PODGORIČARENJE

Tijesno srce

Njegoševa je preživljavala decenijama - imenom i izgledom. Zatim se skupila, stisnuta platanima, parkinzima, kafanama, buticima i opet kafanama... Stisnuta vremenom koje nam sve brže i lakše izmiče pod tabanima.
Objavljeno: 03. 12. 2017 - 07:46 Promjenite veličinu teksta: A A A
Tijesno srce

Bilo bi sasvim originalno kada bi gradski saobraćajci, na znaku kod skretanja u Njegoševu ulicu kod sale za vjenčanja, napisali: „Zabranjen saobraćaj za motorna vozila, osim ako nijesu skuplja od 30.000 eura“.

Svi dosadašnji pokušaji da se zauzda saobraćaj u strogom centru i jednosmjernim ulicama (Njegošava, Bokeška, Vučedolska, dio Ulice slobode) dovodili su do još žešće stiske i frtutme naročito u večernjim časovima.

Dramatična promjena

Kada padne mrak, pred farove skupocjenih mašina počnu da izlijeću prosjaci namjernici i pijanci u beskrajnom teturanju osmica, a pozamašna zadnjica bećarski parkiranog džiponje zagospodari uskim koridorom... I to je dovoljno da hor nervoznih sirena u koloni zapara noćni mir nakon zatvaranja kakafoničnih centraških birtija.

Ova slika nije rezultat ničije urbanističke krivice, već prost rezultat stanja u gradu koji raste užurbano. Podgorica džiklja po svim koordinatama, i to toliko brzo, da ne može da stigne da priušti sebi novo ruho. Dramu ove velike promjene najbolje otkrivaju dokumenti iz vremena o kom više nema živih svjedoka.

Baza fotografija Podgorice iz predratnog perioda je neočekivano velika. Najviše je fotografija koje hvataju baš onaj plato koji sada čuva namršten brk statue Marka Miljanova. Taj potez, onomad širok trg ispred zgrade opštine koji se produžavao Njegoševom ulicom ka Gorici, bio je žila kucavica grada.

Limena tabla

Najčešći kadar sa fotografija, iz ćoška Vučedolske ulice ka Bokeškoj, hvata obris stare Podgorice koji je najpoznatiji i nama. Tu je nadžidžano nekoliko zgrada koje su preživjele bombardovanje: opštinska četvorospratnica, sala za vjenčanja gdje je bila predratna štedionica, hotel na čijoj je adresi sada jedan drugi „kolega“...

Pogled iz drugog ćoška, recimo, ispred opštine, najbolje pokazuje ono što je nestalo. Na prostoru sadašnje Biblioteke „Radosav Ljumović“ bio je oficirski dom. Do njega, desno ka našoj Vučedolskoj, bila je glavna gradska autobuska stanica! Tadašnja Njegoševa bila je dovoljno široka da se ispred zgrade opštine mogla smjestiti i autobuska okretnica, a na dobro utabanoj poljani i prvi taksiji, i luksuzniji automobili viđenijih građana...

Na najslavnijoj fotografiji, u pustoši i na zgarištu vidimo umornog ratnika u konačno oslobođenom gradu - ali i jednu limenu tablu sa natpisom „Njegoševa“. I ovo je svjedočanstvo o širini lijepe, gospodske ulice – glavne odrednice ušuškanog, malog grada pod planinama.

 

Zasluženo ruho

Njegoševa je preživjela - imenom i izgledom, naslanjajući se prvo na trg po imenu kralja koji je nikad nije posjetio prije nego što je skončao u atentatu u Marseju. Zatim se skupila, stisnuta platanima, parkinzima, kafanama, buticima i opet kafanama... Stisnuta vremenom koje nam sve brže i lakše izmiče pod tabanima.

Njegoševa ulica zaslužuje da što prije dobije konačno ruho mediteranske intime. Da bude popločana i isključivo pješačka zona. Za susrete okupane suncem uz miris prve kafe na širokom bijelom pločniku – a ne pod reflektorima farova, posječene škripom kočnica i začinjene psovkama nervoznih volandžija.

Grad budućnosti, koji užurbano i radosno grabi u širinu, zaslužio je makar da mu tamo kod srca ne bude tijesno.

Stojan STAMENIĆ

 

FOTO: FB stranica Uspomene stare Podgorice

Komentari: 0

Novi komentar