DOSIJE: Ulcinjski ciborijum u Beogradu

Portal Analitika objavljuje novi nastavak serijala o pohari crnogorske kulturne riznice i iznošenju vrijednih predmeta iz Crne Gore. Ovaj put bavimo se kontroverzama vezanim za ulcjinski ciborijum iz IX vijeka, čiji fragment krasi beogradski Narodni muzej.

Objavljeno: 04. 09. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
DOSIJE: Ulcinjski ciborijum u Beogradu

O ulcinjskom ciborijumu se u crnogorskoj istorijsko-umjetničkoj nauci i srednjovjekovnoj arheologiji piše i raspravlja već duže od pola vijeka. Na pitanje otkud i zašto tolika pažnja naučnika prema jednom ob­jektu crkvenog namještaja u kamenu, davno razbijenom, zaboravljenom i sad jedva zamislivom u svom prvobitnom obliku — pokušaćemo da odgovorimo navodima i zapažanjima Pavla Mijovića koji se više od trideset godina bavio istraživanjem Ulcinja i njegove prošlosti.

Pišući o preromaničkom arhitektonsko-dekorativnom stilu na teritoriji Crne Gore, Pavle Mijović je zastupao mišljenje da je zahvaljujući znatnom broju novih podataka koji omogućavaju da se njegovo širenje i razvoj prate ne samo kao čvrsta stilska cjelina epohe, nego i kao konkretna istorijsko-umjetnička manifestacija pojedinih regiona s određenim specifičnostima klesarskih radionica, epigrafije i sa­držaja natpisa.

On je navodio da je pored italijanskog prepletnog stila kojim se odlikuju preromaničke crkve iz langobardskog perioda i preromaničkog stilskog ukrasa vrata, prozora i crkvenog namještaja u Dalmaciji, da se sad može govoriti i o regionalnoj grupi preromaničke prepletne pla­stike na Crnogorskom primorju, iako ona u svojim natpisima čuva uspo­menu na vizantijske imperatore pod kojima su neke preromaničke crkve u ovom regionu podizane.

Značaj prepletne plastike: Značaj tih spomenika po njemu je u tome što oni imaju osobine i vizantijske i zapadnjačke prepletne plastike, kao, uostalom, i ostala umjetnička djela na granici ta dva umjetnička pravca, zbog čega su po njemu rezultati istraživanja ciborijuma u Ulcinju, zajedno sa ciborijumom u Kotoru, koji zajedno sa manjim fragmentima na prostoru između tih gradova,  uspješno čine regionalnu stilsku grupu.

Pišući o tome u knjizi Kulture Crne Gore on navodi da:

 „Ulcinj bi, prema tome, bio limitrofni grad. Sa ciborijem koji ima natpis na latinskom jeziku i s pomenima vladajućih careva Istočnorimskog Carstva to se otprve da uočiti. Slično je i s Ko­torom u kojemu se istovremeno javljaju latinski natpisi i ime vladajućeg carigradskog cara. Za dva vijeka dotle — ništa nije poznato o hrišćanstvu u ovim gradovima, kao uostalom ni o bilo kakvom prodoru preromanike na obale Južnog Jadrana. Zato prije prve i početka druge dece­nije nije mogućno datirati najstarije ulcinjske i kotorske spomenike preromanike. Tog terminus ante quem non moraju se pridržavati istraživači crkvenog kamenog namještaja i dekora crkvenih vrata i prozora u Duklji (Zeti) i Dalmaciji. Pridržavajući se te hronološke okosnice, lako se može shvatiti da se pojava prepletnog stila i njegovih istih motiva u susjednim zemljama mora dovoditi u vezu s hronologijom revizantinizacije i franač­kog širenja na Balkanu. Tako bi stilsko upoređivanje pouzdanije poslu­žilo datiranju spomenika poput ovih o kojima je bilo govora.“

ulcinj3

Istraživanje Pavla Mijovića: Međutim, njegovo insistiranje na posebnosti i uvođenju regionalne stilske grupe u istraživanju preromaničkog arhitektonsko-dekorativnog stila na teritoriji Crne Gore dovelo ga je bilo polovinom osamdesetih godina dvadesetog vijeka u nezavidnu situaciju, kako ćemo navesti dalje u tekstu,  da dokazuje već dokazano i zapisano.

Ulcinj je jedan od najstarijh gradova na Crnogorskom primorju, s najstarijim bedemom od »kiklopskih« zidova. U toku dugogodišnjih arheoloških istraživanja nastanak grada se vezuje za V vijek prije n. e. Nakon propasti ilirske države 168. g. prije n. e. potpao je pod rimsku kao i drugi gradovi provincije Ilirije, docnije Dalmacije i Prevalisa. Od početka VII vijeka bio je, kao i ostali gradovi Vizantijskog carstva na Balkanu, pod­vrgnut slovenskim napadima i infiltriran Slovenima. U IX vijeku postao je jedan od najznačajnijih kaštela Drača, sjedišta novoosnovane vizantijske teme, dobrim dijelom na teritoriji Dukljanske sklavinije (VII—VIII v).

Pišući o ulcinjskom ciborijumu Pavle Mijović kaže da je pod obnovljenom vizantijskom vlašću nastala i njegova nova crk­vena organizacija i iz tog perioda ulcinjske istorije potiče i ovaj spomenik.

Iz kasnije istorije ovoga grada vrijedno je spomenuti da je od kraja X vijeka bio u sastavu dukljanske države, zatim je bio pod vlašću raških župana, kraljeva i careva, postao prijestoni grad samostalnih zetskih vladara Balšića, zatim dugo bio pod mle­tačkom i turskom vlašću i, napokon, oslobođen 1878. godine.

Nestručna iskopavanja: Poznato je da su na mjestu crkve kojoj je ciborijum pripadao, vršena nestručna iskopavanja a  prva prava sistematska istraživanja su vršena 1955— 1984. godine. Crkva koju su u Ulcinju 1955—1956. godine otkopali u stvari je mala jednobrodna kupolna građevina, jedna od varijanti zetsko-zahumske skupine preromaničkih hramova s osmougaonim tamburom niske kupole. Prilikom iskopavanja, zidovi su joj nađeni neznatno iznad visine poda, a povrh njih ostaci veće, u XIII vijeku sagrađene crkve, srušene pod Turcima.

Sa ranije i tada pronađenim fragmentima i dokumenta­cijom koja je formirana bilo je moguće djelimično rekonstruisati oblik, stilski izgled i natpis, ciborijuma i time doprinijeti sigurnijem, datiranju.

Tada je zaključeno da je njegova osnova u vi­sini arkada bio četvorostrana. Krakovi arkada su počivali na kapitelima koje su nosili stubovi ili stupci s kockastim bazama. Mada je nađeno više fragmenata okrugih i poligonalnih stubova, tada se nije mogao odrediti  njihov oblik.

Istraživači su tada konstatovali da je pronađen pod i da sve što je otkopano ispod njega pripada periodu starijem od IX do XI vijeka.

Služeći se arheološkom dokumentacijom i fotografskim snim­cima, Pavle Mijović je tada opisao pronađene fragmente koji su zauzeli svoje mjesto  u prvoj  muzejskoj postavci u Ulcinju iz 1975. godine.

ulcinj2

Ciborijum odnijet u beogradski muzej: Prvi fragment — jedna strana luka ciborijuma — odnijet je oko 1937. godine iz ulcinjskog Starog grada u beogradski Na­rodni muzej, gdje se i danas nalazi. Njegov lučni dio činila je ornamentalna traka s troprutastim krugovima međusobno vezanih čvorovima. Kroz krugove su se uplitale dvije troprutaste vrpce koje su sačinjavale rombove. Traka je bila po ivicama optočena astragalom. Sve ovo da se utvrditi po ostacima na dva kraka arkade, jer je traka kasnije otklesana do tjemena, tako da je lučni otvor postao viši. Pored toga, oba kraka arkade skraćena su nešto iznad ugla u kojem se lučna traka sastaje sa troprutastom dvočlanom pletenicom s »očima«, koja je uokviravala arka­du sa strana i odozgo. U trougaonim poljima između traka s pletenicama i upletenim krugovima nalaze se dvije simetrično postavljene afrontirane kompozicije sa po jednim lavom koji juri jednu manju životinju (lane?), na desnoj strani, dok je prostor za nju na lijevoj ostao upražnjen. Ispod i između nogu lavova prostor je dekorisan palminim granama. Po jedna vertikalna stabljika i geometrijski ornament   ispunjavaju   pobočne površine ploče na njenim krilnim stranama, koji se nastavljaju i završavaju krstovima.

Obrada životinje je izvedena s pozicije u profilu na preromanički način, ali usljed istrvenosti više se ne razaznaju detalji i linije osim otvora za oči u kojima su bili inkrustrirani kamenčići. Raniji istraživači su podvlačili grub i neprecizan crtež i potez dlijetom po utisku koji su ostavljali oštećenja i istrvenost. Upoređen s bolje očuvanim fragmentima, ovaj utisak je zavaravao posmatrača; klesanje i obrada kamene ploče u stilu plitkoreljefne preromaničke plastike bili su ovdje dobro izvedeni.

Reljef nigdje nije izlazio iznad ravni ploče, on je u njoj uklesan isto kao što su uklesana slova natpisa. Iznad kompozicije i gornje strane pletenice nalazi se korniš, odozgo i na uglovima zasječen ili slučajno oštećen. Dolje je korniš optočen krupnim kimationom u plitko izlučenom abakusu. Iznad njega (na simsu) je natpisno polje s tekstom. Niz petoprutastih palmi završavao je korniš s gornje strane. Na leđnoj strani uklesani su žljebovi za uglavljivanje krilnih ploča.

Pomenuti natpis ovog dijela ciborijuma publikovao je L. Mirković i datirao u kraj VIII ili na po­četak IX vijeka, kako je u Narodnom muzeju i bio označen. Ovakvom datiranju suprotstavili su se drugi istraživači, o čemu će biti riječi po­slije opisa ostalih fragmenata.

Drugi fragment: Drugi fragment primijećen je kao nadvratnik jedne sporedne prostorije, kuće Karama-nagića. Bio je sav prekrečen, a nakon čišćenja koje sam izveo in situ i tom prilikom uzeo njegov »abklač« pokazalo se da je slovima okrenut naopako. Zatim je izvađen iz vrata i pohranjen u crkvi, pretvorenoj u džamiju, napuštenu i predviđenu za muzejsku zgradu. Dok je bio u sekundarnoj upotrebi fotografisala ga je M. Čanak, tada student arhitekture. Drugu fotografiju načinio je Đ. Bošković po­što je od natpisa već bio otpao djelić na desnom kraju. Po tom okrnjenom dijelu natpis je publikovao J. Kovačević.

Prilikom pokušaja da se crkva-džamija ponovo pretvori u bo­gomolju iz nje su izbačeni, polomljeni i uništeni mnogi fragmenti kamene plastike, među njima i ovaj dio ciborijuma. Po »abklaču«, koji je pod nekim pritiskom na kraju bio »ispeglan«, izveden je plastični otisak i, zajedno s takvim otiskom ploče u Narodnom muzeju, izložen u prvoj našoj postavci Muzeja Ulcinj 1. maja 1975. godine. Iz sadašnje postavke je izbačen i nestao  pa je tako ovaj unikatni dokument o natpisu s ime­nima careva pod kojima je ciborijum izrađen za nauku i restituciju spo­menika izgubljen. Rekonstrukcija na našoj izvedena je po »abklaču« i pomenutim fotografijama.

Treći fragment nađen je u martu mjesecu 1970. godine u porušenoj kući Sulejmana Bušatlića, u Starom gradu. To je fragment korniša s dijelom natpisa koji sam iste godine objavio. Pošto je kasnije očišćen od krečnih naslaga, primijetio sam, da na lijevoj pobočnoj strani ima dio natpisa. Ovim se kontinuitetom teksta prepoznaje lijevi ugao fragmenta arkadne strane. Izložen je u Mu­zeju Ulcinj.

Četvrti fragment je s bočne strane fotografisani dio korniša, koji je stajao položeno na jedan nazidak objekta, ispred njegovog jugoistočnog ugla. Na fotografiji Đ. Boškovića, koja po­tiče s početka naših istraživanja, sprijeda se vide četiri slova natpisa a odozgo površina šire strane korniša, što znači da je taj dio natpisa bio na lijevom uglu ploče. Nestao je prije no što je pohranjen i o njemu uzeti podaci. Sad je njegov fotografski snimak jedini dokument o tom dijelu ciborijuma. Za razliku od ostalih, ovaj fragment je na frizu iznad natpisnog polja dekorisan polukružnim snopićima tro­člane trake koji se međusobno prepliću, što je dokaz da frizovi korniša nijesu bili jednako dekorisani.

Peti fragment  je otkriven decembra 1983. godine u masi zemljotresom razvaljenog zida Balšića kule. Predstavlja dio desne strane arkadne ploče sa figurom lava, identičnog stava i pokreta kao na beogradskom fragmentu ciborijuma. I on ima stilizovane palmice ispod grudnog i trbušnog dijela životinje i ispod njenih zadnjih nogu, a isto tako i u uglu gdje se završava vertikalna traka dvostruke troprutaste pletenice. Lučni pojas ove ploče ispunjen je, takođe, tročla­nom pletenicom, dva puta širom od vertikalne, optočenom s oba ruba astragalom. S desne bočne strane arkada je ukrašena stilizovanim biljnim ornamentom od čašica i vitica koje izlaze jedna iz druge.

Čašica pri vrhu je u obrnutom položaju; vjerovatno je to bio donji krak krsta,, kao na li-jevoj bočnoj strani beogradske ploče. Od ulcinjske ploče je pravilno od­sječen korniš na liniji koja ga odvaja od arkadnog dijela. Malo je tanja od one u Narodnom muzeju, ima i drukčije dvostruke troprutaste trake s pletenicama bez »očiju«, ali ni ona nema potpuno očuvane arkadne kra­kove. Na leđnoj strani ima žljeb u koji je uglavljivana druga ploča. Izložena je u Muzeju Ulcinj.

Ovim fragmentima treba dodati i šesti — dio jedne dvostruke trake, s povezanim troprutastim krugovima i rombovima , kao što ih je imala beogradska ploča. Umjesto astragala, ovaj fragment ima na donjem rubu užu cik-cak urezanu liniju. I po toj razlici vidi se da su neke strane ulcinjskog ciborijuma bile drukčije dekorisane; samo su dvije strane po kojima to možemo reći imale jednake figurativne predstave sa po dvije veće životinje koje jure manje u duhu poznate ikonografije ove kompozicije.

Posveta ulcinjske crkve - najstarije u Crnoj Gori: Tada Pavle Mijović iznosi i jedan interesantan zaključak vezan za crkvu i ciborijum:

„Ako se kojim srećnim slučajem nađe još koji dio natpisa (s imenom donatora i datumom), držim da se s takvim nalazima ovdje predloženi raspored ne bi bitno izmijenio. Smatrajući ga za sada konačnim, želim da istaknem činjenicu koja do sada nije primijećena, a to je posveta ulcinjske crkve Sv. Spasu (Spasitelju). Ovo je, dakle, najstarija crkva u Crnoj Gori (s obzirom na datiranje u drugu deceniju IX vijeka, o čemu niže podrobnije) po kojoj znamo posvetu po prvobitno očuvanom epigrafskom pomenu. Druga bi bila crkva Sv. Marije u Budvi, koja ima natpis o osnivanju u 840. godini. Andreacijev natpis na njegovom sarkofagu iz vremena građenja Sv. Tripuna u Kotoru, nesumnjivo odmah poslije 809. godine, ne sadrži ime patrona; o njemu će se doznati tek po sumnjivoj povelji iz  druge polovine XII vijeka.“

ulcinj4

Tada je izgledalo da naučna i istraživačka prezentacija ovog kulturnog dobra i arheološkog lokaliteta ima svu pažnju i potrebne uslove za varolizovanje svog potencijala.

Ali po riječima Pavla Mijovića samo do 1985. godine kada su se oko iskopavanja u Ulcinju i nađenog ciborijuma počele dešavati nevjerovatne stvari. Stvari koje su počele postavljati pitanja koja su izgleda srećom bila dokumentovana i dokaziva.

Preinačavanje rezultata: Kako je vidio te događaje Pavle Mijović u knjizi Ipak nasljeđe kaže:

“Riječ je o grubom preinačavanju rezultata naših tridesetogodišnjih naučnih istraživanja prošlosti Ulcinja i njegove okoline u novoj postavci Muzeja Ulcinj iz 1985 godine, o prisvajanju plodova tih istraživanja od strane jedne visoke naučno-pedagoške ustanove, i to - Centra za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu (uz svesrdnu pomoć republičke zaštitne i lokalne muzejske, odnosno kulturne ustanove i njihovih zaštitnika na vlasti) - i o jednom činu dobro izrežirane akulturacije našeg kulturnog nasljeđa.

Pomenuti Centar, uz asistenciju ostalih učesnika, preinačio je, bez dozvole i mimo pravovaljanog i propisanog postupka čitavu našu naučno-istraživačku dokumentaciju o pokretnim arheološkim nalazima, neovlašćeno je zaveo u svom dokumentacionom odjeljenju kao svoju i tako prisvojio rezultate tuđeg rada, čime je dosadašnje i buduće obrađivače muzejskih predmeta iz Ulcinja i nas (osobito mene) pronalazače, istraživače i izlagače lišio mogućnosti realizacije svojih autorskih prava. Od čuvene naučno-pedagoške ustanove koju je osnovao zaslužni srpski i jugoslovenski arheolog i istoričar umjetnosti, pronalazač vinčanske kulture prof. Miloje M. Vasić - od ustanove kojoj je stavljeno u dužnost da podiže arheološki podmladak i stručnjake i da ih uči naučno-istraživačkoj etici, to zaista niko nije mogao očekivati. Pošto nikad niko iz toga Centra nije istraživao ni na koji drugi način učestvovao u istraživanjima Starog grada u Ulcinju - šta će, zapitaće se svako pošten, tome beogradskom fakultetskom Centru, koji je u stvari stara vinčanska (neolitska) arheološka zbirka seminara prof. Vasića, dokumentacija o iskopa­vanju drugih naučnih radnika, iz druge, već preko trideset godina angažovane, naučne ustanove najvišeg ranga (Arheološkog instituta u Beogradu)?

Ovo pitanje nije samo pitanje naučničke i kolegijalne etike, nego je ono i pitanje kršenja autorskih i drugih prava, pa i zakonskih propisa o muzejima i spomenicima kulture (odnošenje predmeta iz Ulcinja kradom, radi fotografisanja i zavođenja u dokumentaciju Centra). „

Pišući o novoj postavci muzeja i razlozima “preispitivanja” stare Mijović kaže:

„A tako je upravo postupljeno - sve po kriterijumu subjektivne dopadljivosti i friziranja, pri čemu je uljepšano ono što se aranžerima ove izložbe sviđalo a zabataljeno, zabačeno ili izbačeno ono što im nije bilo po volji. Njima, očigledno, nije bilo po volji što smo otkrili najpresudniji dokaz o dvije i po hiljade godina starosti Ulcinja, njegov bedem s četiri reda kiklopskih kvadera u dužini od 15,15 m, o kome u novoj muzejskoj postavci nema ni najmanjeg pomena. Nije im bilo po volji ništa što smo otkrili iz istorije arhitektonskog i fortifikacionog građenja i urbanizma tokom čitave te dvadeset-petovjekovne, naročito srednjovjekovne, prošlosti Ulcinja, pa ni o tome u svojoj postavci nijesu ostavili nikakvog dokaza. Kad se zna da, po sadašnjoj praksi obnove starih gradskih jezgara, ugroženih zemljotresom, neće ostati ni kamen na kamenu od bilo koje staroulcinjske kuće, da će kopanjem temelja za "obnovljene" objekte ispod nivoa ranijih nestati svaki trag verifikovanog istorijskog graditeljstva (palata, kuća, zanatskih radionica, trgova, trgovačkih radnji i magaza) - zar nije najvažniji zadatak ulcinjskog Muzeja bio da o arhitekturi koja nestaje i o vjekovnoj kulturi življenja grada stvori vjernu muzejsku sliku?

Da nijesmo to u prvoj muzejskoj postavci iz 1975. godine pokazali, rukovođeni saznanjima do kojih smo istraživanjem došli - možda bi se moglo novajlijama u ovom poslu to nekako progledati kroz prste. Ali, imajući pred sobom na gotovo, i kao na dlanu servirano sve o ukupnom graditeljskom i kulturno-umjetničkom fondu Starog grada - ništa se ne može naći kao vrijedno u motivaciji kojom su ignorisali najznačajnije muzejsko blago Ulcinja - njegovu čuvenu antičku i medijevalnu urbanističku, graditeljsku i likovnu strukturu.“

Možda najinteresantnije svjedočenje povodom nove postavke Mijović iznosi pišući o falsifikovanju ulcinjskog ciborijuma:

- „Kao što se svako ko je imalo upućen mora začuditi kako se do sada jedini naš primorski grad s nalazima slovenske keramike u stratigrafskom sloju s kraja justinijanskog doba ulcinjskog Starog grada (između obj. 221-225) s njom ne reprezentuje, nego, kako je uz vitrinu br. 3 napisano, fragmentima "srednjovekovne slovenske keramike (XIV-XVI vek)" - baš tako, uz ovaj, kao i ostale eksponate sadašnje postavke u ulcinjskom Muzeju - ekavski; da li, doista, slučajno?), biće zaprepašćen prikazivanjem naredne naše civili­zacijske epohe u kojoj je slovensko pagansko stanovništvo pohrišćanjeno. Kad se zna da smo još 1955. godine otkrili u starom ulcinjskom gradu drugi po hronološkom redu na Crnogorskom primorju (poslije okrugle crkve Sv. Tripuna, u Kotoru, iz 809. godine) hram s njegovim najglavnijim elementima, nije li blisko svačijoj pameti da oni moraju biti najpomnije izloženi u gradskom muzeju? A oni su: a) ugaoni kvaderi po kojima znamo daje najstarija ulcinjska, katedralna, crkva, s početka IX vijeka, imala osmostrano kube - "izloženi" na zemlji ispod turskog volta, i b) djelovi njenog ciborijuma - dozlaboga lakoruko i neumjesno "rekonstruisani".

Njihova "delimična rekonstrukcija ciborijuma" s pojašnjenjem da se "originalni deo ciborijuma na frontalnoj strani nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu" i da je "rekonstrukciju izvela ekipa Centra za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta pod rukovodstvom mr Svetozara Stankovića-Nani", predstavlja zaista rijetku hrabrost. Ne objašnjava se, međutim, ni iz kojeg je grada i vremena taj ciborijum, ni šta je rekonstruisala, a kamoli rekonstrisano markirala ta, muzejskim posjetiocima tako predstavljena ekipa osim ako se ne pretpostavlja da je pridjevom "delimična" sve rečeno. Koliko mi je poznato, učesnici ekipe nigdje dosad nijesu mogli pročitati ili iz pročitanog zaključiti da je mogućno izvršiti rekonstrukciju ulcinjskog ciborijuma - ni kod dosadašnjih istraživača njegovih (L. Mirkovića, J. Kovačevića, J. Stojanović-Maksimović, I. Petrićoli), pa ni kod monografije Ulcinj I.

Niko od njih, ni na­govještajem, a kamoli sugestijom, nije pominjao rekonstrukciju toga ciborijuma iako se o njemu piše više od pola stoljeća. Samo iz jednog izvora mogli su za tu mogućnost doznati - iz mojega idejnog projekta i programa, podnijetog Centru za kulturu u Ulcinju, po njegovom isključivom traženju i ovlašćenju. Kako se taj Centar osmjelio da bez autorove dozvole drugima stavlja na raspolaganje njegov originalni rad - predmet je spora o zaštiti autorskog prava, a u kontekstu ovog mog napisa ulazi samo kao moje kategoričko tvrđenje da niko od pomenutih medijevista nije predlagao rekonstrukciju ciborijuma, iz jednostavnog razloga što za nju nijesu imali dovoljno nalaza.

"U toku tridesetogodišnjeg bavljenja njegovom problematikom, meni je pošlo za rukom da pokupim nekoliko fragmenata s natpisima (spomenutim u mojoj knjizi Tragom drevnih kultura Crne Gore, Titograd 1970, 158) ili samo sa dekoracijom (poslije zemljotresa 1979. godine), zbog čega sam i pomišljao da, s najvećim fragmentom, u beo­gradskom Narodnom muzeju, za čije sam se pravično vraćanje Ulcinju bezuspješno zalagao, pokušam naučnu restituciju natpisa i dekoracije. Nju sam i nagovijestio ulcinjskom Centru za kulturu pošto sam razriješio osnovna pitanja ikonografije i kompozicije natpisa ciborijuma. Neko se iz toga Centra poslije mojega nagovje­štaja osilio, s kumom uortačio, beogradskom Centru predložio a ovaj lakomo prihvatio...i eto Ulcinju ciborijuma! E,...kad bi to moglo biti kako su zamislili!

Da to nije najteži i još uvijek u cjelini nerješljivi problem čitavog sklopa ulcinjskih naučnih problema (s više nego polovinom nepoznatog teksta i slikovnog ukrasa i s više nego tri četvrtine nedostajuće arhitektonske strukture) našao bi se učen medijevista, liturgičar ili epigrafičar da preduhitri naše osokoljene preistoričare iz oba Centra i direktora cetinjskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i da prije njih rekonstruiše ulcinjski ciborijum. Kako iz označenih izvora nijesu mogli ništa doznati, rukovodilac, konsulatant i ostali učesnici rekonstrukcije mogli su bar od svojih profesora naučiti da se takve rekonstrukcije izvode samo crtežom i tekstom na papiru, a ako izdrže kritiku - u odgovarajućem materijalu. Ni profesorima, ni njihovim učenicima nije to, kako se vidi u postavci, ni na pamet palo. Oni su jednostavno na nepostojeći dio odliva strane ciborijuma iz beogradskog Muzeja dodali ono što mu je odsječeno - sa ciborijuma iz kotorske katedrale Svetog Tripuna, stilski i ikonografski drukčijeg i starijeg od ulcinjskog. Na taj odliv nalijepili su kotorsku traku s pletenicama i velikim krstom u tjemenu do gornjeg astragalnog obruba, dodali koješta na oštećeni korniž, proizvoljno produžili krakove arkade, sasvim napamet izveli oblik i veličinu kapitela, stubova i krovnog pokrivača, i sve to - sa po jednom "zamišljenom" polovinom gole arkadne strane - ugradili u zid muzejske sale. Takav spomenički hibrid istoriji konzervacije i restauracije je nepoznat!“

Ivan KERN

 

Komentari: 22

Boban Bg

04. 09. 2017 - 00:41

Bravo Ivane. Svaka čast za tvoj trud, mada ne znam kome će to doprijeti do mozga? Ne bi vjerovao koliko artefakata se nalazi po muzejima u Srbiji koji su za njih srpsko spomeničko nasljeđe, iako ima artefakata koji su iz predslovenskog perioda. Recimo, nalazio sam Vukovićeve misale u Čačku! Egipat je tražio da britanski muzeji vrate ono što je opljačkano iz njihove baštine, po istom principu bi i država CG morala tražiti spomeničko blago sa svoje teritorije koje se nalazi van CG. No se bojim da to nikoga ne interesuje. Što se tiče spajanja ulcinjskog ciborijuma sa kotorskim, iako su iz različitih perioda i različite strukture, to je upravo prava slika kako srpska istoriografija i arheologije sklepava i konstruiše svoju istoriju.
Плазинић

04. 09. 2017 - 10:22

Једино би, Бобане, тебе могли да вратимо Црној Гори, али да твоја матична држава пред нама поцепа реверс који смо потписали када смо те преузели, као знак да се никада више нећеш у Србију вратити, па ни навратити. То се зове екологија.
m

04. 09. 2017 - 11:48

Oladi četnik, breee
Станислав

04. 09. 2017 - 15:07

Ништа нелогично да културно насљеђе СРБСКЕ ПРИМАСИЈЕ буде у Биограду кад већ ви нећете да сте Срби и одбацујте тај дио историје.
Vujko

08. 09. 2017 - 18:58

|Za Stanislava, O stanislave,opet si preskocio terapiju.
Mišo

04. 09. 2017 - 17:09

Pre nego su takve kao ti uključili u struju, Srba bilo u celoj Jugoslaviji. Danas, ako nastavite da se**te i pretite, a počelo je tako što je Mihajlo Švabić terao Slovence u Austriju, nećemo se zadržati ni na ovoj granici kod Merdara, biće na kraju Srbija do Mladenovca, a ti samo lupetaj, preti i rasteruj ljude.
R. Srpska

04. 09. 2017 - 22:06

@ Mišo I kad bi Srbija do Mladenovca bila, jopet bi bila 10 puta veća i brojnija od CG. Jel tako Miško sa CT koji parazitiraš po Srbiji.
i tebe ni ukradose

04. 09. 2017 - 17:18

E jesi vidio tebra najvise ovaj Boban I kolumnista Mikaile BG brane montenegro iz Bijograda . Kao u onoj prici kad terazijski Crnogorci pitaju Mila dal da se vrcu il da napadaju direktno na Srbiju.
i tebe ni ukradose

04. 09. 2017 - 17:15

A moga bi ti Bobane da se vratis rodnom kraju i doneses te ciborijume iz BG .
mozes li to pod misku donijet

04. 09. 2017 - 18:14

il da posaljemo kamion u BG za te ukradene ciborijume ?
oce oni

04. 09. 2017 - 18:27

Eh kolko su nama Srbijanke pokrale nasijeh sokolovah brcko-planinskijeh sto je puno vrednije od ovih ploca ! Doduse vrate ih one tamo nedje posle 40-50 godina kad ih iscijede kao limun pa vise nijesu ni za tamo ni za vamo .
Boban Bg

04. 09. 2017 - 20:25

Crna Gora je moja otadžbina. Rodio sam se u njoj, odrastao, svi moji preci su se rađali u njoj, ginuli za nju, ... Potpuno je logično da mi je Crna Gora na prvom mjestu, ali mi nije jasno otkud vama Srbija na prvom mjestu kad toliko pjenite za njom? Da se nijeste rodili u njoj, da vam se preci nijesu rađali u njoj, da vam nijesu preci ginuli za nju? Crna Gora je bila dva puta pod Srbijom, oba puta kad je okupirana. Objasnite sami sebi, meni ne možete. To što vam smeta što mi koji živimo van CG volimo CG je na nivou besmisla. Nećemo vam priuštiti to zadovoljstvo da se osjećate bolje što ne volite zemlju svojih predaka, jer je to zastiđe koje ne postoji niđe na svijetu. Kiprani oitvoreno govore da su etički Grci (mada je pitanje koliko i jedni i drugi imaju veze sa starim Grcima), ali navijaju uvijek za Kipar. Takvih kao vi nema ni u Africi.
Abu khabir muavija

04. 09. 2017 - 21:47

Dobri moj Bobane.Pročitah na nekom portalu da je Novak Đoković dobio kćer i dao joj ime Tara.I onda hor srpskih medija "peva"- pravo srpsko ime,jer je i "reka" i planina Tara srpska.Jeste kažem ja reka Tara teče po sred Srbije samo nije na njenoj teritoriji.E možeš misliti kakve se bajke predu od 9. vijeka.Da je na svakom toponimu kojem je u 19 vijeku nadjednuto ime Save Nemanjićamentom pobiješ , kao on je tu bio ili odatle isplovio za Jerusalim ili činio čuda,Sveti Sava proveo samo 10 minuta,ispalo bi da mu je vas vijek u Crnoj Gori proša.Pusti budale.Ne postoji način da argumentom ili logikom pobiješ laži i na lažima izvedene istorijske konstrukcije.Kad tad će se dokazati da je i veliki faraon Amenhotep bio Srbin.Nemoj se smijati ovakve teze je izbacivao i NIN o najstarijoj Vinčanskoj srpskoj kulturi od koje potiču i faraoni.
R. Srpska

04. 09. 2017 - 22:04

@ Boban Bg Evo, ja nisam iz CG niti ( hvala Gospodu) imam ikakve veze su njom. Zašto živiš ( ne samo ti no masa Crnogoraca) u zemlji koju ne volite? Zašto ne živite u Zagrebu, Sarajevu, Tirani i sl., oni su vam prijatelji. Bobane, vi ste kombinacija bezobrazluka i mazohizma. Da se moja malenkost pita, Crna Gora bi imala oko milion stanovnika, jer bi vas sve vratio dolje. Ma kako se izjašnjavali, jer vi ste u suštini svi isti. To bi bilo dobro za vas jer bi vas bilo više, ali bi bilo dobro i za nas Srbe. Manje kriminala, nerada, nepotizma, primitivizma i sl. Potpuno sam siguran da dijeliš moje mišljenje.
Boban Bg

05. 09. 2017 - 11:48

Možda u tvojoj primitivnoj svijesti żivim u zemlji koju ne volim! Ako je ljubav prema Srbiji svojatanje tudjih teritorija, nošenje slike Ratka Mladića, negiranje drugih naroda, onda si u pravu - takvu Srbiju zaista ne volim. Srećom Srbiju čine i ljudi poput moje supruge, kuma, Nenada Prokića, Filipa Davida i slični. nu dr
Bože dragi...pomozii njemu...

06. 09. 2017 - 08:49

...R:Srpskoj... vas takve Srbe ka ti na ranu čoek stavi, a svaki rat zbog vas takvija započe... (neka mi oproste pravi Srbi, jer nijesu krivi oni kojima politika još nije pomutila razum, a ovi te su dežurni lajavci, e od takvija se upravo i branimo... Crna Gora je Crnogoraca i svija kojima je na srcu, a tu su 44% pravoslavnih Crnogoraca, 21% Muslimana Crnogoraca i 7% katrolika Crnogoraca i na kraju ovija ka ti ugroženija 28% koji bi je ka prćiju dali, no im nije teško dat kad i nije njiova, jer je tu 19% migracionih Srba iz Srbije i izbjeglica i nešto malo ovija našija 11% jadova te se naložiše na mitomanske priče SANU-a,Bećkovića, ratnih huškača Šešelja i inih i ubica Karadžića, Mladića i ostalija te ne o jadu zabaviše ovija potonjija 30 godina i nikad naprijed. Na kraju druže iz R.Srpske...TEŠKO TVOJIJEMA RAMENIMA, KAKVO ONA BREME NOSI...
Vujko

08. 09. 2017 - 19:01

Ej Sumski,vidi se da si iz sumske
Dulčinela

04. 09. 2017 - 07:24

Nepotrebno preopširan tekst, s očiglednom namjerom demonstriranja "znanja". Predmetna tematika je oduvijek bila interesantna uskom krugu ljudi, bilo da je riječ o stručnjacima ili pasioniranim ljubiteljima - amaterima. Tekst nije za objavljivanje u nekom stručnom časopisu, a nije ni za ovaj portal. Za pohvalu je autorova želja da piše o kulturno - istorijskom blagu Crne Gore koje je odnijeto iz naše zemlje uz neshvatljivu podršku bezkičmenjaka iz struke i vlasti.
Neko

04. 09. 2017 - 11:40

Ma to sve super lijepkom treba namazat!
Ubli

04. 09. 2017 - 12:03

CG pola vijeka starija od Srbije
Pojam

04. 09. 2017 - 16:00

da je nečija istorija lažna činjenica je. Ali mi brinimo našu brigu. Mislim da je živ G-din Mijović.ostao bi nijem pred današnjim stanjem Starog Ulcinjskog Grada, nema više muzeja, niti biločega, nestali su i natpisi Balšića Dvori...E, pa nije nam niko došao sa strane da sve to ništi, A što reći o kaldrimi St. Bara. Dobro da se neko od stranih turista ne strmoglavi i plomi, jer bi se Opština i Država o jadu zabavile da plate trokove lijećenja i odštete, i sva prilika, jedino ako se to , ne daj Bože desi, alavertiće se kakava devastacija je napravljena. E, pa, ni to nam niko nije napravi sa strane. Nego mi neznaveni na o ruk kultura...
sevdah & roock

04. 09. 2017 - 21:43

Nosilo se I u Srbiju unosilo samo se Tursko po Srbiji rušilo.Rušile se na desetine džamija (Beograd, Užice, Niš..) samo da se zatre sve islamsko a nije se mislilo na arhitekturu ??? Danas mnogima smeta vjekoviti Vezirov most a nesmeta novo sagrađena srpska kuća u Pg..
Novi komentar