Četnik koji pali požare: Mitsko biće stvoreno od žege, bure, straha i nacionalizma

Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava

Objavljeno: 29. 08. 2017 - 11:26 Promjenite veličinu teksta: A A A
Cetnik koji pali pozare: Mitsko bice stvoreno od zege, bure, straha i nacionalizma

Piše: Ante Tomić

Mnoga nevjerojatna bića naseljavaju naš svijet. U pećini pod planinom na hrpi zlata spava zmaj, nosati i uhati goblin krije se pod korijenom stoljetnog hrasta, div luta šumom s toljagom na ramenu, vukodlak zavija u noći punog mjeseca, vilenjak jaše kentaura, a patuljak grifona, feniks izgara u pepeo i podiže se iz njega, sirena na pustom grebenu svojom pjesmom punom čežnje mami usamljene mornare. Veliko strpljenje, oprez i, više od ičega, sreću valja imati da biste vidjeli koje od ovih bića, a jedno je rjeđe i tajanstvenije od svih. Četnik koji podmeće požare.

Četnik koji podmeće požare tako je rijedak da ga nema ni u Tolkienovoj prozi ni u romanima Georgea R. R. Martina, Jorge Luis Borges ga ne spominje u poznatom “Priručniku fantastične zoologije”, kao ni J. K. Rowling u referentnoj “Fantastične zvijeri i gdje ih naći”, ali čudovište je nesumnjivo među nama. Mnoge su ga Hrvatice i Hrvati posljednjih tjedana susreli i o tome događaju posvjedočili na fejsu, o njegovim se poremećenim navikama autoritativno raspravlja na domoljubnim portalima, s oltara se upozorava na njega, viđali su ga čak i reporteri državne televizije. Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava u treperavoj jari kod magistrale u Baškom Polju, da bi se časak kasnije ukazao između Konjskog i Dugobaba, ili u Vodicama, ili na Ugljanu, ili u brdu iznad Unešića, ili kod Benkovca, a neki čak kažu da se pojavljuje na svim ovim mjestima istodobno.

Dok jedni tvrde da je sasvim ljudskog obličja, samo manji, drugi se kunu kako su četniku koji podmeće požare vidjeli pseću glavu, konjski trup, kozje noge i ljuskav zmijski rep. Treći ga opisuju s kratkim, svinutim rogovima, četvrti kažu da četnik leti. Jednu je čobanicu, pričaju, zaskočio dok je na Zrmanji pojila ovce, zadigao joj haljinu i ugrizao je za stražnjicu, jednom je lovcu na Dinari uzeo pušku iz ruke i iz obje cijevi odjednom pucao u njegova kratkodlakog ptičara, a jedan planinar pripovijeda kako ga je gledao na Velebitu, kod Tulovih greda, kako istrčava iz Golfa kragujevačkih registracija i bezbrižno pali grabov gaj pjevajući Milu Kitića, i svim ovim prilikama iza njega su ostali bezbrojni četvorni kilometri spržene zemlje i čađavih stabala.

Nadnaravno čudovište, četnik koji podmeće požare, mračnom čarolijom napravljeno od žege, orkanske bure, straha i nacionalizma i ove je godine zapalilo Dalmaciju i vješto pobjeglo. Premda znamo sve o njemu, i s crkvenih oltara i na državnoj televiziji i na domoljubnim portalima detaljno su nam objasnili i otkud je, i čiji je, i kako i po čijem nalogu djeluje, sve su policijske zasjede i potjere za njim bile neuspješne, nikad nitko nije uhvatio četnika koji podmeće požare. Nejasno je kako bi ga i mogli zaustaviti, pomaže li standardno oružje, ili valja posegnuti za blagoslovljenom vodom, glogovim kolcem i srebrenim metkom. Bit će da je ipak dovoljno redovito piti Clopixol, Moditen, Haldol, Zeldox ili nekakav drugi antipsihotik.

Ustvari, vjerojatno bi trebalo angažirati poljoprivrednu avijaciju i čitavu zemlju poprskati nekakvim snažnim lijekom jer je pojava epidemijskih proporcija. Kad god u srpnju i kolovozu krenu požari, u nas kao i u Španjolskoj, Portugalu ili Kaliforniji, krivac se nepogrešivo zna. Dobro, za španjolske, portugalske i kalifornijske požare možda i ne, ali u nas je samo jedan dušmanin mogao zapaliti, poznato biće iz narodne predaje, mitski četnik. Nema tko drugi biti. Običan narod u autobusima, tramvajima, sportskim kladionicama, kafićima i samoposluživanjima, kao i medijski i biskupski autoriteti, vlast i opozicija, svi se neobuzdano, čak i s jednom nasladom, predaju kolektivnom mahnitanju, masovnoj psihozi o četniku koji podmeće požare.

Krene li oganj gutati šume i maslinike i cijela stabla izgaraju u trenu kao šibice, krene li takvo nekakvo elementarno zlo na nas, nađemo li se na putu nezaustavljivoj, čudovišnoj stihiji, u nama se probudi jedna iskonska strava, ugasi nam umove pa više nismo bolji od divljaka što vjeruju u vilenjake, divove i zmajeve. Podigne se hajka kao u stara doba kad su se s vilama i sjekirama obračunavali s vješticama i vukodlacima. Slijepa, nerazumna rulja osvetnički se okomi na nekoga za koga joj se naprosto sviđa vjerovati da je krivac i zbog nekakvih izmišljenih bića naposljetku stradavaju pravi živi ljudi.

Nakon što su portali i televizija danima potpirivali nacionalnu mržnju pričom o četniku koji podmeće požare, jedna je nesretna, bolesna djevojka iz zadarskog kraja pošla zapaliti srpsko selo. Mirnim je glasom, bez kajanja, to priznala policiji, vjerujući kako je prvorazredan patriotski čin ako nekakva pravoslavna baba izgori zajedno sa svojim kozama. Mnogi bi se, uostalom, i složili s njome, pa i među policajcima. Zbog jedne iskre iz dalekovoda, nečijeg neopreznog roštilja, opuška bačenog iz automobila ili nekog sličnog, mnogo uvjerljivijeg uzroka požara u trenutku se tako ponovno nađemo u prilici da gore srpske kuće.

Istina, kad su gorjele srpske kuće, njih nisu Hrvati palili. Hrvati tako nešto nečovječno nikad ne bi napravili, nego kad je ono bila Oluja, sjećate se, Srbi su tako bezglavo bježali da im je do jednoga ostao, kome pomfrit, kome pileća prsa, kome hrenovke, na uključenom štednjaku. To je, oprostite, činjenica.

Jutarnji list

Foto: makarska-post.com

Komentari: 0

Novi komentar