PODGORIČARENJE: Pesničenje u teatru

Sigurno niko bolje od Miodraga Perunovića ne može da govori o vremenu kada je boks u Titogradu smatran toliko plemenitim sportom, da su se runde prepričavale kao činovi drame
Objavljeno: 20. 10. 2017 - 11:21 Promjenite veličinu teksta: A A A
PODGORICARENJE: Pesnicenje u teatru

Zamislite grad koji je boksersku vještinu toliko njegovao, a njene aktere toliko cijenio da je pozorišnu scenu pretvorio u utočište ringa! Sredinom sedamdesetih, pred punom velikom salom titogradskog Doma omladine, šampionske snove dosanjali su bokseri Budućnosti.

 

Prvak Jugoslavije

Svima kojima i dalje nije jasno kako to moderna gladijatorska borba u kavezu nije sport, a pesničenje u rukavicama ipak jeste, nije potrebno ponoviti riječi barona Kubertena koji kaže da je sport „kult postojećeg svijeta“. Bolje ih je uputiti na arhivu fotografija KIC-a „Budo Tomović“, nekadašnjeg Doma omladine.

Godine 1974. u finalu za pamćenje protiv banjalučke Slavije, Budućnost je postala prvak Jugoslavije. Omladinski prvak – što ne umanjuje uspjeh, nego još ljepše svjedoči o gradu koji je tada stao iza golobradih mladića. Prvak nije bila grupa pojedinaca – već Budućnost kao tim. Cijeli kolektiv, tako rijedak koncept u borilačkom sportu.

Tog dana proslavljeno je ime Budućnosti, a tek zatim imena boraca koji su proslavili titogradski sport. Zoran Mugoša, Sreten Dondić, Dragan Perunović i njegov brat Miodrag - budući evropski prvak i svjetski vicešampion.

 

Viteški sport

Priča o bokserima Budućnosti počela je tokom rađanja modernog Titograda iz ratnih ruševina. Nakon rata, ulogu trenera i pedagoga dobio je Vili Robert, austrijski šampion i ratni zarobljenik! Nakon fudbalskog, bokserska Budućnost bila je prvi klub u gradu osnovan pod tim imenom. U atmosferi sazrijevanja na „kultu postojećeg svijeta“ stasao je Miodrag Perunović – zvanično najbolji sportista velike Jugoslavije već 1979. godine, prvi od tri Crnogoraca sa ovom titulom.

Sigurno niko bolje od Perunovića, sada ostvarenog pisca, ne može da govori o vremenu kada je boks u Titogradu smatran toliko plemenitim i viteškim sportom, da su se runde prepričavale kao činovi drame. Svaka neponovljiva, sastanak vremena i dvije sudbine, koja je u sudaru pesnica dočekivala potpuno ostvarenje, i to do momenta kada bi, iza kulisa ili u nekoj od gradskih kafana, „ljuti protivnici“ prijateljski zalili jedan drugom rane.

 

Baraka i palata

Budućnosti niko ne može da otme imena njenih šampiona - Huseina Mahmutovića, Zorana i Dragana Mugoše, Dejana i Marka Marovića, Dragana i Miodraga Perunovića, Budimira Razića, Sretena Dondića, Baja Kažića... U istoj baraci u Njegoševom parku na Morači, oni su prvi put zaplesali u ringu. Tu su i dočekali najslavnije dane početkom osamdesetih, kada je pred skoro 10.000 ljudi u novoj dvorani „Morača“ boks bio gradski „broj jedan“...

Ove godine, 10. oktobra nije bilo nikoga da podsjeti javnost kako Bokserski klub Budućnost slavi 71. rođendan. Njegove borbe svele su se na beskrajno sudsko šamaranje papirima, oko prava na zemljište i kultnu baraku u parku. To što je iz ove borbe kao pobjednik izašao Miodrag Perunović, slavnom šampionu slaba je utjeha pred slikom umrtvljenog kluba i njegove oronule palate.

I još nešto o „kultu postojećeg svijeta“... Početkom ovog oktobra lokalni borac iz kaveza, koji sebe naziva crnogorskim šampionom i Psihopatom, umalo se potukao sa rivalom na konferenciji za medije zato što ga je protivnik, eto, nazvao klovnom. Publika sa druge strane kaveza složno je skočila da odbrani incident kao „malo zabave i predstave pred borbu“.

A šta bi oni asovi Budućnosti, prvaci sa pozorišnih dasaka Doma omladine, sada rekli o takvim „predstavama“? Stojan STAMENIĆ

 

FOTO: Duško Milović / FB stranica Uspomene stare Podgorice

 

Komentari: 0

Novi komentar