Željka Udovičić-Pleština

Politika je glavni krivac za zanemarivanje kulture

Naša generacija je stalno na čekanju... Čekali smo neku bolju budućnost, a u najboljim godinama došao je rat. Onda smo čekali da rat završi. Onda smo čekali da prođe poratno vrijeme, jer - naravno - tada je teško. Onda kada je trebalo da se završi poratno vrijeme, rekli su: Čekajte malo, sad je recesija. Onda kada je prošla recesija, ponovo su religijom manipulisali narodom i rekli da još pričekamo... Mi smo neka generacija stalno „na čekanju“.



Objavljeno: 26. 12. 2017 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Željka Udovičić-Pleština spada u red nagrađivanih dramaturškinja i prevoditeljki prepoznatih širom regiona. Njen način aktuelizovanja dramskih djela koja se postavljaju na scenu, mnogima su približili teme iz samo naizgled drugačijih epoha... Nakon komada „Malograđani“, „Njegoš i ja“ i „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, u Crnogorskom narodnom pozorištu završila je rad na nedavno premijerno izvedenoj „Zimskoj bajci“ u režiji Dina Mustafića.

I ovog puta, njen diskurs je bio jasan: približiti poznog Šekspira onome što se danas dešava u Crnoj Gori, ali i regionu.

- Pozorište je mjesto koje, naravno, ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti nas i otvoriti jedan intelektualni dijalog s publikom i dijelom inteligencije - onima koji su zainteresovani da bi se, zapravo, negdje pokazalo zašto i kako može biti bolje. Kad upreš prstom u nešto što je problematično, automatski pokazuješ da može drugačije – precizira sagovornica Portala Analitika.

U novoj predstavi nacionalnog teatra ona u prvi plan stavlja probleme žene - od najranijeg uzrasta do zrelog doba – izgubljenih generacija i pogrešnih politika. Za to ona „upire prstom“ u sve koji su doveli do toga da kultura bude zanemarena i potisnuta u drugi plan, te upozorava na ono što je za sve najopasnije.

- Ono što se pojavljuje i jeste opasno, jer je najgori oblik cenzure protiv kojega se mi - umjetnici, prije svega, a zatim i intelektualci - moramo boriti, jeste autocenzura. Danas više ne možemo, a nadam se da ni nećemo, govoriti o cenzuri. Ali o autocenzuri – i te kako! I autocenzura je najopasniji oblik cenzure koji se može pojaviti, ne samo u pozorištu, već i u umjetnosti. Protiv toga se moramo boriti u svojim redovima – zaključuje Udovičić-Plenština.

2612zeljka4

ANALITIKA: Ponovo ste u Crnogorskom narodnom pozorištu kao dramaturg, i to na djelu na Vilijama Šekspira. Rekli ste da je „Zimska bajka“ uvijek aktuelna priča koja nas podsjeća da je u vremenu kada ga je pisao, Šekspir imao je u vidu nešto što će se dešavati i mnogo vjekova kasnije. Da li je floskula da je on veliki, najznačajniji, pa i najistinitiji?

UDOVIČIĆ-PLEŠTINA: Mislim da se on svaki put pokazuje kao takav. Njegovo trajanje kroz četiri stoljeća jednakom, neprolaznom snagom njegove riječi, činjenica da je stalni gost svih svjetskih pozornica, govori o tome da je, sasvim sigurno, najstariji i najveći pisac. Tu za mene postoje i Anton Pavlovič Čehov i Georg Buhner, međutim oni su svi njegova „djeca“ - mnogo su mlađi i ne traju toliko. Međutim, kad pogledamo s ove strane, doista jesu fascinantni i zato su klasici.

A klasici su oni pisci koji su umjeli da pišu tako da u njima pronađeš svoje vrijeme bez nekog posebnog truda. Takvo djelo naprosto progovara o svakom vremenu. I, kao i u „Zimskoj bajci“ Šekspira, postoje viškovi - ta prašina vremena – koji, u stvari, nisu viškovi nego omogućavaju skraćenje, fokusiranje na problem koji je taj čas aktuelan. Činjenica je da „Zimska bajka“ ili „Ričard III“ kod nas na sceni omogućava različitu postavku nego u Njemačkoj, zato što su naši problemi drugačiji.

Nama na Balkanu - pa i u Crnoj Gori - svakako je zanimljivo staviti fokus na problem neželjene ženske djece i kako je žensko dijete stradalo u ovom komadu, a na kraju se ispostavlja da nije. Šekspir je - kao ni u jednom komadu do tada - ženu stavio u prvi plan, odnosno njenu mogućnost odluke, uzimanja sudbine u svoje ruke. On doista nudi neke stvari koje su nama danas i te kako bliske, savremene i pogodne za propitivanje.

A da ne govorim o monologu vremenu koje protiče između prvog i drugog dijela „Zimske bajke“... Vrijeme je nešto što nas doista muči, pogotovo našu generaciju na ovim prostorima. Mislim da smo i dalje jedan geopolitički prostor, jer niti ćemo mi biti Švedska, niti ćemo odseliti zemlju negdje, pa treba da iskoristimo našu multikulturalnost kao prednost, a ne kao manu... Vrijeme koje su nam oteli vjerujući, odnosno proklamujući istine koje to nisu - kao što to na jednostavnom primjeru Leont čini proglašavajući ženu preljubnicom, i kompletno kraljevstvo odlazi 16 godina u mrak. On je proglasio istinom nešto što to nije i natjerao sve svoje potčinjene, kompletan narod da se ponaša u skladu s njegovom istinom. To vrijeme koje je preskočeno zbog tuđih odluka, našoj generaciji niko neće vratiti. Stoga kraj „Zimske bajke“ koji kritičari nazivaju „gorko-slatkim“ ili „lažno optimističnim“, stvarno jeste takav kada ga danas čitamo. Hermiona jeste živa, kćerka je nađena, ali vrijeme je prošlo. Život je prošao u sakrivanju, čekanju boljeg sjutra i njega niko neće vratiti. A tu je i jedno mrtvo dijete za koje se čekalo, kako Šekspir kaže, da „doraste do oružja“.

2612zeljka2

ANALITIKA: Na ovim prostorima, naročito u Crnoj Gori, često se u prvi plan stavljalo upravo to da „djeca dorastu do oružja“ i potencijal muške glave u kući. Ta okrutnost kojom se gleda na djecu, na neki način nas vezuje s grčkim tragedijama, koje su - naročito mlađim čitaocima - prilično brutalne. Da li je nama, nakon naših „šesnaest šekspirovskih godina“ ta brutalnost jasnija, sticajem ružnih okolnosti?

UDOVIČIĆ-PLEŠTINA: Iskreno se nadam da jeste. Naša generacija je stalno na čekanju... Čekali smo neku bolju budućnost, a u najboljim godinama došao je rat. Onda smo čekali da rat završi. Onda smo čekali da prođe poratno vrijeme, jer - naravno - tada je teško. Onda kada je trebalo da se završi poratno vrijeme, rekli su: Čekajte malo, sad je recesija. Onda kada je prošla recesija, ponovo su religijom manipulisali narodom i rekli da još pričekamo... Mi smo neka generacija stalno „na čekanju“.

A o samom problemu „neželjenih“ i kako se žena tretira u društvu, ovaj komad veoma jasno govori. Prije 400 godina čovjek je znao kako treba tretirati ženu, a mi se tome danas čudimo i toga se sramimo.

ANALITIKA: U komadima koje dramaturški obrađujete, uvijek izvlačite ono najaktuelnije i što nas, kao region objedinjava – neki ružni događaji, ružna sjećanja. Postoji li nešto što bi ovdašnjoj publici bilo interesantno iz novijeg nasljeđa, a što može barem da evocira lijepe uspomene?

UDOVIČIĆ-PLEŠTINA: Sigurno. Vjerujem da pozorište ne daje odgovore, već da detektuje situaciju za koju vjeruje da može biti drugačija i bolja. I kada je tregedija, i kada je kraj zapravo mračan, mi se trudimo da postavimo pitanje: Zašto, kada može bolje? I dalje smatram pozorište nekim mjestom optimizma. Prvo zbog toga što je to mjesto gdje se postavljaju neka prava pitanja. Zatim, to je mjesto koje, naravno, ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti nas i otvoriti jedan intelektualni dijalog s publikom i dijelom inteligencije - onima koji su zainteresovani da bi se, zapravo, negdje pokazalo zašto i kako može biti bolje. Kad upreš prstom u nešto što je problematično, automatski pokazuješ da može drugačije.

2612zeljka3

ANALITIKA: Kada je regionalna umjetnost u pitanju, upiranje prstom u posljednje vrijeme nikome ne ide baš najbolje. Možda zbog toga što smo, nakon svih problema, sada već krenuli da radimo sve samo da se sklonimo s puta pravih rješenja. Koji su to komadi koji bi se mogli aktuelizovati, a koji na veoma dobar način pokazuju stanje u zemljama regiona?

UDOVIČIĆ-PLEŠTINA: Postoji, prije svega, savremeno dramsko pismo u čitavom regionu koje je doista u uzletu. Mogu reći da ima više dobrih dramskih pisaca, nego dobrih reditelja. Naravno, uvijek postoji zamka u moru tih tekstova, da su oni - kao što je to slučaj s velikim dijelom savremene američke dramaturgije - nešto što neće ostati, nešto što je za taj trenutak, ali za deset godina neće imati težinu. Međutim, postoje i oni koji mogu biti kvalitetno postavljeni na scenu i govoriti na jedan jednako direktan način. Vjerujem su tu i dalje da klasici poput, na primjer, Čehova i Maksima Gorkog. Nabrajam njih jer sam oba radila u CNP-u. „Malograđani“ Gorkog su govorili o jednoj novoj klasi koja se stvara poslije rata i zato su bili prikladni u tom trenutku. „Galeb“ Čehova govori o običnom čovjeku u običnim situacijama, koji doista ne može da se snađe i nosi sobom svoje tragedije koje samo traže okolnost da se ispolje, jer nisu u stanju da opravdaju svoju egzistenciju u stvarima i okolnostima koji ih sustižu.

Nakon toga, mislim da još mnogo toga može reći puno toga Eden fon Horvat. Ili Buhner sa „Vojcekom“ koji je svaki put auktuelan, i „Dantonovom smrti“, koja govori o pitanjima revolucije i njene propasti. To su pisci za koje smatram da i dalje na sceni imaju što da kažu o ovom našem vremenu.

ANALITIKA: Da li su za zanemarivanje kulture, potiskivanje u drugi plan - čak i kulturnih potreba „običnih ljudi“, jer se one danas smatraju luksuzom - krivi intelektualci, koji su pustili da to ide tokom kojim ne bi trebalo; umjetnici, koji nisu imali više snage da se bore sa onim što ih dočeka svaki put; ili politika koja, na kraju, sve diktira?

UDOVIČIĆ-PLEŠTINA: Kriva je, prije svega, politika. Zato što ona diktira sve! Kao što vidimo i u „Zimskoj bajci“, ona je ta koja odlučuje o svemu. Vrlo je teško djelovati ako ti je prostor ograničen finansijski - sredstvima, ili ideološki - postavljanjem pogrešnih ljudi na pogrešna mjesta, mada je to uvijek subjektivna kategorija. Međutim, naravno da dio krivice snose i intelektualci, jer oni uvijek mogu biti glasniji. Umjetnicima je taj prostor nešto skučeniji, jer ga nemaju da bi djelovali drugačije osim svojom umjetnošću, pa zavise više od ovih prethodnih.

Ono što se pojavljuje i jeste opasno, jer je najgori oblik cenzure protiv kojega se mi – umjetnici, prije svega, a zatim i intelektualci - moramo boriti, jeste autocenzura. Danas više ne možemo, a nadam se da ni nećemo, govoriti o cenzuri. Ali o autocenzuri – i te kako! I autocenzura je najopasniji oblik cenzure koji se može pojaviti, ne samo u pozorištu, već i u umjetnosti. Protiv toga se moramo boriti u svojim redovima.

Komentari: 0

Novi komentar