Kad fazani lete

„Rekoh sebi moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim mržnje sujete vlasti i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“
Objavljeno: 23. 10. 2017 - 12:15 Promjenite veličinu teksta: A A A
Kad fazani lete

Pjevao je Branimir Štulić u smiraj jednog doba, doba nakon kojeg dolazi apoklipsa, ona koju je proročanski najavljivao držeći kako se ništa dobro neće dogoditi na ovim prostorima kada armirani beton socijalizma padne uz zveket ( Rattle and hum op. p U2). a zamijene ga neki novi, a isti poslušnici, neki novi fazani će samo promijeniti perje. Te slike jedne ere na zalasku, jednog svijeta u smiraju, ostat će kao trajni povijesni zapis o jednom vremenu, vremenu koje se eliptično ponavlja u svoj svojoj neumitnoj histeriji.

Promatrajući te činovnike, birokrate, novinare kojih se užasavao iz zadimljenih birceva Blata i Trnskog, Branimir Štulić proročanski je navijestio njihovu ekspanziju, njihovo neumitno preuzimanje, dominaciju koja će preokrenuti svijet kakvog smo poznavali. Bivši partijski novinari, bivši visoko rangirani kao siva eminencija, bili su punjene ptice, prepuna žudnje za misijom, fazain koje je mogućnost prosvijećenosti mamila svojom karizmom, mučenici koji će dobiti šansu da se istaku, na pijedestal svog križa postavi mrtvu stražu.

No tada je zavladalo ono što je Branimir naslućivao, neznanje, sujeta i koncentrični krugovi gluposti.

„Moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“

Vrištao je Branimir Johnny Štulić nepogrešivo predskazujući neumitnu budućnost pred nama.

Pokradene misli, revizionizam, histerija i bezočna manipulacija dozvale su ološ koji je imao svoju strukturu, svoj hegemonizam, ali i svoju priču, svoju verziju povijesti. Aparatčici su zauzeli rezervne položaje, a na scenu je stupio diletantizam. U mladoj nam državi svatko je mogao da postane što god želi, punjena ptica, uspješan pjevač, pa i novinar. No dva desetljeća iza tih sudbonosnih godina stvari će poprimiti dramatičan tijek. Tabloidna analitičnost zamijenit će struku, čvrsta sprega vlasti i medija kojima upravljaju konzorciji i njihovo marketinško, čudovišno blještavilo zamijenit će etiku, novinarski poziv i misiju i očajanje će zahvatiti ljude.

„I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru!“

I oprali su se naši fazani u kupki izvrsnih karijera, izdašnih honorara kojima je jedina svrha da oni kojima se prosljeđuju budu poslušni, rade ono što im se kaže ili servira, i oprali su se naši fazani potpuno svjesni da kako vrijeme odmiče stvari postaju činjenično stanje, a struka evoluirana u simbiozu s vlasti normalna pojava i stasali su novi fazani na starim agendama prihvaćajući kao sasvim normalno da rade, misle i pišu – ono što im se kaže.

Umazane ruke brzo se peru, proročanski je zaključio Branimir Štulić, naši su se fazani davno „oprali“, kako svoje ruke tako i svoju savjest, i našim je fazanima savršeno jasno kako je masa podlegli masovnoj histeriji, masovnom ludilu, a kako je sve naivno i jednostavno počelo.

Nije li divno pogledati zemlju trideset godina nakon tih prapočetaka uništavanja novinarstva i zaključiti kako se upravo odvija isti scenarij savršeno i realistično postignut uništavanjem struke u kojoj će od neovisnih i mislećih ljudi sistem pretvoriti poslušne fazane koji će u špaliru čekati pred Gazdinim dvorima policiju da dobiju „turbo eksklutivu i naslovnice koje će vrištati“, a koje im je omogućila vlast koja im je dala informaciju, dojavu, da se kao fazani bace, rastrgaju dojučerašnju nedodirljivu zlatnu koku njihovog medija koja ih je hranila.

U dlaku i u istoj narativnoj formi. Istoj formi u kojoj je nedodirljivost krasila Sanadera, Vidoševića, a danas Todorića, novinarski fazani gorljivom su strašću kada su žrtve pale na pod, a vlas im dala zeleni val jurnule u cik zore da se „napiju krvi“, da odrade svoj, kako ga zovu posao i da svojoj redakciji poslušno isporuče priču o palom Anđelu, Gazdi, od kojeg su do jučer primali kruh, naravno da ga veličaju, hvale, fazanski uzdižu.

Nije li divno imati stranku na vlasti koja nije evoluirala u trideset godina dalje od mržnje, revizije ustaštva, zatvaranja svojih granica u kojima će se odvijati bezočna pljačka, i u kojima će kontrolirati medije do te mjere da čuvaju u sefu stare fazane koji će im tako divno doći kada aktualni premijer upadne u neugodnosti, da puste jata svojih mladih fazana da čerupaju žrtve, potpuno svjesni da im je vlast sada poslodavac, ona ruka koja ih hrani.

Vlast koja je postala sama sebi svrha kada kontrolira medije, do te mjere da im daje informacije o radu policije, točno u određene sate, minute, igrajući se i davajući točniji vremenski period uhićenja onim važnijim medijima.

Nije li to divno?

A novine se grabe, kupuju, čitaju, komentiraju. Hvale se agilni mladi fazani, njihova hrabrost, samoprijegor.

„I rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada.“

Pjevao je svojim napuklim glasom Branimir Štulić aludirajući na zemlju koja će ostati samo ponornica i ništa više, ponornica u kojoj vlada mrak, mulj i štakori. Nad tom rijekom letjet će fazani, debeli i dobro uhranjeni fazani koji će jako dobro znati kako su proživjeli svoj život, uhranjen, bogat i zanimljiv.

I svi ti mrtvi fazani koji su prodali svoju dušu vragu lete i letjet će iznad naših glava i nijedan nikada neće pasti.

I da ti na koncu na pamet ne padnu vodene boje.

Umazane ruke brzo se peru.

Ivo Anić, Splitski dnevnik

 

Komentari: 0

Novi komentar