Povratak kući poslije 15 godina

Sve je krenulo u Lovćenu, a nakon toga Budućnost, Bilbao, Olimpijakos, Lijetuvos Ritas, Ural, Čerkasi, Himik, Trikala, Turov, Polfarma, Odesa, Estegal, Naft Abadan, Azad, Kašan, a onda povratak na mjesto početka.
Objavljeno: 12. 01. 2018 - 12:50 Promjenite veličinu teksta: A A A
Povratak kuci poslije 15 godina

Ima 33 godine, igra na poziciji plejmejkera, poznat je po sjajnim prodorima, efektnima asistencijama i sigurnim šutem za tri poena. Da, riječ je o Ivanu Koljeviću crnogorskom košarkašu koji se nakon 15 godina vratio u rodno Cetinje i ponovo navukao dres matičnog kluba kako bi pomogao mladim momcima u crnogorskom šampionatu i Drugoj ABA ligi.

Lovćen, Budućnost pa inostranstvo

Ivane, na startu šta te je navelo da se vratiš na Cetinje?

“Bilo je zaista neočekivano. Vidio sam da postoji veliki potencijal i vjerujem da će projekat biti uspješan”, rekao nam je Koljević i nastavio. “Za mene predstavlja zadovoljstvo, ali i odgovornost vratiti se. Pokušaću da prenesem i doprinesem da naš tim, grad i zemlja budu bolji. Vjerujem samo u rad.”

Da se vratimo sada na sami početak. Kako je sve krenulo i zbog čega baš ova magična igra?

“Potičem iz košarkaške porodice. Otac je trenirao djevojke, majka se takođe bavila košarkom. Košarka je u Crnoj Gori uvijek bila broj jedan, a Jugoslavija je u tom periodu bila šampion svijeta, tako da je bilo prirodno. Tada kao klinac počeo sam sa treninzima u Lovćenu”, priča Koljević.

Nakon toga, sa 18 godina odlazak u Budućnost i nešto potpuno novo za tebe. Dejan Milojević, Gavrilo Pajović, Žarko Čabarkapa, Nikola Bulatović i ostali, Evroliga, mečevi protiv velikana evropske košarke…

“U tom trenutku Budućnost je bila brend Jugoslavije, a i danas je. Imali smo dobru generaciju, bilježili dobre rezultate, dosta igrača je izašlo iz tog tima i napravilo karijere. Vjerujem da će još bolji igrači izaći, ne samo iz Budućnosti, već iz Lovćena i cijele Crne Gore,” ističe iskusni organizator igre.

A, da li je povratak u plavo bio moguć nekih godina?

“Ja sam na neki način uvijek bio tu, iako ne fizički.”

Sve sam radio iz ljubavi prema sportu

Tri godine u Podgorici, a onda kreće putovanje oko svijeta. Grčka, Španija, Litvanija, Poljska, Turska, Ukrajina, Iran… Šta možeš izdvojiti kao najbolje iskustvo?

“Svaka zemlja ima svoje, svugdje se na neki način igra košarka. Ali, posao nigdje nije bio lak. Naravno, bio je drugačiji, ali nimalo lak. Gdje god sam bio uvijek sam davao maksimum i bio predan”, poručuje Koljević.

Šta je nedostajalo za korak više?

“Ne razmišljam o prošlosti. U životu, pa tako i u sportu postoje razni razlozi. Zadovoljan sam onim što imam i težim da stvorim bolju budućnost za sebe”, iskren je naš sagovornik.

Žališ li za nečim u karijeri, da li si mogao nešto uraditi drugačije?

“Ne – apsolutno. Sve sam radio iskreno i iz ljubavi prema sportu. Kao svaki čovjek pravio sam greške, ali ih nijesam ponavljao.”

Igrao si za mlađe reprezentativne kategorije Jugoslavije i Srbije i Crne Gore. Ali, da li ti je dres sa crnogorskim grbom neostvarena želja?

“Lično, da. Potekao sam iz te škole, uvijek me vodio optimizam, volim svoju zemlju. Sa te strane u meni postoji pustoš, ali samim tim i glad i motivacija” poentirao je Koljević koji je na pitanje da li povratak u Lovćen znači kraj karijere uz osmijeh odgovorio

“A, možda i novi početak.”

Iran? Drugačije, ali sam se prilagodio

Za četiri godine u Iranu promijenio si isto toliko klubova. Sve je krenulo od Estegala, nakon toga Naft Abadan, Azad i posljednji Kašan. Kakve utiske si donio iz Irana?

“Oni su nekoliko puta bili učesnici Svjetskog prvenstva, tri puta su osvajali šampionat Azije, košarka tamo raste iz dana u dan”, ističe Koljević koji se osvrnuo i na život u dalekoj zemlji.

“Kao stranac uvijek sam išao logikom da se prilagođavam, jer je sve drugačije. Iskreno, naišao sam na razumijevanje i normalan odnos sa njihove strane.”

Komentari: 0

Novi komentar