Ekskluzivno – Nastavak priče

Na ukletom brodu

Kad smo iz Malte krenuli ka Baru isključio sam lokator broda. Bilo smo sami na moru, kao da nijesmo postojali. Ali, pomisao da plovim ka svojoj zemlji dala mi je hrabrost i snagu koju nijesam znao da imam. Bili smo iscrpljeni, bolesni, nijesmo imali ni vode za piće, ono malo što smo imali žrtvovali smo da kombinujući je sa morskom popravimo stroj koji je zatajio tokom nevremena u vodama Malte. Dan uoči ulaska u Bar, po proceduri, javio sam Ministarstvu saobraćaja da dolazimo. Uslijedio je novi šok…
Objavljeno: 15. 01. 2018 - 11:27 Promjenite veličinu teksta: A A A
Na ukletom brodu

,,Envi 1“ isplovio je iz libijske luke Zavija 21. oktobra. Posada, nakon 36 dana u zarobljeništvu kompletna – kapetan Marko Marković, prvi oficir Milan Laličić, drugi oficir Filip Milivojević i pet Albanaca. Brod je opustošen. Otmičari su vratili samo stvari koje su neophodne da isplove.

- Nije nam vraćeno ništa od opreme, alata, hrane, ljekova... Ali, tada je samo bilo važno da smo svi živi, da mi je vraćena komanda nad brodom i posadom, da možemo da idemo kući – priča kapetan Marko Marković. Kad su iz Libije isplovili ka Malti, bilo je veliko nevrijeme.

- Na izmaku snaga smo. Gladni, bolesni, konstantan strah i tortura učinili su da su neki skoro izgubili razum. Razgovaramo malo, najmanje o onom što smo preživjeli. Ali pomisao da ćemo brzo biti na Malti daje nam snagu koju nijesmo znali da imamo. Malta je bila naše svjetlo na kraju tunela. Uskoro se ispostavilo da nas je tamo dočekao novi mrak – priča Marković. Na Maltu stižu 22. oktobra. Ta ostrvska država na krajnjem jugu Evrope udaljena je nekih 200 nautičkih milja od sjevera Afrike.

- Trebalo je da uplovimo u luku Valeta da tamo dobijemo ljekarsku pomoć, uzmemo najosnovnije stvari i krenemo kući, a ostali smo - do 26. oktobra! Sve to vrijeme, više od četiri dana, proveli smo van malteških teritorijalnih voda jer nam nijesu dozvolili da priđemo bliže, čak nijesmo dobili ni ljekarsku pomoć – kazuje razočarano Marković.

Na 12 milja od teritorijalnih voda Malte javio je odgovarajućoj službi da će uploviti.

- Kad sam to uradio, na Malti nijesu mogli da vjeruju da smo to mi jer su znali da su ,,Envi 1“ i posada oteti. Raportirao sam: Potrebna nam je pomoć, prvo doktor pa sve ostalo. Računao sam da ćemo je odmah dobiti. Ali, zapovjednik luke odgovara: "Brod sa emigrantima, zabranjen ulazak u luku Valeta. Ne možete na sidrište“. Presjekao sam se, mislio sam da je greška. Ponovio sam podatke, rekao sam da sam uradio sve što mi je bila dužnost, prekontrolisao brod, skladište, kabine, isplovili smo bez emigranata. Neće da čuje. Zvao sam kompaniju. Ne pomaže. Ponovo zovem zapovjednika luke i tražim doktora – pripovijeda Marković. Kaže kako je nekoliko puta ponovio da im hitno treba doktor.

- Na sidrištu je bilo više od 100 brodova, svi mogu da čuju što govorim, komunikacija ide preko službenog kanala.

Neki su zvali da pitaju kako je posada. Čitav dan smo proveli van teritorijalnih voda Malte. Molio sam ih da nam daju dozvolu da priđemo još jednu milju kako bih mogao da uhvatim signal i pozovem pomoć, ali ni to nijesu dozvolili. Bilo je pakleno. Bolesni, gladni, a još nevrijeme veliko pa smo da bi brod ostao na vodi morali stalno da se krećemo kako bismo ostali na površini... Četiri dana proveli smo čekajući da se smiluju i za to vrijeme vodili bitku sa nevremenom – priča nam kapetan.

Luka spasa

Četvrtog dana donosi odluku isploviće. Ali, u kom pravcu?

- Shvatio sam da su nam sa biljegom "brod sa emigrantima“ sve luke zatvorene, preostaje otvoreno more, a na njemu su nam šanse u ovakvom stanju nikakve.

U međuvremenu i ja sam se razbolio. Ne možemo da radimo osnovne stvari – brod mora biti siguran, a posada sigurna i bezbjedna da bih mogao da uplovim u luku. Nijesmo imali izbora. Kao kapetan imam pravo da odaberem luku spasa. Nije mi prvi put, imam iskustva, štošta sam preturio preko glave za 35 godina plovidbe. Rekao sam posadi: Idemo prema Otrantu, a onda ćemo odlučiti Drač ili Bar. Naravno da sam izabrao Bar, svoju državu. Drač je blizu i njih petorica će brzo stići iz Bara do domova... Svi su bili oduševljeni...

Albanci su se radovali kao da idu kući. Nevrijeme i dalje traje, ali manje mislimo na to nego ranije – prisjeća se kapetan tog 26. oktobra. U redovnim okolnostima do Bara bi stigli za dva dana. Sa oštećenim brodom, iznemogli i uz nevrijeme trebaće im četiri.

- Malti sam javio da sam dobio odobrenje kompanije da idem za Bar, što nije bilo tačno, uradio sam to na svoju ruku, čvrsto riješen da nas dovedem kući. Plašio sam se da nas neko ne presretne, da ne upadnemo u nove neprilike, pa sam isključio AIS uređaj koji locira brod, tj. otkriva njegovu poziciju.

To znači da nas od tog momenta niko ne vidi, kao da ne postojimo. Bili smo kao ukleti brod – govori kapetan Marković. Objašnjava kako im se vratila nada nakon što je donio odluku da plove prema Crnoj Gori. Dobili su hrabrost i snagu koju nijesu znali da imaju.

- Bila nam je to posljednja šansa. Svima. Više nije bilo ni vode za piće, ono malo što smo imali žrtvovali smo da kombinujući je sa morskom popravimo stroj koji je zatajio tokom nevremena u vodama Malte – priča kapetan.

Drač

Dan uoči ulaska u Bar, po proceduri, kapetan Marković javio je zapovjedniku Luke da "Envi 1“ dolazi.

- Čekam odobrenje. Mislim, to je formalnost. Umjesto odobrenja i dobrodošlice dobijamo zabranu: Ako uplovite u Bar smatraćemo vas, po međunarodnim pravilima, teroristom i bićete uhapšeni. Ne dozvoljavaju ni vez, ni sidrište. Novo razočaranje – kaže Marko.

Sin Nikola bio je u Baru kad je zapovjednik luke odbio da izda odobrenje da brod uplovi.

- Kad je tata kazao da plovi ka Baru osjetio sam olakšanje kao da je rekao da stiže na Cetinje. Pošao sam u Lučku kapetaniju. Saopštavam im da Malta pet dana nije željela da ih pusti… Dva i po sata proveo sam u kancelariji jer smo čekali da zapovjednik Luke Bar dobije saglasnost Ministarstva saobraćaja. Međutim, dežurni oficir saopštava nam da po nekoj međunarodnoj konvenciji ne smiju da ih prime…Ne sjećam se što je nakon toga rekao, bio sam u šoku. Samo sam mislio, kako tati da kažem – "ne možete u Bar“ – sjeća se Nikola.

U međuvremenu, počela je međunarodna potraga za brodom jer je javljeno da je "Envi 1“ otet.

- Nijesam mario, falio nam je "korak“ da se izvučemo iz ovog pakla, rekao sam sebi - nema odustajanja i krenuo ka Draču.

Samo sam se molio da posada izdrži, ali i stroj koji je jedva radio. Šest sati prije uplovljavanja uključio sam AIS. Od tada naša lokacija poznata je, svi znaju gdje smo, kuda plovimo. Kad smo konačno stigli 29. oktobra u Drač, dočekali su nas kao heroje, okupilo se mnogo ljudi, ne samo rodbina naših sapatnika sa broda. Tek sada kada je sve prošlo shvatam da zaista jesmo heroji. Zapovjednik luke Drač bio je šokiran kad je vidio izrešetan brod, nije mogao da vjeruje da smo živi, a mi da smo konačno čuli riječi dobrodošlice. Očigledno je da ga nije brinula ona konvencija zbog koje nijesmo mogli da uplovimo u Bar...

Predao sam mu desetak čaura od metaka koje smo donijeli iz Libije. Jer, tokom zarobljeništva otmičari su uklanjali tragove torture koju smo preživjeli pa su svakodnevno nakon šenlučenja dolazili da pokupe čaure. Uspjeli smo da sakupimo i sačuvamo tih desetak koje smo predali – objašnjava kapetan Marko. Vlasnika broda tog dana vidjeli su na kratko. - Rekao mi je "ti si moj lav, moj heroj“, tapšao me po ramenima, zahvaljivao što sam mu sačuvao brod vrijedan milion eura.

 Milan, Filip i ja imali smo dogovor da kad dođemo u Drač idemo kod njega u kompaniju i tražimo isplatu za posljednji mjesec. Ali, plan je "propao“ kad smo shvatili da će nas to još nekoliko sati odvojiti od porodica. Nijesam mogao dočekati da dođem na Cetinje, sa ženom sam se prvi put čuo poslije 40 dana… Skora je obećao da će nas isplatiti… Predao sam mu spisak stvari koje su posadi zaplijenjene. Red bi bio i to da im nadoknadi - kaže Marković.

Pitali smo ga je li 29. oktobra 2017. godine u Draču rekao zbogom plovidbi. Odmahuje glavom.

- Nijesam, nije kopno za mene, ploviću dok me zdravlje služi, ali ću se držati Mediterana i sigurnih vlasnika brodova. Molim vas, napišite sve što sam ispričao, neka znaju pomorci što ih može snaći i da sam ponosan na ove momke i sebe – poručuje kapetan Marko Marković.

Bi-Bi-Siju predstavljeni kao krijumčari

 -Dok smo bili u luci Zavija dolazila je ekipa novinara Bi-Bi-Sija (BBC), Amerikanci i Englezi. Njima su naši otmičari ispričali da smo došli da prevozimo emigrante, ali im nijesu dozvoljavali da priđu. Jedan novinar uspio je da se približi. Razmijenili smo nekoliko rečenica, bio je Englez. Kad sam mu kazao da sam iz Crne Gore nasmijao se. Rekao je: ,,Crna Gora je lijepa, bio sam kod vas...“ Nijesmo se više sreli – kaže Marko Marković.

Mediji ,,ćute“ o otmici

Mediji su o drami posade "Envi 1“ pisali malo. Publikovano je samo nekoliko šturih tekstova. Libijski Herald (www.libyaherald.com) objavio je 17. septembra informaciju o otmici koju je potvrdio albanski ambasador u Egiptu Edouard Sulo, dan kasnije o tome piše albanski Egzit (www.exit.al), a portal Balkan sajt (www.balkansight.com) u izdanju na engleskom jeziku 19. septembra. Vijest je objavio i stručni pomorski časopis. Crnogorski mediji ćutali su s razlogom.

– Domaći mediji znali su za otmicu i da je tata kapetan broda. Oni razumni odustali su odmah od priče kad su shvatili da bi to bilo tragično za posadu. Jedan novinar se, pokušavajući da dođe do više informacija, pozivao na pravo na istraživačko novinarstvo…

Porodice nekih članova posade takođe su smatrale da će pisanje pomoći. Nekako sam uspio da ih ubijedim da ne treba, da te priče tata, Milan, Filip i ostali mogu platiti životima – priča Nikola Marković.

Vlasnik ,,Envi 1“ nudio novac za informaciju

- Do svih koji su na bilo koji način uključeni u slučaj ili su mogli da pomognu došao sam relativno lako, ali više od dvije sedmice nijesmo mogli da stupimo u kontakt sa vlasnikom broda Eduartom Skorom. Tri puta sam išao u Drač, u Albaniju, gdje je sjedište firme Envi 8 E.E. Želio sam da budem siguran da će učiniti sve da se tata i posada vrate živi. Bezuspješno. Izbjegavao je razgovor sa mnom, slao je pomoćnike, sekretarice, jednom sam ga sedam sati čekao. Uvijek je bio na nekom putu.

U međuvremenu, saznali smo da su ga posjetili članovi porodica petorice Albanaca koji su bili sa tatom na brodu. Bio je uplašen, spremao se da se sa porodicom iseli u Italiju ako se sve ne završi kako treba. To mi je gotovo priznao kad smo se konačno sreli. Naime, kad su krenuli sa Malte ka Baru i isključili lokator javljeno je da je "Envi 1“ otet. Skoro se uplašio da će ostati bez broda, molio me da kažem gdje je brod, nudio je veliku sumu novca za informaciju gdje su isplovili.

Rekao sam mu ono čega se najviše plašio – da plove ka vodama Grčke. Jer, da su uradili tako, da tata nije za luku spasa izabrao Bar, u Grčkoj bi brod zaplijenili, a on bi morao prvo da plati troškove, odštetu… pa tek onda da preuzme brod. Bilo bi to ravno bankrotstvu – priča Nikola Marković.

Otac i sin razmijenili oko 1.200 poruka

– Od kada sam poslao Nikoli prvu poruku 15. septembra do dolaska u Drač razmijenili smo ih više od 1.200. Ja sam diktirao poruke, Filip kucao, Milan je držao stražu da nas ne uhvate. Molio sam se da aparat ne crkne. Prvi aparat koji sam imao skvasio sam prilikom prelaska iz broda na brod. Jedan od članova posade dao mi je ovaj, čuvali smo ga kao oči u glavi, neću ga mijenjati, ni broj ni aparat – kaže kapetan Marko Marković. Onda po ko zna koji put spominje emigrante koje je zatekao u Zaviji.

- Oni su mi punili telefon kad se isprazni baterija… Jesam li vam rekao da su me pazili kad sam bio u zatvoru.

Donosili su mi hranu, vodu, sredstva za higijenu. Duša me zaboli kad ih se sjetim – priča tužno kapetan. Objašnjava nam kako je želio sina da poštedi pojedinosti o torturi koju preživljavaju, pa je namjeravao da mu šalje samo osnovne informacije.

- Ali, Nikola je insistirao da ništa ne krijem pa sam mu pisao o svemu. Svaka poruka koju sam napisao proslijeđena je našem Ministarstvu vanjskih poslova. U njima je sve što sam vama ispričao.

Mnogo su mi značile poruke koje sam dobijao, održavale su nas u životu. Shvatio sam da Ministarstvo preduzima sve da nas vrati kući, digli su na noge ambasade Srbije, Turske, Albanije, Egipta, Italije… Kad bismo pali u očajanje hrabrio bih momke, prenosio im što se dešava. Nastojao sam na svaki način da im podignem moral pa i informacijom da se vladika Mihailo uključio… Mada, nijesu sve poruke bile ohrabrujuće. Recimo, predstavnik Ambasade Srbije u Libiji Gradimir Gajić napisao mi je: "Kapetane, nema šanse da dođemo do vas, jedino da se ne vratimo živi, ne smijemo preko kapije.

 

Komentari: 2

hvala vladi Srbije zaboravi

15. 01. 2018 - 13:33

Mnogo se brinulo nase ministarstvo pa zabranilo da uplove u Bar .
baci sidro

15. 01. 2018 - 13:49

Sjedi doma kapetane nije ti nuzda . Pusti mladje nek se bore sa piratima i mafijaskim dzihadistickim brodovlasnicima . Sigurno vas je taj mufljoni i prodao .
Novi komentar