojem je tuđmanoidna Hrvatska stvorena. Ti naivci koji misle da su stvorili nekakvu samostalnu suverenu Hrvatsku, kao što nisu jer se ona raspada kao trula barčica, pa su je u Saboru dva dana pokušavali zalijepiti selotejpom – smiješni su i karikaturalni.

Izumire li i solidarnost, jer ima razloga zbog čega masovno prosvjedovati, no na prosvjede se odaziva malo ljudi?

MANDIĆ: Naši izađu na ulice, razviju hrvatske zastave pa idu na Kamenita vrata moliti s krunicama. Ali, to nije to. Dok ne sruše određene institucije, svi će ti protesti biti samo bijedno klečanje pred vlastima.

Zazivate li vi to nemirne i nasilne prosvjede?

MANDIĆ: Puno, puno, samo se to ne usuđujem reći javno (smijeh). Ma, to misle svi na tzv. ljevici, sve se oni nadaju da će ih netko, što prije to bolje, povesti u nekakav oružani bunt da ruše – koga? Sve dok se ne odreknu hrvatske samostalne države – nemaju što rušiti. Najprije trebaju nju skinuti s dnevnog reda.

Bugarska uzrečica kaže – volim domovinu, ne volim državu. Može li se to primijeniti i na našu državu?

MANDIĆ: Može. No moj domovinski jezik je hrvatski. On se stručno, lingvistički, zove srpsko-hrvatski. On ima svoj državni pojam.

Naljutit ćete mnoge jer niste rekli hrvatsko-srpski jezik?

MANDIĆ: Govorim i tako. Tako piše i u svim mojim svjedodžbama. Nekad piše ovako, nekad onako. A i ja ne mogu u svakoj sekundi voditi računa kako baš što kažem.

Koga sve držite odgovornim što je Todorić postao gazda Hrvatske?

MANDIĆ: Trebalo bi strijeljati sto velikih kapitalista u Hrvatskoj koji su pokrenuli pljačku ove države, koji su takve stravične milijarde odlili u tko zna kakve sve džepove i gdje sve po svijetu. Dok se to ne napravi Todorić će biti samo neka metonimija.

Opet provocirate, pretjerujete.

MANDIĆ: Ne pretjerujem. Ali, dobro, prisilni rad mogao bi biti dobra kazna za njih. Recimo, kopanje kanala, oranje zemlje… Trebali bismo sve te naše takve industrijalce, velike i male lopove, poslati da okapaju zapuštena polja s kojih je otjerano stanovništvo, stoka i na kojima su srušene zgrade. S njima bi trebalo poslati i sve one političare koji su im to i omogućili. U velikoj mjeri oni su baš ti. Političari i kapitalisti jedna te ista su roba. Lopovska.

Mladi odlaze iz Hrvatske. Da imate 20-30 godina, biste li i vi put pod noge pa u bijeli svijet?  

MANDIĆ: Na hipotetska pitanja ne mogu odgovarati. No, ako se kaže da je iz Hrvatske otišlo približno 200 tisuća mladih, čemu to odgovara? Približno onom broju Srba koje smo istjerali iz Hrvatske. Uništili smo ih kao etničku manjinu. Neki će reći da su otišli dobrovoljno, ali dobrovoljno su otišli sad i ovi naši mladi. Mlade Hrvate koji odlaze u novo gastarbajterstvo nitko nije otjerao, nego oni odlaze sami. Ironija sudbine na potpuno je tragičan, ako ne i karikaturalan način, izjednačila dobitak i gubitak – onoliko Srba koliko smo istjerali, toliko je Hrvata otišlo iz zemlje. Baš nam to treba. Eto nam ga.

No ti mladi nisu otišli dobrovoljno. Otjerani su, otjerala ih je situacija u zemlji.

MANDIĆ: Da, dobro. Ali Srbe su otjerale puške i kame i strah.

Jeste li zapravo zbog svega što se događa jako nezadovoljan, ogorčen, razočaran čovjek?

MANDIĆ: Za mene je svejedno jer sam na isteku svoga vremena. Žao mi je propale zemlje. Nikada nisam imao iluzije da od Hrvatske ikada išta može biti, osim u onom obliku kad je postojala kao socijalistička republika u SFRJ. Ova degradacija, ova skandalozna i sramotna destabilizacija svih institucija dokaz je da je moj deziluzionizam u pravu.

Što smo iz bivšeg socijalističkog sistema trebali prenijeti o ovo doba pa bi sad u našoj zemlji bilo bolje živjeti?

MANDIĆ: Najprije, nerazlikovanje nacionalnosti. Izbrisati to iz pojmovnika, rječnika, iz dokumenata, iz svega. Pa onda socijalno osiguranje, vrhunsku medicinsku njegu, mogućnost školovanja…

Iznenađuje li vas interes dijela braniteljske i pravaške populacije za kulturu?

MANDIĆ: To je nacionalistička, fanatična rulja. To nije nikakav interes. Ti ljudi u životu nisu pročitali nijednu knjigu, nisu bili ni na jednoj predstavi. Čak ni u kino ne idu, ni novine ne kupuju. Iz njih progovara samo mržnja. Odnosno, antisrpstvo. Da se razumijemo, cijeli problem oko HAVC-a i Frljića samo je antisrpstvo. Nije tu problem ni teatra ni filma.

Frljić kao kazališni redatelj?

MANDIĆ: Nisam pogledao sve njegove predstave, no mislim da je čovjek iznimne bistrine, velike inteligencije i pameti. Ali ima li baš i velik kazališni talent, u to nisam siguran. No sviđa mi se ta njegova pamet, bistrina i ideološka orijentacija. Ne treba u kazalištu tražiti svjetlo u mraku. I nije Frljić neko svjetlo, ali možda je lampaš, feral.

Radi li on bolje predstave u kazalištu ili oko kazališta?

MANDIĆ: Pa to oko kazališta i jest njegovo kazalište. To su shvatili čak i ovi koji ga mrze pa upozoravaju svoje mrziteljske sudrugove – nemojte nasjedati tom gospodinu i reagirati na njegove provokacije jer je to dio njegova projekta. Nisam siguran da tako jest, ali tako ispada.

U što se pretvaramo kada svećenik odbija pričestiti dječaka s Downovim sindromom?

MANDIĆ: Ma čemu pričest?! I ja sam pričešćen. Kaže se da je u nas 90% vjernika. To je laž. Mi smo svi nasilno unovačeni. Roditelji su nas kao svežnjeve nosili da nas se polijeva vodicom i upisuje u knjige. To je nasilno novačenje. Nije to svjesno opredjeljenje za katoličku vjeru tako da u nas nema 90% vjernika. Ima ih možda 13%.

Ali kada ljudi odrastu i pri popisu stanovništva dobiju priliku izjasniti se, zašto se opet izjašnjavaju kao vjernici?

MANDIĆ: Zato što je ta prisila velike konvencije strašna. Zato što je Crkva spojena s državom pa su mnogi dokumenti uvjetovani. Neke dokumente možeš dobiti samo ako ispostaviš crkveni dokument o krštenju, krizmi… Crkva i država na zajedničkom su poslu vođenja glupog stada.

Kolika je krivnja Crkve za državu kakvu sad imamo?

MANDIĆ: Enormna. Crkva je bila desna ruka te komunističko-udbaške tuđmanoidne struje koja je 90-ih upropastila Hrvatsku. Crkva, organizirana religija, najstrašniji je zloduh planeta. Globalni zloduh.

Traži se otvaranje svih arhiva. Je li vam u tome išta sporno?

MANDIĆ: Nije, nego mi je smiješno. Pa nisu udbaši bili bedasti pa da su svoje tajne ostavili zapisane. Taman posla. Prvo, to nisu napravili. Drugo, imali su dovoljno vremena da sve to izbrišu, ako je trebalo. I treće, oni su međusobno toliko umreženi da nikada nikakva tajna, osim da je neki Ivan jebao Jovanku i napravio je nezakonito troje djece, neće izaći na javu. Ništa drugo neće izaći.

Može li se vjerovati medijima?

MANDIĆ: Treba čitati između medija. U socijalizmu je trebalo čitati između redaka, a u kapitalizmu čitamo između medija. Ne treba im vjerovati, nego čitati između njih ne bi li se našao neki trunak istine. Sad je sve više medija i sve su lošiji i lošiji. Nepismeni su. Nekad su novine bile bezlične, dosadne i suhoparne, a danas su živahne, bleferske, plitke i lažne.

Unatoč toj vašoj jezičavosti ispada da ste vi ipak neka sentimentalna, starinska duša.

MANDIĆ: Ja sam umiruća duša. Evo, predao sam za objavu novu knjigu “Predsmrtni dnevnik”. To govori u kakvom sam raspoloženju.

Posljednja knjiga?

MANDIĆ: Toplo se nadam da je to moja zadnja knjiga. Usrdno to očekujem. Nemam više ni snage ni volje dignuti ruku na tipkovnicu, kamoli na nešto drugo na što možete pomisliti. To je posljednji trzaj mišljenja da nekako oblikujem svoj pojam o smrti. U našem se narodu kaže – tko živ, tko mrtav, a postoji i jedna latinska izreka – smrt izvjesna, sat neizvjestan. E, dakle, da to malo izložim kao svoju posljednju preokupaciju. Prema tome, zadnje što sam sad uspio smisliti i izvući iz sebe jest kršenje tog tabua smrti. Jer smrt je u našem stoljeću posljednji veliki tabu koji se ne smije spominjati. Spominjati smrt u svakidašnjem razgovoru gore je nego spominjanje spolne ili duševne bolesti. Užas. Nitko s tobom neće razgovarati ako mu eventualno kažeš – očekujem da uskoro umrem od ovoga ili onoga. Odmah viču: “Nemojte mi o tome govoriti”. To se zove tanatofobija. Duboki kršćansko-židovski kompleks kao strah od stvarnosti. Pokušao sam obraniti slobodu govorenja o smrti. Stari filozof Epikur još je davno obrazložio – dok smo mi, smrti nema, dok je smrt, nas nema. I gotovo. Autoironično sam pretpostavio da bi od mene bilo pristojno umrijeti u okvirima statističke vjerojatnosti. Kada sam tu knjigu počeo pisati, 2014., tada je predviđeno vrijeme trajanja života bijelih muškaraca na zapadu bilo 76-77 godina. Slučajnost je htjela da su moji ugledni kolege Tomislav Ladan i Branimir Donat umrli u 76. godini pa sam zaključio da, ako su oni umrli, vrijeme je i meni. Bilo bi čisto pristojno da odapnem i riješim ovaj svijet i ovu okolinu tereta svoje malenkosti. Dakako, istodobno u tome ima i neke ozbiljnosti. Ta moja ironija prema samome sebi jest da treba umrijeti uredno, pravilno i na vrijeme. A od čega ću umrijeti kada me nije uhvatila nikakva strašna boljetica?! Prema tome, umire li se od smrti ili od svoje želje da se umre. Tek je Jean Améry u svom djelu “Dići ruku na sebe – diskurs o slobodnoj smrti” uspio modificirati Freuda i njegov dualni par eros-thanatos. Ne – nagon smrti, nego – nagnuće k smrti. On tvrdi da je u biti čovjeka da osim želje za životom, ima i želje za smrću. Onda sam se pokušao šaliti na tu temu poričući tanatofobiju jer ste gotovo pa skaredni ako privatno u društvu spominjete smrt.

Nije vam uspjelo. Prebacili ste.

MANDIĆ: Eto, nije mi uspjelo. No, molim da se zna da krajem svibnja izlazi moj “Predsmrtni dnevnik”. Ta knjiga, koliko je autoironična, istodobno je i obilježena mojim polemičkim otporom bilo kojoj smirenosti.

Starimo kao narod, izumiremo. Brine li vas uopće kako će Hrvatska izgledati kada vas više ne bude?

MANDIĆ: Narodi nestaju kao što nestaju jezici. Nestaju države, umiru i u prah i pepeo nestaju tisućugodišnja carstva, a jedan je mitoman 90-ih klicao “vječnoj Hrvatskoj”. Pa to je stvarno da se lijevom nogom tučeš u glavu. Metaforički govoreći, treba stvarno biti ideološki manijak i govoriti da je nešto vječno. Da jedna državica može postojati kao samostalna, i to vječno. To je skaredno. E, pa, ne može. I sad se, evo, vraćamo na početak razgovora. Mi se stalno pozivamo na neke zemlje u kojima često padaju vlade pa kažemo – nije to ništa ako padne Vlada. Ma, nemojte mi reći! Kriza vlade u Francuskoj ili Italiji jedna je stvar, a kod nas je katastrofa. Pa neka.

12. 5. 2017

Večernji list (vecernji.hr)

Foto: Boris Ščitar/PIXSELL

Komentari: 1

e viva čičak i kopriva

06. 08. 2017 - 11:44

Šalite se, g-dine Mandiću da Hrvatska nije vječna kada jeste e viva Montenegro.
Novi komentar