PRIČA ANALITIKE: Žena na stanici

Postoje događaji koje pamtimo čitavog života, a kada ih ispričamo izgledaju obično. Te davne januarske večeri našao sam se na autobuskoj stanici malog grada u unutrašnjosti. Vraćao sam se na nekoliko dana kući nakon položenog prvog ispita na fakultetu. Nestrpljenje uspješnog početnika da se vidi sa svojima i saopšti im radosnu vijest, natjeralo me da uprkos nevremenu, čestim presijedanjima i zastojima u saobraćaju, ipak krenem na put.

Objavljeno: 02. 09. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
PRICA ANALITIKE: Zena na stanici

Piše: Zoran VULEVIĆ

Već čitav sat sam stajao podno niskog svoda zapuštene prizemljuše očekujući autobus kojim bih se konačno odvezao kući. Približavala se ponoć. Na stanici, činilo se, nije bilo nikoga. Samoća čak i u pogodnijim okolnostima od ovih u kojima sam se nalazio, ako potraje, može postati razlog nadolazećeg nemira izazvanog mislima koje nas plaše i poput nasrtljivih insekata sve bezobzirnije opsijedaju naš misaoni prostor. I ja sam, uzaludno se od njih braneći, postao njima zarobljen u ovoj sniježnoj noći nestvarne tišine. I počeh se češće osvrtati kako bih uvjerio sebe da se ne nalazim ni u kakvoj opasnosti.

Snijeg i neprijatne misli: Snijeg je već skoro bio prestao da pada. Rijetke pahulje su sporo i lijeno promicale pored jedine ulične svjetiljke u blizini. I ja, više da bih odagnao neprijatne misli, nego da prekratim vrijeme do dolasaka autobusa, što mi je do sada i bio najveći problem, počeh da se zabavljam brojeći ih. Nastojao sam da mi ni jedna ne promakne, što mi je uspijevalo bez naročitog napora. Ne pamtim koliko sam ih izbrojao, kada nešto lupi iza mojih leđa. Moj nagli trzaj i okret prema izvorištu zvuka, usmjeri mi pogled na vrata čekaonice utonule u mrak, za koja mi sekada sam doputovao učinilo da su zaključana.

To je bio itekako dovoljan podsticaj da se na temelju malopre|ađnjih misli, iznenada, snažno nametne ona koja me tjerala na neodložan, trenutan bijeg. Kao već povremeno prisutna, ali do sada kontrolisana posledica njihovog zajedničkog uticaja na mene, ta se misao tako nadmoćno nametnula tek onog trenutka kada sam opravdanost  za njihovo postojanje pronašao u tom tajanstvenom zvuku koji me “presjekao.”

Kad god bih se našao u situaciji koja me plaši, pomoć sam nalazio razmišljajući o tome da bi neko, do čijeg mi je mišljenja posebno stalo, moj ujak na primjer, mogao nekako saznati za moje ponašanje, ili me čak sakriven odnekud posmatrati. I sada sebe na to prisilih. I samo je to, kao i ponos mladog čovjka, joši studenta, učinilo da strahu ne podlegnem. Čak se, hrabreći se šapatom, odvažih da krenem prema čekaonici, gdje se, u to više nije bilo nikakve sumnje, neko ipak  nalazio.

Oprezno prilazeći vratima vidjeh crvenkasti odsjaj na njihovom staklenom dijelu. Zapitah se od čega dolazi. Nelagodnost zbog predstojećeg zagonetnog susreta, ponovo pokrenu strah od nadprirodnog i priču o duhu umrlog vozača koji, kažu, povremeno noću obilazi stanice, u trenutku učini gotovo realnom. Dvoumeći se da li da odustanem, ipak prihvatih kvaku klimavih i pri dnu od vlage istrulih vrata. Morao sam ih jače pogurati da bi se uz gnječavu škripu nabreklog drveta nekako otvorila, što  prvi put nijesam uradio pa sam pomislio da su zaključana.  

Izgled čekaonice: Sa zebnjom provirih u polumračnu unutrašnjost čekaonice. I odmah lijevo od vrata, u uglu nevelike prostorije, ugledah krupnu stariju ženu gdje  sjedi zaogrnuta pohabanim ogrtačem pored male, tek založene peći, od koje je i dopirao crvenkasti odsjaj na vratima čekaonice. Moj ulazak ni najmanje nije privukao njenu pažnju.

Prećutala je i odgovor na moj glasnije upućen pozdrav. Uzimala je sitno kestenje iz omanje korpe od pruća i raspore|ivala ga po rešetkastoj površini peći. Na dohvat joj ruke ležao je žarač, uzrok one malopređašnje lupe. Uzdužno, pored žarača, bile su  poređane nekolike gomilice ćumura, razdijeljenog tako da ga ima do jutra. Svjetlost je obasjavala uski krug oko svog izvorišta u kome je žena bila izložena mom pogledu i ja se, na kratko, preobratih u pažljivog posmatrača predstave na prigušeno osvijetljenoj bini, što pojača utisak neobične tajanstvenosti koji me je obuzeo  čim sam ugledao ovu usamljenu ženu.

Šta je rekla žena: Prišao sam peći poslije kraćeg kolebanja. Već se osjećala prijatna toplina. Ćutao sam jer se žena, i dalje zagledana u peć ispred sebe, ponašala kao da ne primjećuje moje prisustvo. Proveli smo tako, u tišini, još neko vrijeme, prije nego je počela odabirati pečenije kestene i prebacivati ih iz ruke u ruku. Ti učestali pokreti suvih, ogaravljenih šaka, pri kojima su iz njih iskakali, pa odmah zatim u njih uranjali pocrnjeli kesteni, proizvodili su neprijatan, šušteći zvuk, sličan onom koji stvaraju miševi jurcajući kroz sparušenu gomilu lišća.

Grijala je tako velike, koščate šake koje bi više odgovarale muškarcu. Osmotrih je malo pažljivije. Poveća glava kao srasla sa širokim ramenima, davala je njenoj figuri krut, stamen izgled, pa pomislih kako je priroda u poslednji čas odredila njenu pripadnost.

Na običnom i, reklo bi se, nekada ljepuškastom licu, uokvirenom vunenim šalom neodredjene boje, ispod kojeg su se do sredine visokog čela, kao uštirkani pružali pramenovi sijede kose, čineći ga manje upadljivim, nijesam mogao uočiti ni najmanju grimasu. Ogrtač kojim se obmotala bio je sastavljen i iskrpljen od nejednakih komada tkanine različitih boja. Neki od tih djelova su rašiveni visili, pa se vjetar, čiji su povremeni naleti podno istrulih vrata i ovdje dopirali,  poigravao njima. Ona bi se tada pridizala sa male drvene klupe, prikupljajući trošni ogrtač bliže svom tijelu, pri tom otkrivajući dotrajale, do iznad članaka podvrnute gumene čizme, kroz koje su već i prsti provirivali.

Umor: Žena je sve češće sklapala umorne, otežale kapke. Pri tim usporenim treptajima oka i njena bi se glava povremeno pognula. Drijemala je sa kestenima u poluotvorenim šakama koje su, priljubljene jedna uz drugu, našle utočište na njenom krilu. Ili bi ih, stiskajući još uvijek toplo kestenje, lagano uvlačila ispod ogrtača. Kesteni su ličili na okruglaste komadiće usitnjenog ugljena, jer je više puta jedne iste pekla. Tek kada bi se pretvorili u ugljenu prašinu, korpu je punila novim kestenima.

Gledao sam to žalosno, usamljeno biće, ispunjen osjećanjem sažaljenja koje je izazivalo mučninu  i gonilo me da što prije napuštim čekaonicu. Ali, potreba nastala kao posledica baš tog osjećanja, istovremeno me je,  ne manjom snagom, i zadržavala da ostanem i sa ženom razgovaram. U takvom stanju nespokoja i nedoumice što da uradim, žena se iznenada pomjeri. U tom trenutku jedan kesten kliznu iz njene ruke i dokotrlja se do mojih nogu. Ona se promeškolji i prvi put podiže glavu, ali ne i pogled koji zadrža u visini izvora toplote, istovremeno odlažući ostalo kestenje u korpu od pruća. Iskoristih priliku i brzo podigoh stvrdnuti kesten i pružih joj ga. Nije napravila pokret da ga preuzme i ja ga odložih pored peći. Ovakav njen postupak  konačno otkloni nedoumicu oko izbora koji ću napraviti, da li ću ostati  ili otići iz čekaonice.

“Baš nemam sreće sa autobusima danas. Čini mi se da,i pored ovakvog nevremena previše kasne!“

Žena ne reče ništa.

“Sigurno vam nije lako da noći provodite ovdje,“ pokušah ponovo da započnem razgovor.

I dalje ćuteći, žaračem malo razgrnu ćumur, što jače osvijetli prostoriju. Zatim sporim, ali uvježbanim pokretom izvuče odnekud ispod ogrtača, dva lista papira, davno isčupana iz sredine velike đačke sveske  i, ne gledajući me,  pruži mi ih. Bila su ispisana na sve četiri strane krupnim, crvenom slovima. Začuđen pomislih da je žena izgubila moć govora i da znatiželjne putnike na ovaj način upoznaje sa svime što je snašlo. Privukoh najbliži od nekoliko trupaca iza vrata i sjedoh pored peći, tačno preko puta žene, i još ponamještajući se,  počeh čitati redom :

“Moj život je bio pravo mučenje, ali ima i nesrećnijih ljudi od mene koji žive nanoseći bol i čineći zlo drugima. Takvi neće imati mira ni na onom svijetu. Zato je moja nesreća u odnosu na njihovu neznatna, prolazna i sasvim kratkotrajna”.

Tužna priča: Roditelji su mi stradali u zbjegu početkom rata, negdje s jeseni 1941. Kao tek rođenu bebu, prihvatio me  mladi bračni par iz jednog zabačenog sela  koji se u tom zbjegu slučajno zatekao. Ostala sam kod njih do punoljetstva. Radila sam naporno od najranijeg djetinjstva sve što su od mene tražili. I čudila se  zašto “moji roditelji”  i prema meni ne pokazuju  ljubav i pažnju kao prema mom ''bratu i sestri''. A, oni su svih tih godina krili od nas  tu strašnu istinu. I baš neposredno nakon mog osamnaestog rođendana, sve sam slučajno saznala. San mi te noći nikako nije dolazio na oči, pa sam njihov razgovor sa  sestrom ''moje majke'' koja je iz grada došla da nas posjeti, čula ležeći u svom sobičku. I više me niko nije mogao kod njih zadržati. Otišla sam daleko, riješena da se više nikada ne vratim. Ali, dio mene će zauvijek ostati u drvenoj kući na ivici šume, gdje me i danas vraćaju nemirni snovi.

Slučaj je htio da odmah po dolasku u ovaj grad dobijem posao čistačice u jednoj fabrici. Na nešto bolje nijesam mogla računati, jer sam jedva znala da čitam i pišem. Poslije višegodišnjeg iscrpljujućeg rada  teško sam oboljela na plućima. Nakon dugog liječenja bila sam sposobna samo za manje naporne poslove. Nadležni u fabrici i opštini  obećali  su da će mi pomoći i čak dodijeliti neku sobu na korišćenje. Bezgranično sam vjerovala u njihovu pravičnost i dobronamjernost. Od najranijeg djetinjstva slušala sam da smo se za takvo društvo i borili. No, vrijeme je prolazilo  a obećanja su ostajala samo obećanja. Sumnja, a s njom i razočarenje  da sve nije baš kako sam zamišljala, svakim danom je bivala sve veća. Da bih se prehranila,  počela sam nadničariti. A, naučila sam praviti i divne korpe od pruća  koje su se dobro prodavale. Uglavnom, nekako se životarilo. Povremeno bih obilazila one čija je obaveza bila da mi pomognu. I uvijek slušala istu priču: ”Baš dobro što si do{la. Uskoro ćemo to srediti. Izdrži još samo malo.” A, ja sam ih već godinama strpljivo čekala. Na kraju sam  počela primjećivati da me sve više izbjegavaju i neljubaznije primaju. Konačno sam shvatila da od obećanja neće biti ništa. I prestala sam da im odlazim. Imala sam i ja svoje dostojanstvo.

Onda, jednog dana, sasvim neočekivano, dobih neke papire  kao potvrdu  da će svoju obavezu  ipak  ispuniti. Ivrati mi se izgubljena nada, ponekad čak praćena grižom savjesti zbog mišljenja koje sam bila o njima stvorila. Ispunilo me prijatno, tako priželjkivano osjećanje da neko, ipak, i o meni brine.

Nažalost, vrijeme je pokazalo da je i ovo bila samo još jedna njihova prevara. Shvatila sam da je moja nevolja bila u tome  što nijesam imala nikoga važnog da moli za mene.

Narušeno zdravlje: U mladosti načeto zdravlje lako se narušava, naročito ako nemaš uslova da ga sačuvaš. S godinama sam sve češće pobolijevala i sve teže se kretala. Već dugo u ovoj čekaonici provodim noći, mada su me nekoliko puta i odavde tjerali. U poslednje vrijeme sam,  nemoćna da se duže krećem, i po danu u blizini stanice. Ostalo mi je nešto od skromne ušteđevine koju pažljivo trošim, a meni i ne treba mnogo.  Skoro da više i ne osjećam potrebu za hranom, čak ni za boljim smještajem. I kestenje sve manje prodajem, iako ga i dalje nabavljam. No, sigurna sam da ovo mučenje neće još dugo trajati. Osjećam to i srećna sam zbog toga. Kako čudno zvuči kada kažem da sam srećna! Ali, ta moja sreća nema značenje kao kod drugih ljudi, jer je vezana za moj nestanak. Sada, na kraju života, kada o svemu razmišljam, najviše me zaboli duša što sam ostala osiromašena za radost materinske ljubavi, najljepšeg osjećanja koje je priroda podarila ženi. Možda su dijelom i za to krivi autori papirnatih obećanja u čije sam poštenje predugo vjerovala. Čuvala sam dugo te njihove laži, dok jedne večeri njima nijesam založila peć.

I jedva mi je te noći to pošlo za rukom. Kao da su preko svojih lažnih tvorevina do poslednjeg trenutka nastojali da mi naude. Slatko sam se smijala gledajući kako nestaju u plamenu. Tu noć neću pamtiti samo po prvom iskrenom smijehu od kada sam napustila selo, nego mnogo više zbog odluke koju sam donijela. Dugo sam je u sebi nosila i protiv nje se borila snagom očajnika koji grčevito nastoji da odloži čas svog umiranja. Odlučila sam da do kraja života više ni sa kim ne prozborim ni jednu, jedinu riječ! Te nezaboravne, oproštajne večeri, ja sam, u stvari, završila svoj bijedni život.

Ispovijest: Nikada mi nije bio običaj da se nekome žalim ili koga optužujem za svoju nesreću, ali ovo pismo, koje je te noći u moje ime  napisao moj nekadašnji gazda,  koji je uvijek po nešto pisao, davaću svakome ko pokuša da sa mnom razgovara. U inat svih ljudi rođenih bez duše.”

Tako se završavala ženina ispovijest. Iskreno potresen, vratih pismo bez adrese namijenjeno svijetu. Uzela ga je i ne pogledavši me. Još uvijek je njen pogled počivao na izvoru toplote, pa sam joj jasno vidio oči. Ali, u tim tamnim očima, i pored sjaja koji se u njima ogledao, nijesam mogao pronaći ni malo živosti. Gledale su prazno, bez izraza. Kao vosak žuto lice, nepomično i nepromjenljivo, uznemiravalo je posmatrača. Ako su oči i lice ogledalo duše, onda je ona više nije imala. Ova misao o njenom duševnom nepostojanju bila mi je posebno neprijatna kada sam je dovodio u vezu sa njenom krupnom figurom. Stepen nelagodnosti koji osjetimo našavši se pred olupinom nekog, ko zna kada nasukanog broda, bez sumnje zavisi od njegove veličine.

Pomislih da već odavno sve radi po navici. Ne učestvujući svjesnim dijelom bića ni u jednoj radnji. Da zalaže peć tek tako, da tako peče i kestenje. Bez želje da ih više ikome proda. Čak joj je postalo svejedno da li će neko i njeno pismo pročitati. Kao da je svako osjećanje zamrlo u njoj. Prođe me jeza i povrati se stanje kratkotrajne mučnine kad ovo shvatih.

Osmjeh: Na ženinom licu se iznenada, i samo na tren, pojavi izraz nalik na osmijeh koji se, u kratkim razmacima, povrati još nekoliko puta. Poslednji put se čak i nešto duže zadrža. Ali, to je bio tako neugodan, živom čovjeku neprimjeren izraz, kao da pred sobom vidimo mumiju koja se smiješi, da prosto zadrhtah. Što li je izazvalo njegovo javljanje? Kakva su to razmišljanja podstakla promjenu na njenom ovoštalom licu?

Razloge sam mogao samo nagađati, ali u jedno sam bio siguran, da ga nije pokrenulo sjećanje na neki srećan događaj iz njenog života.  Ne samo smijeh, već i iskren osmijeh, osmijeh od srca, može biti prenosiv kao aplauz. Kod onih čija se duša navukla na životne oštrice kao paučina na bodljikavu žicu bačenu u uglu podrumske prostorije, osmjeh ne izaziva takvo dejstvo. On nas samo može rastužiti i čak zaplašiti. Sva ta životna stradanja utisnuta u svaku njegovu poru, njeno lice su i učinila tako beznadežnim i nepovratno  ukočenim. Zato je pokrenuto u nikad dovršeni, tim životnim oštricama u razmahu zaustavljeni, iskidani osmijeh, i dobijalo  pomalo zastrašujući, gotovo neprirodan izraz. Kao da joj je, dok je pokušavala da se osmjehne, svaki od tih mučnih perioda života zaposjeo po komadić lica, obilježavajući ga na svoj način, praveći od njega neku vrstu životnog mozaika čiji djelovi liče na one njene zakrpe kojima se poigrava nasrtljivi vjetar, a sam mozaik na njen trošni ogrtač. Samrtnički osmijeh na licu žene na stanici bio je, u stvari, refleksno pokrenuti odraz njenog životnog učinka, njen na upečatljiv način iskazani životni rezime.

Snažni udar vjetra s treskom otvori vrata što me prenu iz razmišljanja. Sjetih se zašto sam ovdje. Istrčah gledajući u pravcu odkale je trebalo da naiđe autobus. Još uvijek ga nije bilo. Snijeg je opet uveliko padao. Uplaših se da ne otputujem večeras. Pogledah prema svjetiljci uz čiju sam pomoć brojao pahulje. One su je sada guste i krupne okružavale, slabeći njen sjaj. Napolju je bilo još hladnije, što ubrza  odluku da se vratim u čekaonicu.

Žena nije mijenjala položaj. I dalje je pogurena sjeđela pored svoje jedine imovine. Samo joj je glava bila malo više spuštena na grudi. Spavala je. Nijesam se pomjerao da ne bih remetio rijetke trenutke njenog zaborava. I dok sam tako stojao iznad peći, naspram usnule žene umotane u trošni ogrtač, odjednom mi se sve u ovoj noći učini nestvarno, sablasno, čudno. Kao da se nekom drugom događalo, a ja to odnekud posmatram. Posebno nestvarna činila mi se ona, žena koja je do kraja života odlučila da ćuti. A, koliko ih je do sada držalo u ruci ona njena dva lista papira? Zar među njima nije bilo onih koji su joj mogli pomoći? I obuze me neprijatan, u isti mah žalostan utisak, koji me čak i sada na trenutak prožme, nelagodan osjećaj koji i danas  mogu da pokrenem i oživim, ako upornije podstaknem sjećanje na ovaj susret.

Vjetar: Vjetar ponovo pokrenu njene odšivene zakrpe različitih boja. Ona se malo uspravi i zakašlja. Odmah zatim se smiri. Njena glava ponovo klonu. Disala je kratko i isprekidano. Mora da se i zbog toga budila često. Taman to pomislih, a ona se ponovo trže i pogleda kroz  prozor sa strane. Kao da je jedva čekala svanuće. Možda će novi dan nešto promijeniti? Ipak, bio sam siguran da se ona više ničemu ne nada.

Tromim pokretom ruku dohvati klupu ispod sebe i primače se bliže peći. Sa nove gomilice uze nekoliko parčadi ćumura, jer je vatra već dogorijevala. Teško da ga može imati do jutra. Nije me više vidjela niti bila svjesna mog prisustva. U to sam bio potpuno uvjeren.

Trgnu me zvuk motora. Vidjeh autobus kako polako staje. Istrčah iz čekaonice usput pozdravljajući njenog stanara. Nijesam čuo da mi je odgovorila.

Dvojici putnika  koji tu izađoše  mogu zahvaliti što sam otputovao, jer bi autobus prošao praznom stanicom ne zaustavljajući se.

Sijedajući na sjedite pored prozora, osjetih potrebu da se osvrnem. Vidio sam samo  jedva primjetni, crvenkasti odsjaj,  na  zaleđenom  staklu  vrata  čekaonice. (Dioba duše, autor je izvršni direktor MBA i pisac)

 

 

 

Komentari: 1

Pojam

02. 09. 2017 - 19:58

Hvala. Ubija i razdire dušu. Pokazuje i razotkriva do srži sistem, koji i nikada i nije smio vladati.
Novi komentar