Ivančić: Plenković kao patvoreni Eichmann

Ako slučaj Marka Starčića obilježava početak nove ere sistematskog kažnjavanja za grijeh „verbalnog delikta“ u Hrvatskoj – a nema sumnje da isti upozorava na činjenicu da je oduzimanje prava na slobodan govor preraslo u državnu rutinu – onda to nije (tek) radi toga što je osamnaestogodišnjaku iz Poreča uručena prekršajna prijava „za remećenje javnog reda i mira vikom“ (!) jer je, u momentu dok je hrvatski premijer davao izjavu za novinare pred gradskom vijećnicom, uzviknuo „HDZ lopovi!“, nego (mnogo više) zbog riječi kojima je Andrej Plenković naknadno komentirao agilnu intervenciju organa pravne države. „Zakon se treba provoditi!“ kazao je.
Objavljeno: 28. 08. 2017 - 16:10 Promjenite veličinu teksta: A A A
Ivancic: Plenkovic kao patvoreni Eichmann

Piše: Viktor Ivančić

Ljudska povijest obiluje gadostima koje su počinjene pod devizom da „zakon se treba provoditi“. Adolf Eichmann, recimo, s tom je parolom poslao milijune ljudi u smrt, a kasnije ju je prizivao i na vlastitome suđenju, i to kao olakotnu okolnost, kao nalog kojemu je morao pokoravati i podrediti mu svoju volju, pa svejedno nije izbjegao vješala. Učinkoviti administrator Trećeg Reicha, tobože, nije sebi na vrijeme razjasnio da postoje i takve okolnosti kada je put u bestijalnost utrt provođenjem, a ne kršenjem zakona.

Razlika između Plenkovića i Eichmanna, međutim, tiče se iskrenosti ili, barem, minimalne razine respekta prema istini. U Eichmannovu slučaju, naime, doista je postojao zakon kojega je ovaj revno provodio i na taj način organizirao masovni zločin dotad nezabilježenih razmjera, dok „zakon“ na čije „provođenje“ Plenković poziva nije moguće naći u fundusu pravnih akata hrvatske države.

Trebali bismo biti žešći imbecili da povjerujemo kako bi mlađahni Starčić bio izložen policijskome i sudskom progonu i da je na javnome mjestu, jednako glasno, uzvikivao „Živio HDZ!“ ili „Živio premijer!“, te nema nikakve sumnje da se prekršajna prijava „za remećenje javnog reda i mira vikom“ ne odnosi na intenzitet (izražen u decibelima), nego na sadržaj onoga što je inkriminirani izgovorio. Kada bi, pak, zaista postojao zakon koji građanima ne dopušta da na političkim okupljanjima uzvikuju „HDZ lopovi!“, bio bi to pravni dokument uperen protiv slobode koji sam po sebi predstavlja normativni zločin, a takav, zasad, čak ni u Hrvatskoj formalno nije usvojen.

Što dakle znači iskaz da „zakon se treba provoditi“ kada „zakon“, kao predložak za mobilizaciju represivne mašinerije, ne postoji, kada je on prazno mjesto i kada „oslanjanje“ na njega nije ništa drugo do ogavna laž? Uzmemo li u obzir manipulaciju nepostojećim zakonom, stvarni sadržaj Plenkovićeva iskaza glasi: „Represija se treba provoditi!“ „Zakon“ je tek prijeko intonirana floskula, retorička štaka koja služi legitimiranju nasilja u državnome aranžmanu.

Zanemarimo li – krajnje politički nekorektno – težinu počinjena zlodjela, Andrej se Plenković u tome smislu ukazuje kao patvoreni Eichmann, preciznije: hrvatski premijer je Freedom Eliminator, čovjek koji građane lišava slobode, u ovome slučaju slobode govora, bez ajhmanovskog alibija.

Uzgred budi rečeno, jedva punoljetni Starčić svojim postupkom ne samo što nije prekršio nikakav zakon, već je u doslovno dvije riječi sažeo i javno izrecitirao sudsku presudu iz ožujka 2014. kojom je Hrvatska demokratska zajednica osuđena zbog izvlačenja više desetaka milijuna kuna iz javnih tvrtki, odnosno – zbog lopovluka. Uz to što se njime konstatira po svemu notorna stvar, uzvik „HDZ lopovi!“ ima dakle čak i svoje pravosudno utemeljenje, možemo ga (ako nam je tako milije) uzimati u obzir kao sudski verificiranu istinu, ali – nakon intervencije šefa Vlade i njegove budne žandarmerije – ujedno i takvu istinu čije razglašavanje spada u zonu kršenja javnoga reda i mira, kažnjivo po zakonu što je isporučen kao priručna fikcija, jer „represija se mora provoditi“.

Primjer golobrada Starčića granični je jedino utoliko što su naivci dosad mogli snatriti o disciplinskim izuzecima i ekscesnom entuzijazmu uniformiranih lica, a sada su se dužni suočiti s nizom koji svjedoči o pravilu. Samo tokom ovoga ljeta policijski lov na neodgovorne pojedince što su se odavali „verbalnim deliktima“ – da ne bude zabune: isključivo onima usmjerenim protiv vladajućih struktura – poprimio je šampionske razmjere, pa se stječe dojam da su žandari i pomoćne pravne službe revnije prebacivali normu i od izmoždenih vatrogasaca.

Počelo je određivanjem petodnevnog pritvora za sedmoricu navijača Hajduka koji su vrijeđali državnu tajnicu Janicu Kostelić, da bi tužilac potom zatražio zatvorske kazne; zbog prijetnji premijeru Plenkoviću pritvor je najprije omirisao 45-godišnjak iz Dubrovnika, potom 21-godišnji Hrvat iz Austrije, a onda i 44-godišnjak iz Nove Gradiške; protiv sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček podignut je optužni prijedlog zbog „narušavanja javnog reda i mira“ jer je u jednome svom službenom dopisu kritizirala rad policije; državno tužilaštvo maltretiralo je aktivista Peru Mrnarevića zbog ironično intoniranog transparenta što ga je nosio za vrijeme prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu: na transparentu je naime pisalo „Vratite Italiji Istru i Dalmaciju“…

Agresivni i nervozni angažman državne sile protiv neočekivanih kritičkih udara, neskriveni poriv da se nepoželjni vid govora izbaci s javne scene, potreba da se interventnim nastupima „organa za zaštitu reda i mira“ dokine i zbriše sve osim klimoglavog odobravanja, pokazuju da Andrej Plenković – makar svoju kompleksašku aroganciju ukrašavao svom silom najjeftinije „proeuropske“ bižuterije – potiče iz legla duhovnoga oca Partije i pripada sorti kastriranih autokrata, onih koji poslije nekog vremena osjete snažnu frustraciju zbog otkrića da ih zakonska infrastruktura trajno osujećuje, da im limitira mogućnosti i gnječi aspiracije, da zlobno sabotira potpuni dovršetak zamišljene strahovlade, pa će baš zbog toga svaki čin svoje protudemokratske samovolje pravdati izmišljenom „normativnom nužnošću“.

Ako nekoga lišavamo slobode, u ovome slučaju slobode govora, za to nisam kriv ja, nego zakon – poručuje hrvatski premijer – a ako zakon na koji se svečano pozivam ne postoji, to ne može spriječiti njegovu represivnu dinamiku! Ergo: „zakon“ koji ne postoji kao formalno utemeljeni pravni akt, ali je napadno prisutan u vlastodržačkoj retorici, ne samo što je faktički na snazi, nego je zajamčena nepregledna širina njegova tumačenja i primjene.

A to nas opet vodi nazad do Eichmanna, odnosno do Jasenovca i parole „Za dom spremni“ uklesane u neposrednoj blizini nekadašnjega ustaškog logora smrti: kao što se zna, ova već devet mjeseci uspješno odolijeva zubu pravnih normi, iako zakoni Republike Hrvatske eksplicitno zabranjuju javno isticanje fašističkih slogana, obilježja i drugog simboličkog blaga. Plenkovićev je refleks, dakako, u tom slučaju bio bitno drugačiji nego kod postpubertetskog Starčića iz Poreča: umjesto poruke da „zakon se treba provoditi“ (jer ne postoji), osnovao je nekakvu akademsko-lakrdijašku komisiju i njome odaslao uputu da „zakon se treba odgoditi“ (jer postoji).

Taj sitnopiljarski manevar vladajuće političke volje – da se nepostojeći zakoni „provode“, a postojeći storniraju – blizak je deklariranim demokratskim idealima taman koliko i poklič „Za dom spremni“ ljudskoj slobodi. Ili ovako: dok god se s visine izvršne vlasti tvrdi da ona psovka na mramornoj ploči u Jasenovcu nije fašističko obilježje, možemo biti sigurni da se – „proeuropskoj“ bižuteriji unatoč – fašističko obilježje nalazi na čelu Vlade.

Peščanik.net, 28.08.2017.

Komentari: 1

Елокуцио тираније -демократије

29. 08. 2017 - 11:54

Г-дин Иванчић је готово једина свјетлост самокорумпираног интелекта на Балкану. Пише о хрватским приликама, будући да је отуда, формално супротно а суштински истоветно афоризму Владимира Јовићевића Јова - "Ни Шекспир није рекао: Нешто је труло у држави Енглеској". Различито, дакле и Шекспиру, а ипак истоветно: ...bio bi to pravni dokument uperen protiv slobode koji sam po sebi predstavlja normativni zločin, a takav, zasad, čak ni u Hrvatskoj formalno nije usvojen.
Novi komentar