Amerika vs. Rusija

Putinove tajne staze (I)

Rusija je danas prisutna u američkoj javnosti više od bilo koje druge zemlje. Mišljenja o njoj su oštro podijeljena. Većina demokrata je smatraju opasnom neprijateljskom državom, koja beskrupulozno krši sve međunarodne ugovore i norme, dok značajan broj republikanaca slijedi predsjednika Trampa, koji bi htio da ostavi utisak da u Kremlju ima prijatelja od respekta. Sve se ovo dešava pod velikim pritiskom uzburkane američke političke scene, sa prazninama u razumijevanju suprostavljenih strana o pravoj prirodi Putinove Rusije.
Objavljeno: 07. 12. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Putinove tajne staze (I)

Piše: Blažo SREDANOVIĆ

Nastala je prava poplava raznih publikacija i knjiga o Rusiji, starih i novih izdanja. Od “Deset dana koji su potresli svijet”, John Reed, uz obilježavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije, do “Riot days”, memoara Marije Aljohine, jedne od tri učesnice u “Pussy Riot” performansu, koje su u moskovskoj crkvi Hristovog spasenja istrčale pred oltar umotane u bijelo platno, moleći se svetoj Djevici Mariji da progna Putina u Sibir!

Hladni rat: Mnogi se ovih dana u Vašingtonu sa nostalgijom sjećaju završetka Hladnog rata, kada se vjerovalo da je na pomolu De Golova ideja Evrope od Atlantika do Urala. Ronald Regan i Mihail Gorbačov su tada u veoma prijateljskoj i srdačnoj atmosferi ugovarali drastično smanjenje interkontinentalih projektila i bojevih atomskih glava, dok je Nensi Regan pokazivala Raisi Gorbačov, držeći je za ruku, raskoš Bijele kuće, a ova njoj, za uzvrat, bogatu umjetničku riznicu Ermitaža!

U knjizi “The man who changed the world”, autor Gail Sheehy ističe da je Gorbačov u spoljnoj politici imao plan, a u unutrašnjoj samo nadu! To ga je dovelo do tragičnog kraja. Očekivao je revolucionarne promjene u glavama ljudi, čija je psiha, poslije 70 godina potpune izolacije u totalitarnom sistemu i komunističkoj utopiji, bila deformisana. Mislio je da bi se ogromni problemi njegove zemlje mogli riješiti masovnom psihoterapijom, a dočekali su ga agresivni ulični demonstranti, tražeći krivce za ekonomski sunovrat i osjećanje potpune poraženosti, poslije rušenja svega u što su bezrezervno vjerovali. Ljudi postaju plijen demagoga, koji im obećavaju vraćanje izgubjene imperijalne veličine.

Gledanje u Boga: Ruski je narod -govorio je Gorbačov- uvijek na svoje lidere gledao kao na Boga. Nikad se nije mnogo znalo o njihovom privatnom životu, kako je to na Zapadu. Oni su bili misterija za narod, gotovo ikona. To je duboko u našoj krvi. Mi čak i ne želimo da saznamo nešto o njima. Amerikanci pokazuju radosnu samouvjerenost, a Rusi strah. Američki narod je iskren i otvoren a mi, da bi preživjeli, moramo praviti vrlinu od dvoličnosti. Ja se krećem prema nečemu, ali šta je to? Znao sam sta je loše u sistemu, ali nijesam bio siguran što je dobra alternativa- žalio se Gorbačov Kisindžeru.

mihail-gorbacovHtio je da mijenja svijet, a svijet je promijenio njega. Završio je kao posljednji romantični socijalista. Dao je intelektualcima potpunu slobodu, ali obični ljudi u tome nijesu ništa konkretno vidjeli, već su bili revoltirani što je zaveo striktnu regulaciju prodaje vodke!

Bio je vizionar u internacionalnoj sferi, ali nije znao da na kontrolisanoj državnoj ekonomiji primijeni mjere slobodnog tržišta. Budući da je u korijenu ukrajinski Kozak on nije imao mnogo zajedničkog sa više od stotinu raznih nacionalnosti u Imperiji.  Nije htio da završi vladavinu komunističke partije, niti da ukine SSSR, već da modernizuje sovjetsko društvo, a da na diskretan način zadrži postojeće državne strukture.

No, pokret se rapidno otrgao kontroli. SSSR se raspao po etničkim linijama i otvorio prema Zapadu, iz kojeg su, zajedno sa proizvodima, stizale i nove ideje. Pristižu američki i evropski savjetnici, širi se demokratski pokret i liberalna ekonomija. Dolaskom Gorbačova sve iz proslošti Rusije postaje pristupačno. Po prvi put, ljudi čitaju javno knjige ruskih autora, koji su bili zabranjeni.  Tiraž dnevne novine “Ogonjok” dostiže million!

Mali ruski stanovi: U malim ruskim stanovima, koje je gradio Hruščov, kuhinja nije samo za kuvanje i ručavanje, već primaći salon za goste i prostor za grupnu terapiju. Tu se rodila Perestrojka. Kuhinja postaje inkubator slobodnih ideja i političkih anegdota i viceva, kao najkonciznijeg opisa stvarnog stanja u društvu: “Komunista je onaj koji čita Marksa, a anti-komunist onaj koji ga razumije. U Rusiji se sve može promijeniti za jednu godinu, a ništa za dvjesta! Nećemo živjeti toliko dugo da bi živjeli u komunizmu, ali naša djeca hoće. Da, naša sirota djeca-dodaje sagovornik. U mesari potrošač pita: možete li mi narezati pola kilograma salame? Drage volje-kaže mesar- a da li ste donijeli salamu?! Mi nemamo još demokratiju, ali smo započeli demokratizaciju. A razlika između demokratije i demokratizacije je kao između kanala i kanalizacije”!

Kraj jedne ere: U knjizi “ Who lost Russia?” autor Peter Conradi kaže: Završena je jedna era koja je ostavila duboke tragove na čitav svijet. Počela je 1922. godine formiranjem SSSR-a u zdanju Bolsoj teatra u Moskvi, a završila 1991. godine u jednom nacionalnom parku u Bjelorusiji, čime je istovremeno završena vladavina Gorbačova. Zastava sa srpom i čekićem skinuta je sa Kremlja, a postavljena trobojka Ruske federacije. Ostale zemlje Istočnog bloka slijede nezavisni kurs. Granice među republikama, do tada administrativne podjele, postaju nacionalne granice novoproklamovanih država.

Zapad nije imao plan kako sad da sarađuje sa 15 zasebnih država, kao istorijski relevantnog nasljednika velike strategije Hladnog rata. Najveći problem je bio što uraditi sa dvije njemačke države. Gorbačov je u pocetku bio protiv Njemacke u NATO. Trazio je da se NATO i Varšavski pakt zamijene novom sigurnosnom strukturom 35 država Evrope. Generalni sekretar NATO-a, Lord Ismay, izjavljuje: cilj je držati Rusiju napolje, Ameriku unutra, a Njemačku dolje. Kao utjehu Rusija dobija članstvo u G-8 “World trade organization”. Poziv za NATO dobile su Poljska, Češka i Mađarska. Kad je Klinton posjetio Varšavu dočekan je sa najsvečanijim spektaklom nazvanim “Yalta`s funeral”. NATO se usmjerio prema Istoku, voljeli to Rusi ili ne. Jeljcinu su bile vezane ruke, jer je Rusija potpuno zavisila od američkih kredita.

Pogoršanje odnosa izmedju Rusije i Zapada praćeno je raspravama o prekršenom obećanju, koje je navodno dobio Gorbačov 1990. godine od američkog ministra spoljnih poslova Bejkera. Ako se ruske trupe povuku iz Istočne Evrope, NATO ih nebi zamijenio vojnim prisustvom, ili jurisdikcijom, stoji u zapisniku razgovora Gorbačov - Bejker. Sam NATO je priznao da se tako mogu interpretirati neke izjave vodećih političara Zapada toga vremena, ali da se to nikad nije pretvorilo u legalno obavezujući pismeni ugovor. Takve izjave su davane u okviru pregovora o ujedinjenju Njemačke i Rusi nikad nijesu jasno formulisali svoju zabrinutost. Kasnije je Gorbačov bio oštro kritikovan u Rusiji što nije obezbijedio jasnu garanciju o proširenju NATO saveza, dok je još postojao Varšavski pakt, a druge minorne stvari našle su se u formalnom ugovoru.

kremljglavnaFormiranje Partnerstva za mir: Za ostale istočno-evroske zemlje predloženo je osnivanje Partnerstva za mir (PFP) s pravom ulaska u NATO kad se reformišu. Rusija je među prvima postala član PFP. Kisindžer se bojao da PFP ne oslabi ono što je ostalo od NATO-a i postane neodređeni multikulturalizam. Kada je Klinton sa ostalim liderima NATO-a usvojio PFP, jasno su naglasili da je to samo jedna od stepenica za pristup NATO-u i da je aktivno učešće u PFP dio evolutivnog procesa proširenja, pa je neko nazvao NATO “a la carte organization”!

Mnogi analitičari smatraju da je tada propuštena zlatna prilika da se pitanje riješi u zajednici sa Rusijom. Govorilo se o mogućem Maršalovom planu Rusiji. Doajen američke spoljne politike Kenan naglašava da “kotrljanje” NATO-a prema Istoku moze donijeti gubitak povjerenja i pokrenuti ruski nacionalni sentiment, što ce podstaći rusku spoljnu politiku da ide u neželjenom pravcu.

Tom Friedman ističe da je podrška Zapada demokratskoj revoluciji u Rusiji bila patetična. Nadali su se da ce Jeljcin nekako uspjeti da stabilizuje rublju sa malom pomoći od desetak milijardi dolara iz G-7 fonda. Japanci su bili u konfliktu sa Rusijom oko nekih ostrva u Pacifiku i nijesu bili za pomoć, dok se to ne riješi. Raspadom SSSR-a ostala je samo jedna super sila, bez vojne, ekonomske i ideološke konkurencije. Rusima je teško pao gubitak statusa super sile, a Amerika nije brzo razumjela taj period kad dvije zemlje prestaju da budu neprijatelji, a još nijesu saveznice. Jeljcin je govorom u oba američka doma pokušao da izvuče odnose iz te “zone sutona”. Komunizam je mrtav, govorio je povišenim glasom, uz aplauz svih. Kongres mu je odobri finansijski paket. Način na koji je sprovedena privatizacija definisao je političku i ekonomsku budućnost nove Rusije. Završiti što prije državnu kontrolu ekonomije značilo je oslabiti moć “crvenih direktora” i strah od povratka komunista- zakljuluje Friedman.

Demonstracije u Rusiji: Jeljcinov konflikt sa parlamentom pretvara se u ulične demonstracije. Pojavili su se tenkovi i desio se oružani sukob neviđen od Oktobarske revolucije. Njegova krvava pobjeda nad parlamentom završila se usvajanjem novog Ustava, koji je prošao na referendum, a koji je garantovao pluralistički politički sistem. Koncentracija moći ipak se zadržala u rukama jednog čovjeka.

U Americi prave paralelu sa građanskim ratom u njihovoj zemlji, što je podstaklo neke novinare da Jeljcina nazovu ruskim Abrahamom Linkolnom!

U knjizi “The man without a face” Masha Gessen pise: Jeljcinove česte pijane scene i čudno ponašanje (navodno ga je služba obezbjedjenja pronašla da ide prema ulici u donjem vešu da pozove taksi!), doprinijeli su da je na izborima kandidat komunista, Genadi Zuganov, dobio većinu u parlamentu. Međutim, na predsjedničkim izborima Jeljcin je ponovo izabran za predsjednika i postao jedini lider u Rusiji, koji je slobodno izabran i kojemu je narod vjerovao, mada je donio hiperinflaciju i socijalnu i ekonomsku nejednakost kao nikada ranije. Popularni entuzijazam prema Jeljcinu brzo je splasnuo.

Ruska hiperinflacija: Prvog dana poslije ukidanja kontrole cijena,  osnovne namirnice poskupljuju tri puta gotovo preko noći. Radnje prazne, a bolnice bez ljekova. Pomoć u hrani i materijalu počinje da pristiže iz EU i Amerike preko humanističkih organizacija i Crvenog krsta. Narod je bio zahvalan, ali su se mnogi osjećali uvrijeđeni da se njihova nekada ponosna država tretira kao neka afrička zemlja, koju je pogodila velika suša! Jeftini djelovi piletine zvani “noski Buša” kao nekad “Trumanova jaja” stižu u paketima. No, Buš je imao svoje probleme i nije bio spreman na neki novi Maršalov plan, što je bio veliki propust Zapada da ovu priliku iskoristi za transformaciju Rusije i njenih susjeda u demokratske države. Istok i Zapad se nijesu značajno približili. Jedino se gvozdena zavjesa pomjerila nekoliko stotina kilometara istočno. Rusija je ponižena zemja, lišena ponosa i respekta, manja i slabija nego što je bila u zadnja tri vijeka. Mora čak sa vojskom da održava i samu Rusku federaciju.

Preobražaj: Pametni i beskrupulozni brzo su shvatili kako iskoristiti nastalu izuzetnu ekonomsku situaciju. Investicije, šeme piramide i spekulacije valutama šire se po Rusiji. “Crveni direktori” postaju vlasnici firmama kojima su rukovodili. Boris Berezovski i Roman Abramovič su među prvim milijarderima. Ruski jezik se čuje po mnogim mondenskim ljetovalištima. Uvozni luksuzni proizvodi u buticima, gurmanski restorani i noćni barovi za “dolce vita”. Veliki panoi o izgradnji socijalizma zamijenjeni su reklamama za Koka kolu i kozmetiku. Većina biznisa privatizovana, mediji izvještavaju slobodno, a izbori nude veći broj kandidata. Ruski kapital se preliva preko Off shore kompanija u “poreske rajeve” širom svijeta. Oligarsima uticaj u politici i medijima naglo raste. Oni “kupuju” ponovni izbor Jeljcina, a on se ne miješa u njihove poslove, samo da bi se održao na vlasti i osigurao imunitet protiv sudskih optužbi.

hodorkovskiNajbogatiji čovjek u Rusiji, Mihail Hodorkovski, koji je bio ekonomski savjetnik Jeljcinu, piše: Vrijeme je da prestanemo živjeti po Lenjinovim teorijama. Odbacimo utopije i posvetimo se biznisu, koji će nam donijeti bogastvo. Kad je njegova knjiga publikovana 1992. godine imao je svoju banku i počeo da preuzima kontrolu nad nekoliko bivših državnih kompanija. Poslije četiri godine bio je toliko bogat da je ruska Vlada od njega tražila zajam. Jukos, novostvoreni naftin konglomerat, sa najvećim rezervama nafte u svijetu, postaje njegovo vlasništvo. Osnovao je fondaciju “Otvorena Rusija” sa društvenim i humanitarnim angažovanjem.

U knjizi “ Rusija” Timothy Colton navodi da je prije sto godina, svega deset odsto Rusa živjelo u gradovima većim od pet hiljada. Rusija je bila carevina sela, izložena kroz istoriju invazijama svojeg ogromnog otvorenog prostora. Rusi postaju paranoični na sve što se dešava u bliskom okruženju. Ono što Zapad misli o širenju demokratije i ljudskih prava, Rusi primaju kao pokušaj religioznog, kulturnog i političkog podjarmljivanja. Na Jeljcinovu eru, koja je na Zapadu slavljena kao najdemokratskiji period u ruskoj istoriji, danas većina Rusa gleda sa prezirom. Ušteđevine građana na bankama obezvrijeđene su preko noći galopirajućom inflacijom, a bogastvo zemlje ugrabili su oligarsi. Problem populacije koja brzo stari, ozbiljni demografski problem, koje prati niski natalitet, alkoholizam i jednodimenzionalna ekonomija. Takva Rusija teško može predstavljati ozbiljnu prijetnju Zapadu na duge staze-zaključuje Colton.

Dolazak Putina: Putin je kao obavještajac sa solidnim znanjem njemačkog jezika službovao u Drezden, dje ga je zatekla Perestrojka, koju je gledao na televiziji. Spaljivao je tajna dokumenta, jer iz Moskve nije mogao dobiti informacije što da radi. Vratio se u Lenjingrad sa ženom Ljudmilom i petogodišnjom kćerkom kod roditelja u dvosobni stan, noseći sa sobom staru mašinu za pranje, poklon njemačkih susjeda. Poslije perioda relativno mirnog zivota izvan Rusije, osjećao se poniženim i preplašenim.

putinjeljcin Smatrao je da ga je zemlja izdala. Sa svojim prijateljima iz NKVD u Lenjingradu tražio je načina, ne da se suprostavi novoj političkoj realnosti, već da se adaptira. Kad je Jeljcin posljednjih dana prošlog vijeka odlučio da se povuče uz emotivni govor, na televiziji se odmah poslije njega pojavio Putin kao v.d predsjednik. Sto miliona gledalaca, pa čak ni biznis elita, nijesu imali tri čiste ko je on. To je ujedno bio i početak njegove izborne kampanje.

Zašto je Jeljcin predložio Putina: Nije bilo neočekivano sto se Jeljcin povlaci, ali je prestavljalo veliko iznenađenje da ga zamjenjuje jedan obskurni član NKVD-a. Jeljcin je ubjeđivao Klintona da ce čovjek njegovog izbora biti predan demokratskom procesu, otvorenom tržištu i kontroli naoružanja. Putin je odmah garantovao Jeljcinu imunitet za sve što je preduzeo u toku svoje vladavine. Na izborima, koji su se održali poslije tri mjeseca, Putin je ujbjedljivo pobijedio. Odmah je tražio da se obnove NATO pregovori, vjerujući da Rusija treba da bude dio Evrope, što on smatra sudbinom Rusije.

Putinovi prvi mjeseci u Kremlju donijeli su izvjesno poboljšanje u odnosima sa Amerikom. DUMA je ratifikovala značajni ugovor o smanjenju naoružanja u dvije zemlje. Čak je Putin razgovarao sa Bušom o mogućnosti da Rusija postane član NATO-a, ako bi ovaj postao više politička organizacija i Rusija ravnopravni partner. Dobio je poziv da posjeti Ameriku, mada mnogi nijesu vjerovalo da je on odan reformama i demokratizaciji koliko Jeljcin. Tom prilikom dobio je na poklon stakleni kalasnjikov pun vodke!

Poslije burnih godina Putin je ipak donio političku stabilnost, eknomija je pokazivala znake oporavka, zahvaljujući cijenama nafte i devalvaciji rublje. Narod je počeo da vjeruje da je na pragu nova epoha.

No, poslije vojne intervencije u Gruziji, na Zapadu se počelo sumnjati da on želi “vještačkim disanjem” da vrati u zivot Imperiju. Putin smatra da je ruska aneksija Krima isto što i ujedinjenje dvije Njemačke! Posebno je Zapad bio zatečen i iznenađen njegovim oružanim akcijama u Istočnoj Ukrajini, čime je grubo prekršio sve međunarodne norme i obezvrjedio sve što je u zadnjih dvadeset godina postignuto u Evropi. U vojnim krugovima u Vašingtonu preovladava misljenje da Rusiju i dalje treba odlučno ograničavati uključenjem u NATO zemalja Istočne Evrope. Drugi opet smatraju da Putin to ne radi zbog strategije, već mnogo više da bi se održao na vlasti. Razvijena i napredna Ukrajina bila bi za njega velika opasnost... (Nastavak sjutra)

 

Komentari: 4

Ovako se i stvaraju tirani

07. 12. 2017 - 01:36

"Vratio se u Lenjingrad sa ženom Ljudmilom i petogodišnjom kćerkom kod roditelja u dvosobni stan, noseći sa sobom staru mašinu za pranje, poklon njemačkih susjeda. Poslije perioda relativno mirnog zivota izvan Rusije, osjećao se poniženim i preplašenim."
da zdravstvujet Putin

07. 12. 2017 - 08:37

Problem je nastao onog trenutka kad se posle pijanog i popustljivog Jeljcina Rusija pocela uspravljati i stititi svoje interese . Sjecam se babe Olbrajt koja je tada javno govorila kako Rusiji ne treba Sibir i sto ce joj tolika teritorija . Normalno da si krvopijama dobar samo dok su na veni .
golden gate

07. 12. 2017 - 16:23

Kronoloski izvrsno obradjena tema.Putinova doktrina za istocmu Evropu nije uspjela,dok se za Balkana jos uvijek nada da uz pomoc nekih svojih piona u tim zamljama umanji taj svoj neuspjieh.Zavrsetak teksta je na zavidnoj visini.
Izvanredan feljton!

08. 12. 2017 - 19:11

Gospodine .Sredanovicu, svaka vam cast na ovom izvanrednom feljtonu. Nadamo se da ce te nastaviti da pisete jos mnogo njih, i mi bi zeljeli da predlozimo jednu temu, iako je ogromna, za vasu analizu: Crnogorski identitet, istine, mitovi i zablude, Na kraju, zeljeli bi vidjeti vas predlog sto bi mi morali da uradimo da se ovo rijesi na najbolji nacin za sve ljude. P.S. Kad kazem "mi", ne pisem ono kraljevsjko mi ( :-) ), nego ovo pisem u ime jedne grupe vjernih citalaca.
Novi komentar