STEFANOVSKI: Svijet se opasno zamutio

Bojim se da je svijet još mutniji nego što je bio u osamdesetim godinama. To su proročke riječi autora. Daleko od toga da se izbistrio svijet, samo se opasno zamutio još više. Te godine nijesu toliko bile pune ratova, sukoba, gladi, nerazumijevanja... Intuicija nam je ipak govorila da se nešto kuva.
Objavljeno: 01. 10. 2017 - 06:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
STEFANOVSKI: Svijet se opasno zamutio

Uvijek su ga pratile tišine i bure aplauza. Njegova karakteristična pojava, ležeran stav na sceni, sa kačketom na glavi i rukama upletenim u žice nekog „Les Pola“ ili „Stratokastera“, uvlačili su publiku u trans, u prostore nekih nepreglednih tišina iz kojih bi odjednom izlazili pokoreni navalom duhovnog zadovoljstva i ushićenja. Željni da vrisnu, potrče ili polete.

Zato je Vlatko Stefanovski jedan i neponovljiv. Ne ostavlja vas ravnodušnim. Prikrada se svojim umijećem da zavede i povede putem koji samo naslućujemo u sopstvenim dušama. Sa tog puta vraćamo se osvježeni i srećni, ali ne bez dubokog preispitivanja o sebi, smislu i životu.

Dobar dio te svoje harizme i pogolemog iskustva pokazao je ovih dana i na koncertima u Nikšiću i na Cetinju. U gradu pod Trebjesom nastupio je tradicionalno u okviru Međunarodnog festivala gitare, a u prijestonici je u Zetskom domu zatvorio teatarski festival MIT. I dok mu je u Nikšiću društvo pravio saksofonista Vasko Atanasovski, na Cetinju je nastupio sam. Ispred crnog platna, on i gitara. Nikad isti, iako je na oba nastupa odsvirao neke od najprepoznatljivijih pjesama iz višedecenijske karijere.

Intervju za Pobjedu dao je uoči koncerta u Zetskom domu. Tražio je da se razgovor ograniči na 30 minuta, tokom kojih je još jednom nenametljivo skinuo veo sa uzbudljivog kolaža sopstvenog života.

POBJEDA: Na koncertu u Nikšiću činilo se da ste u svakoj pjesmi željeli da dodate nešto novo, da pomjerite stvari korak naprijed. Koliko Vas je zapravo strah od ponavljanja?

STEFANOVSKI: Nije me strah od ponavljanja, zato što se ona čuvena latinska krilatica „Repetitio est mater studiorum“ (Ponavljanje je majka mudrosti) može primijeniti u muzici. Ne stidim se onoga što sam radio prije 40 godina. Možda bih neke stvari danas drugačije uradio, ali čak kada čujem neke pjesme koje odavno nisam slušao, a sam sam ih izmislio, komponovao i producirao, prijatno se iznenadim. Neki put i ne tako prijatno. Ne mislim da treba stalno nešto novo da izmišljam.

Dovoljno sam različitih stvari probao u karijeri. Možda na koncertima stalno ponavljam neke iste teme iz narodne muzike, ali po tome sam prepoznatljiv i to publika očekuje. Ne želim biti avangardan na taj način da bih publici bio nezanimljiv i dosadan, tj. da budem različit, a da pritom ostanu gladni za neke stvari koje očekuju da čuju. Glupo je da ih ostaviš bez „Jovano, Jovanke“, „Džipsi song“, „Skoplje“, „Kao kakao“... Moraš da odsviraš hitove jer to ljudi očekuju.

POBJEDA: Je li Vam onda dosadilo da na svakom koncertu svirate hitove?

STEFANOVSKI: Naprotiv. Svako veče je nova avantura, drugi zvuk, drugi solo. Nikad ne odsviram isti solo. Stalno je nešto različito: drugi vazduh, vlažnost, druga publika, drugi apetiti. Stalno smo u različitom modu, nikad nismo isti. Danas sam na Cetinju, juče sam bio u Nikšiću. Stalno mijenjam svoje setape gitare, tražim savršeni zvuk. Pokušavam biti nov u svom zvuku, nastupu i pristupu.

POBJEDA: Nikada nijeste izbjegavali mala mjesta i male festivale. Da li na Vaše sviranje i raspoloženje uopšte utiče činjenica da u sali sjedi nekoliko stotina ili nekoliko hiljada posjetilaca?

STEFANOVSKI: Ne. Otkrio sam čari muzike i čari sviranja gitare u svojoj dječjoj sobi, tako da mogu da sviram i sam sa sobom. Gitara je dovoljno atraktivan instrument da vas drži cijelog života. Taj vrat i žice su nešto što vam stalno daje inspiraciju i izaziva vas da pronađete nešto novo. Mogu svirati u spavaćoj sobi, a mogu i u Barbikan centru u Londonu. Naravno da je odgovornije, šarmantnije i uzbudljivije svirati u Barbikan centru nego u spavaćoj sobi, ali dovoljno se zabavljam gitarom gdje god da je sviram.

POBJEDA: Za časopis „Svijet“ 1979. godine govorili ste da su aplauzi, skandiranje i oduševljenje publike najljepša nagrada za svakog muzičara. Da li je to i dalje najveća satisfakcija za Vas dok ste na sceni?

STEFANOVSKI: Jeste. Sa druge strane, iz godine u godinu imam sve veće poštovanje prema onima koji dolaze na koncerte, kupe kartu, odvoje dva sata od svog dragocjenog vremena i posvete ga mojoj muzici i na taj način odaju mi neku vrstu priznanja. Sve veću odgovornost, dakle, osjećam prema publici. Ne želim nikako da ih iznevjerim. Zato iz večeri u veče pokušavam da budem što bolji, da dam sve što imam, da odsviram sve što znam i umijem, da ne ostanem dužan. To je zato jer sam svjestan prolaznosti života, svjestan sam poštovanja koje moraš imati prema svakom čovjeku. Oni nijesu ostali uz televizor i fudbal da piju pivo ili otišli u kafić, nego su došli na moj koncert. To je samo po sebi velika stvar. Pritom, nijesam komercijalni umjetnik koji publici govori: „Ajmo ruke gore, pjevajte moje refrene“. Pokušavam da izvučem nešto iz dubine moje podsvijesti i svijesti i da im ponudim nešto što eventualno oni sami ne mogu da dosegnu ili odsviraju. Ako se upecaju, super. Ako ne, onda ćemo se sljedeći put više potruditi.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)

Komentari: 0

Novi komentar