BOBAN BATRIĆEVIĆ

Spomenik crnogorskim ratnicima: Istorija crnogorske vojske Srđe Martinovića

Ratnička tradicija Crne Gore najviše je urezana u crnogorsko kolektivno śećanje. Od malih nogu đeca se ovđe upućuju na slavne pretke koji su položili živote za njenu nezavisnost ili bili odlikovani od crnogorskih vlasti za neviđenu hrabrost. Najviše „mjesta śećanja“ kod nas posvećeno je velikim bitkama ili crnogorskim vladarima-vojskovođama. 
Objavljeno: 14. 12. 2017 - 11:14 Promjenite veličinu teksta: A A A
Spomenik crnogorskim ratnicima: Istorija crnogorske vojske Srde Martinovica

Piše: Boban BATRIĆEVIĆ

Potonji veliki spomenik u Glavnome gradu podignut je Velikome vojvodi Mirku koji je predvodio crnogorske odrede u najtežim i slavnim bitkama našega novovjekovlja. Treba li napominjati nevjerovatno dubok rezervoar guslarskih pjesama koje govore o crnogorskome ratovanju? Pa ipak, pored svih tih predispozicija koje bi nekog crnogorskoga istoričara opredijelile da se upušti u pisanje sinteze istorije crnogorske vojske, do sada to niko nije uspio da odradi. Razlozi su mnogobrojni – pisanje ozbiljne vojne studije ne dozvoljava upliv romantičarske mitomanije imatematičke spekulativnosti o broju ubijenih – pisanje vojne istorije neke zemlje zahtijeva ozbiljne pripreme, velika arhivska istraživanja i prije svega samu intuitivnost subjekta za datu temu.

Kad je u pitanju naša vojna istorija treba istaći da se radi o veoma bogatoj, ali do XIX vijeka u domaćim izvorima slabo arhivski dokumentovanoj istoriji. Prije svega zato što su naredbe uglavnom izdavane usmeno, a i ono što je bilo napisano, nije imalo adekvatnu praksu pohranjivanja. Tek od Petra I i Petra II Petrovića, a naročito od knjaza Danila bilježimo značajniji broj mentefakata koji nam dozvoljavaju rekonstrukciju istorije crnogorske vojske iz domaće građe. Od 1879. godine kad se osniva Ministarstvo vojno iz očuvane građe može se sprovesti ozbiljnije istraživanje koje nam omogućava serijalno praćenje podataka. Nekoliko dosadašnjih istraživača pokušalo je načiniti sintezu istorije crnogorske vojske, no nažalost to nijesu uspjeli. Najbliži tome bio je Branko Babić, za kojega slobodno možemo reći da se u svojoj generaciji najozbiljnije bavio istorijatom naše vojske.

Njegova planirana i najavljena monografija nikad nije ugledala svjetlost dana, mada je za njim ostala bogata prikupljena građa i veliki broj bibliografskih jedinica na ovu temu. Crnogorska istoriografija je sve do 2017. godine čekala autora koji će biti kadar da ovaj neophodni posao ozbiljno okonča.

oficiri2Poznavalac crnogorske istorije: U pitanju je Srđa Martinović, ime koje se već više godina svojim tekstovima nameće kao vrsan poznavalac crnogorske vojne i obavještajne prošlosti; autor koji već potpisuje dvije naučne studije i monografije o biografijama crnogorskih generala od 1881. do 1941. godine. U svojem najnovijem djelu (koje je ujedno i njegov doktorat) Martinović pravi sintezu istorije crnogorske vojske od 1854. do 1918. godine s veoma značajnim uvodom koji crnogorsku prošlost tretira znatno ranije nego što je naznačeno godinom početka studije. Iako će knjiga iz štampe izaći početkom naredne godine, pravo je vrijeme da se javnost upozna s njom, jer se ne radi o običnoj knjizi, radi se o sveobuhvatnoj analizi crnogorske vojske koja pokušava da predstavi njen karakter, spoljašnje i unutrašnje ustrojstvo, razvojnu dinamiku, limite, izazove i rezultate koji su bili pred crnogorskim vojnim stratezima koji su je uređivali. Period između donošenja prve vojne uredbe do nestanka crnogorske države s pravom se može naznačiti kao najdinamičniji period razvoja vojske, to je epoha „između tradicije i modernizacije“, odnosno pokušaj države da potpuno uvojači svoju oružanu silu i stavi je pod svoju neposrednu komandu. To je, kako sam autor uviđa u jednom podanslovu – kraj crnogorskoga „herojskog“ doba. Od uskočkih i hajdučkih družina te plemenskih vojski i odreda krenulo se u potpunu uniformizaciju budući da je borba za konačno oslobođenje od Osmanskoga Carstva zahtijevala organizovane jedinice, spremne na disciplinu i izvršavanje naredbi, a potom, nakon sticanja nezavisnosti, uspostaviti organizam koji je prateći svjetske trendove razvoja tu nezavisnost trebao čuvati.

Težak izazov: Zato je pred Martinovićem bio težak izazov – izaći iz „crnogorskoga rata slavopojki“ i ući u dubine veoma kompleksne institucije koja je bila stub crnogorske bezbjednosti. Rad započinje teorijskim razmatranjima definicije bezbjednosti i same vojne istorije. Prateći postulate nauke i etike autor nije podlegao domaćem trendu da sve prije sebe definiše kao „nedovoljno istraženo“ pa pravi pregled najznačajnih studija iz crnogorske vojne istoriografije, uvažavajući prethodne istraživače poput pomenutog Babića, zatim Branka Bogdanovića, Tatjane Jović, Milana Jovićevića i dr. U ostalim poglavljima autor je prije svega opterećen prezentiranjem kostura crnogorske vojske – razvojnim fazama njene konačne fizionomije koju dobija početkom XX vijeka. U tome postupku najviše analizira uredbe, zakonske akte i dokumenta koja su propisivala vojnu organizaciju. Ta svjedočanstva najviše su uticala na hronologiju studije, budući da njihovo donošenje diktira redosljed poglavlja i potpoglavlja u knjizi. Pored zakonskih akata autor je za ovaj dio knjige koristio i bogatu građu Državnoga arhiva Crne Gore pohranjenu u fondu Ministarstvo vojno.

Nakon pregleda svih reformi i institucionalnih unapređenja s posebnim osvrtom na tadašnje ministarstvo odbrane, autor prve sinteze Istorije crnogorske vojske prelazi na konceptualizaciju problema vezanih za njene rodove, struke, naoružanje, obrazovanje, međunarodne pravne obaveze i visoka vojna predstavništva. Neko bi za ovu studiju mogao reći da je odveć pozitivistička, previše informativna i deskriptivna, ali bi autor tih konstrukcija morao biti autoritet koji iza sebe ima napisanu sintezu crnogorske vojne povjesnice. Jer tek sada postoji osnov s kojeg bi mogli da se posvetimo unutrašnjem životu i odnosima unutar vojske, ulogom vojnoga kora u društvu, psihološkim karakteristikama crnogorskih vojnika, socijalnom istorijom unutar nje itd. Sve do sad to je bilo nemoguće, stoga ova sinteza predstavlja prelomnu studiju, prekretnicu za domaću vojnu istoriografiju, temelj na koji će se vraćati budući istraživači.

3105batricevicDa dobro poznaje vojnu struku i uopšte njenu istoriju na globalnom nivou Martinović pokazuje komparativnom analizom kojom dosadašnje studije nijesu obilovale. Svaki tip crnogorskih pušaka, mitraljeza, topova, zatim razvojne faze mnogih rodova i struka njene vojske upoređuje s iskustvom tadašnjih svjetskih armija, približavajući na taj način čitaocima pravo stanje crnogorske vojske. Ono što je posebno zanimljivo jeste autorov osvrt na vojno-obavještajnu djelatnost unutar Ministarstva vojnoga, pošto znamo da je obavještajna istorija Crne Gore veoma slabo istražena, mada zbog nedostatka izvora prevashodno. Poglavlje koje najviše pomjera dosadašnje granice saznanja o našoj vojnoj proštlosti jeste ono posvećeno njenim finansijama. Autor je analizirao odnos između državnoga i vojnoga budžeta te veoma uspjelim grafikonima pokazao koliko je naša zemlja nekad ulagala u vojsku. Sladokuscima vojne istoriografije, pored poglavlja o naoružanju svakako će posebno biti zanimljiv dio knjige posvećen obrazovanju crnogorskog vojnika, pošto se Srđa Martinović trudio da predstavi literaturu koju su čitali, vojne škole koje su pohađali, način, obuku i uslove u kojima su stasavali.

Tabele: Čitava njegova knjiga prožeta je tabelama u kojima se nalaze sintetički obrađeni podaci o brojnome stanju vojnika, broju oružja, formacijskome uređenju vojske, teritorijalnoj priapdanosti crnogorskih oficira. Uz to priložene su mape najvažnijih vojnih operacija koje je crnogorska vojska vodila u pomenutome periodu. Ali ono što ovu knjigu izdvaja i što će je siguran sam izdvajati još dugi niz godina jeste „manijakalna“ posvećenost istraživanju fotodokumentacije. U Martinovićevoj knjizi naći će se preko 600 (!) fotografija, od kojih najveći dio nikad nije objavljen. Zahvaljujući radu na svoje prethodne dvije monografije prikupio je bogatu građu iz privatnih arhiva porodica negdašnjih crnogorskih generala, ali i pregledao fondove Narodnoga muzeja Crne Gore i nekih privatnih kolekcionara. Nevjerovatno zvuči, ali je uspio da „otkrije“ identitet mnogih ličnosti s fotografija za koje se do sada u literaturi nije navodilo ime i prezime. Prilažući ovako veliki broj foto dokumenata Martinović na neki način oživotvoruje studiju, koja bi bez njih izgledala znatno skromnije. Treba li napominjati da je za gotovo svaki model crnogorskoga naoružanja pronašao fotografiju? Da su tu poređane redosljedom fotografije sviih crnogorskih generala!? Svih ministara vojnih. Svih značajnijih vojskovođa i komandanata. Da ne govorimo o fotografijama s vojnih vježbi, postrojavanja, akcija i situacija „voljno“.

Zbog svega pobrojanog, knjiga prevazilazi akademske granice, njeno objavljivanje važno je za crnogorsko društvo uopšte. I za najmlađe i za najstarije; i za profesionalne istoričare i za kritičare; i za porodične hroničare i za one koji o vojsci ne znaju mnogo. Ona je riznica znanja, dvorana vojne vještine u nas, svjedočanstvo života institucije do koje su Crnogorci najviše držali. Zato bi državne institucije trebale pomoći njeno objavljivanje, kako bi imala što veći tiraž i kontakt s publikom. Jer ako se za neko djelo može reći da je uspjelo, onda je to ovo – pregledno i informativno kao enciklopedija, poučno i stilski napisano kao udžbenik, u suštini to je ozbiljna naučna studija koja konsultuje arhivske izvore i valorizuje dosadšnja saznanja o temi sinhronizujući ih naučnim aparatom i metodologijom. Teško da će se u skoro vrijeme pojaviti iscrpnija studija koja na ovakav način govori o jednom pozivu i zakletvi domovini, o nestaloj ratničkoj zemlji i njenim junacima koji su ispisali veličanstvene stranice crnogorske vojne istorije. Ovo je najveći spomenik koje današnje vrijeme može da im podigne.

 

 

Komentari: 5

//:

14. 12. 2017 - 15:34

Nekad smo valjali,sad nijesmo ni za....
metereolog

14. 12. 2017 - 19:51

U Baru je -0,61℃.
Bravo

14. 12. 2017 - 20:00

Svaka pojava knjiga sa ovom tematikom je dobro došla .Jedva čekam da pročitam knjigu ,siguran sam da ću pronaći dosta interesantnih podataka. Zdravko Roćen
zbunjen

14. 12. 2017 - 20:03

U vezi sa tematikom, recimo u bici na Vučjem dolu nesporno je da je knjaz Nikola prvi put bio prisutan u nekoj bitki od dolaska na vlast. Vojno potpuno neobrazovan ipak je naredio da se prikupi sav plijen i sjutradan je obišao bojište i izvršio smotru. Bilo je oko 711 pušaka turskih i to poimenično koliko je koji bataljon zarobio. Iako je vidio kolike su turske žrtve on uporno izbjegava da kaže kolike su nego u Memoarima kaže da su " prema kazivanju Bilećana..." Zašto više vjeruje Bilećanima poslije toliko godina nego svojim očima. I to je samo dio ledenog brijega naše mitomanije...
Boban Bg

15. 12. 2017 - 10:49

Što dodati do pozdraviti oba autora: i Martinovića i Batrićevića. Knjiga će biti još jedan dragocjen izvor za crnogorsku vikipediju.
Novi komentar