Blažo Seredanović

Propast štampanih medija, potrebne državne intervencije

Opšte je mišljenje da su mediji, posebno u Americi, u velikoj krizi. Mnoge dnevne novine se gase, a drugima opada tiraž takvom brzinom da je Warren Buffett, najbogatiji čovjek svijeta, izjavio da većinu američkih novina ne bi kupio ni po koju cijenu.
Objavljeno: 16. 01. 2018 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Propast stampanih medija, potrebne drzavne intervencije

U knjizi “The death and life of American journalismRobert W.McChesney i John Nichols, koji su nazvani prorocima slobodnih medija u digitalnoj eri, predlažu kao rješenje da vlada finansira većinu medija i sačuva ih kao javno dobro. Potrebne su izvanredne mjere, jer je ovo duboka egzistencijalna kriza, koja direktno prijeti ne samo međusobnim komunikacijama, već funkcionisanju demokratije. Svođenje novinarstva na produkt korporacija sprječava realističan demokratski diskurs. Slično je naglašeno i u Prvom amandmanu američkog Ustava. Bez moćnih, vjerodostojnih i nezavisnih medija pravo na slobodu govora gubi od svoje vrijednosti i uticaja. Americi je potreban dobro finansiran sektor žurnalizma, kojeg bi digitalni društveni mediji dopunjavali i pojačavali. Radi se  o neophodnoj potrebi društva, a slobodno tržiste tu potrebu ne može zadovoljiti na adekvatan način – zaključuju autori.

Potrebna nezavisna štampa: Džeferson i Madison su agresivno zastupali ideju da je za demokratsku i ustavnu vladavinu slobodna i nezavisna štampa neophodna, ali isto tako i dobro informisani građani. Oni su prepoznali  zavisnost između vitalnog žurnalizma i vigorozne demokratije. Često se citira poznata Džefersonova izjava da bi izabrao radije novine bez vlade, nego vladu bez novina, ali je on isto tako smatrao da svaki čovjek treba da ima mogućnost da dobije te novine i bude sposoban da ih čita i da se informiše. Za njega  pravo slobode govora bez cenzure vlasti je neophodno, ali nedovoljno kao jedini uslov za postojanje i funkcionisanje slobodne i nezavisne štampe.

Mnogi su skloni da za sadašnje stanje optuže ekonomsku krizu i novu tehnologiju u komunikacijama. No, razlog je već dugo ukorijenjena tenzija između komercijalizma i istinskih potreba društva. Ako Prvi amandman na Ustav zemlje zabranjuje bilo kakvu cenzuru medija, nikako ne zabranjuje niti obeshrabruje vladu da svesrdno pomaže nezavisnoj štampi, sto je Vrhovni sud više nego jednom potvrdio. Društvo ima razlog i značajan interes da nezavisni medijski sistem egzistira uz pomoć vlade, ako nema prepostavki da profitom orijentisane firme mogu to ostvariti.

Tokom istorje Amerike komercijalni prilaz u održavanju medija kroz oglase obezbjeđivao je dovoljno sredstava za normalno funksionisanje, što više nije slučaj. Komercijalizam je sada u otvorenom konfliktu sa žurnalizmom, pa je za očekivati da u skladu sa Ustavom Vrhovni sud htno zahtijeva odobrenje dotacija za funkcionisanje nezavisnih medija. Slabljenjem tradicionalnog žurnalizma drastično se smanjuje broj plaćenih novinara. Jedini način, zaključuju McChesney i Nichols, su masivne vladine dotacije.

Potrebna je isto tako i ogromna ekspanzija neprofitnog medijskog sektora. Imperativ je da se prestane misliti o novinarstvu kao  biznisu, već ga treba tretirati kao opšte društveno dobro. Prepustiti tržistu budućnost žurnalizma imalo bi iste posljedice kao kad bi vlada obrazovnom sistemu ukinula dotacije. Oni koji su bogati nastavili bi da šalju djecu u private škole, dok bi za većinu građana to bila katastrofa, a za društvo vraćanje natrag u Srednji vijek. Slobodno tržište ne može izraziti sve vrijednosti i potrebe društva, niti se te potrebe mogu individualno “naručiti”. Bez opšteg građanskog otpora pritisku i hiru tržišta moguće je da istinski žurnalizam, koji je u službi naroda i demokratije, ne samo oslabi već i nestane, kako je to kazao legendarni Pulicer: “Our Republic and its press will rise or fall together”!

No, čak i nagovještaj da bi Vlada mogla da pomaže medije većina republikanaca smatra smrtnim grijehom i anti- američkom djelatnošću. Njihov moćni lobi je uvijek spreman da ideju zatre u začetku, uprkos što je javno ispitivanje pokazalo da je za većinu Amerikanaca, čak i za mladu generaciju, koja se informiše preko interneta ili iPhone telefona, prihvatljivo da se od poreza odvoje dotacije za štampu.

Kad bi danas Vlada dotirala na nivou BNP z 1840. godine, to bi iznosilo 30-35 milijardi današnjih dolara godišnje, pokazale su analize. To je najubjedljiviji empirijski pokazatelj kako Amerikanci razumiju tradiciju slobodne štampe i kako su tvorci Ustava to ocijenili kao važan faktor investiranja u demokratski heterogenu političku kulturu.

Međutim, ta suma je u 2010. godini iznosila svega nešto više od jedne milijarde?! Istovremeno, u zemljama kao što su Njemačka, Norveška, Danska, Francuska  i Engleska dotacije za štampu su neuporedivo veće u odnosu na BNP. Četiri države koje su na vrhu liste: Norveška, Island, Danska i Švedska, a koje daju najviše dotacija po glavi stanovnika, istovremeno su i najviše demokratske drzave na svijetu, sa najvećim procentom izlaska birača na izborima, prema anketi britanskog nedjeljnika “The Economist”. Do istog zaključka došao je i “Freedom House”. Dakle, nacije koje imaju najveću slobodu štampe istovremeno su one koje investiraju najviše u žurnalizam, čime stvaraju bazu da budu najdemokratskije zemlje. Najbolji način da se upozna jedna zemlja je kroz  procjenu karaktera i sadržaja njene štampe. Mediji moraju biti ne samo slobodni, već i funkcionalni, i imati adekvatnu ulogu, što znaci da moraju osjećati veliku obavezu i odgovornost da informišu i prosvjećuju građane, ili kako je to formulisao novinar Chicago Evening PostTo comfort the afflicted and afflict the comfortable”!

Inače, ono što se danas pojavljuje kao politička informacija većinom je spin i propaganda interesa, nekada veoma sofisticirana, a nekada ratoborna, no, uglavnom, dubiozne vrijednosti. Stvara se atmosfera koja rađa cinizam, ignorantnost, demoralizaciju i apatiju.

blazo1

Ovo ne znaci da treba romantično gledati na ove zemlje, jer je kriza žurnalizma na različitom nivou u gotovo svim državama svijeta. Biti zabrinut nije neracionalno. Problem je rješiv, jer je nedostatak sredstava  primarni razlog, a dotiranje je kompatibilno sa principima demakratskog društva.

Šta da se kaže o blogosferi i novim mogucnostima ljudi u društvenom žurnalizmu?  Oni imaju jednak pristup internetu kao moćni medijski konglomerati. Međutim, oni koji su već postali “veliki” žele i da ostanu veliki, pa “Big sucks the traffic out of small”, kako je to pokazao Matthew Hindman u “The Myth of Digital Democracy”. Ima bezbroj sajtova za koje se i ne zna da postoje, jer su “online” mediji  centralizovana na samo nekoliko sajtova  kojima rukuju ljudi “elitnog pedigrea”. Naglašava da ne treba praviti konfuziju između prava na slobodu govora i mogućnosti da taj govor neko čuje: “It may be easy to speak in cyberspace, but difficult to be heard”!

U drugoj polovini XX vijeka mnogi su očekivali da će televizija uzurpirati istorijsku ulogu štampe i postati primarni izvor žurnalizma. To se nikad nije sasvim desilo. Na internetu se odvija dobar dio političke debate i bez sumnje tu je budućnost žurnalizma. Već igra glavnu ulogu, a kvalitet je daleko iznad limitirajućih sredstava sa kojima raspolaže. Internet je agregat novosti sakupljenih iz različitih medija više nego vlastiti produkt.

Bivši predsjednik Obama kaze: „Ja sam zabrinut ako se novosti usmjere samo na blogosferu, samo na mišljenje bez temeljitog provjeravanja činjenica i bez ozbiljnog pokusaja da se vijest stavi u kontekst zbivanja, da ćemo zavrsiti nadgornjavajući se u argumentaciji, bez mnogo komunikacija.“

Tehnološka revolucija u komunikacijama promijenila je ne samo žurnalizam već i političku i kulturu. Sve više je u upotrebi jezik ulice. Privatnost se drukcije definiše, a koncentracija i strpljenje se smanjuju.

U tekućoj krizi istrazivačko novinarstvo došlo je prvo na udar. Košta dosta, zahtijeva veliko strpljenje i iskusne novinare. Isto tako, predstavlja legalni rizik i izazivanje gnijeva moćnih i uticajnih. Otkrivati korupciju, nekompententnost i rasipanje, traži mnogo vremena i napora. Zbog velikog nestanka lokalnih novina mnoga dešavanja ostaće u mraku. Istoričar Paul Starr kaže: „Dolazi pravo vrijeme za korumpirane politicare“.

Internet je preuzeo dobar dio oglasa od novina, a preuzeo je i čitaoce, koji mogu naći “on line” dobar dio tekstova sa ostalih medija besplatno. Ispitivanja su pokazala da svega 16 odsto Amerkanaca ispod 30 godina starosti čita dnevne novine. Internet je neuporedivo jeftiniji. Moglo bi se onda pretpostaviti da se nije pojavio internet da bi sa novinama i komercijalnim žurnalizmom sve bilo u redu. Međutim, činjenice pokazuju da je kriza počela prije vise od dvije decenije, a internet i ekonomska kriza su samo “pogurali džina koji se već teturao”!

Reporter mora paziti da ne antagoniše moćnike od kojih mu zavisi pristup informacijama. Chris Hedges iz Njujork Tajmsa kaze:” It is dirty quid pro quo”. Novinar ima pristup eliti tako dugo, dok mediji vjerno objavljuju ono što elita želi da objavi. Ako se to prekrši pristup eliti prestaje.

Veteran Washington Post-a  David Maraniss kaze: „Ne bi trebalo da tražimo da se koriguje stari sistem, koji je posijao sjeme za svoju vlastitu destrukciju. Mora se ići naprijed i stvoriti sistem koji će biti superioran svemu do sada. Ovo je medijska revolucija, kao imperativ vremena. Ono što zaista plaši je da novine nestaju takvom brzinom, pa se može desiti da nestanu prije nego nađemo zamjenu za njih. Moglo bi doći do korporativne tiranije, sto bi bila smrtna opasnost za demokratiju“.

vasingtonpost

Postaje sve teže razlikovati mišljenje od činjenica. Danas nije posao žurnalizma samo tačno i istinito izvjestavanje, već i pronalaženje i ispravljanje pogrešnih informacija. U knjizi “Deadly spin” autor Wendell Potter ilustruje kako u nemilosrdnoj PR kampanji laži preko plaćenih blogova, plaćenih uvodnika, namještenih intervjua i drugim sredstvima odvraća se pažnja ljudi od pravih problema, emotivnim manipulacijama i strahom. Najviše se za tu svrhu eksploatisu “3G”- God, guns and gays”. Uprkos naizgled proliferacije medija “novosti” koje narod prima ne sadrže mnogo originalnog izvještavanja. Ispitivanje je pokazalo da su osam od deset tekstova   ponovljene ili prepakovane, predhodno publikovane informacije. Sve se to pretvara u nefiltriranu i nekontrolisanu propagandu. Ovaj se autor pita: ko provjerava istinitost objavljenog materijala? Čercil je rekao: „Laž obidje svijet prije nego sto istina obuče pantalone!“ Svi smo sada povezani na “on line” no da li smo sigurniji? Sada i kriminalci i ludaci mogu lako da pronađu jedan drugoga!

Sredinom prošlog vijeka vodila se debata da li žurnalisti treba da imaju licencu za posao koji obavljaju, kao što to imaju doktori, advokati i inženjeri. Da li će internet i slobodno tržište riješiti problem? U toku su razne debate i eksperimenti. Neki vjeruju da može doći do “hibridnog žurnalizma”- spoj starog i novog. Blogovanje je otvorilo vrata mladim talentima, koji su iz različitih razloga bili isključeni iz starih medija. Desilo se čak da đak osmoljetke postane saradnik lokalnih novina. Ima slujajeva đe se grupa građana ili NVO u kolaboraciji sa iskusnim novinarom angažuje u istraživanju i izvještavanju. U Siriji djevojčica od sedam godina se pojavila na naslovnim stranicama kada je presjednik Asada bombardovao Alepo, njen grad. Njen tvit na ne baš perfektnom engleskom, ostavio je na mnoge jači utisak od drzavne propagandne mašinerije. Danas smart telefon može postati minijaturni CNN broadcasting!

U knjizi “ War in 140 charactersDavid Patrikarakos naglašava  da naracija rata postaje važnija od njegove fizičke komponente. Kod Klauzevica rat je nastavak politike drugim sredstvima. Bojište je tačno određeno, gotovo kao bokserski ring. Onaj ko izgubi potpisuje predaju. No, danas Putin nema interesa da porazi militaristički Ukrajinu, već samo da je destabilizuje. U sustini, militarističke akcije postaju sve više politički cilj.  Konflikti i sukobi danas među državama nemaju uvijek za cilj da im armije budu pobjedničke, već čija će naracija postati dominantna. Koaliciji koja ratuje u Avganistanu nije cilj da uništi Talibane, što bi bio đavolski teđko i pored vojničke superiornosti, već da ubijedi lokalno stanovništvo da se ne pridružuju ili pomaže njihovu pobun i destruktivne akcije, a tu su drustveni mediji često vazniji od oružja. Pojavio se “homo digitalis”, fenomen XXI vijeka! Propagandna moć zahvaljujući novoj tehnologiji u komunikacijama sve više se pomjera od hijerarhijskih struktura, kao što su nacionalne države sa velikim medijskim konglomeratima, ka “citizens networks”. Taj “homo digitalis” postaje posebno opasan za autoritativne vlade, koje se često održavaju na vlasti zahvaljujući kontroli protoka informacija. Kako su novi društveni mediji  po strukturi vise egalitarni, mnogi sa zadovoljstvom gledaju na internet kao na oružje protiv tiranije. Internet postaje po mišljenju mnogih kao nova sila koja po prvi put remeti koncept suverenih nacija-država utemeljen Ugovorm u Vestfaliji 1648.godine.

Dosta je pozitivnog u sadašnjoj internet euforiji, ali i negativnog. Koncentracija čitalaca na internet nije kao onih koji ležerno čitaju novine. Postoji neka vrsta nostalgije prema novinama, kao i prema knjigama, koje sve više zamjenjuje “Kindle” verzija. Internet se pokazuje kao superioran kalibar žurnalizma, jer u političkim debatama proširuje parametre, pa se vidi svijet ne samo kroz oči političke, ili neke drugo elite. Postoje u novoj tehnologiji brojne kombinacije i verzije, pa je gotovo nemoguće predvidjeti kako će taj novi sistem izgledati i kako će funkcionisati, ali su “sastavni dijelovi” za istinsku medijsku revoluciju, već tu. Autor knjige “Wired”, Chris Anderson, predviđa da će između slobodnog tržista i interneta ipak doći do sporazuma u rješavanju problema. Neko vrijeme žurnalizam na internetu može biti honorarni posao, ili samo hobi, dok se sistem ne ustali. Ali, ako se to ne desi na vrijeme, kako će se finansirati aktivnosti na internet? Ostaje mnogo pitanja bez odgovora. Činjenica je da danas u Americi ima na desetine hiljada novinara, koji rade za minimalnu dnevnicu, često bez ikakvih drugih beneficija, pa i bez zdravstvenog osiguranja, što nagovještava da bar u skoroj budućnosti ne treba očekivati neke promjene na bolje. To bi trebalo da bude polazna tačka u rješavanju sadašnjih problema u žurnalizmu, kao političkom problemu par exellance.

Anderson smatra da je privatno vlasništvo medija, orijentisano iskljucivo na što veći profit, mnogo više uticalo na sadašnje stanje nego da se desilo eventualno direktno uplitanje vlasti u medijima. Sloboda štampe pripada jednako publici kao i vlasnicima. Ustanovljena je kao četvrti ogranak, kao dodatni nadzor nad tri ustanovljene strukture za upravljanje državom. Možda je vrijeme da mediji postanu neprofitne organizacije.

Public Broadcasting System”- PBS je besprofitna, nekomercijalna organizacija sa veoma bogatim i raznovrsnim programom, odgovorna svojim članovima, koji je pomažu. Za svaki dolar sakupljen od građana država dodaje pola dolara. Podrška PBS-u u Americi u poređenju sa ostalim zemljama Zapada je slaba. Razlog je što su druge zemlje taj sistem ustanovile mnogo prije nego je komercijalni sistem uspostavio dominantnu poziciju. 

Do sada najinetesantniju ideju za finansiranje medija razradio je ekonomista Dean Baker pod imenom “Citizenship News Voucher” Ideja je jednostavna: svaki odrasli američki građanin dobio bi vaučer od 200 dolara koji može po svom izboru dati bilo kojem neprofitnom mediju. Može taj vaučer od 200 dolara da se podijeli na nekoliko kvalifikovanih neprofitnih medija. Ko dobije najmanje 20.000 jedinica vaučera i stotinu potpisa kvalifikuje se za dolarski fond proporcional ulogu. Time bi veb-žurnalizam servis postao finasijski nezavisan, što bi stimulisalo kvaltet, a prihodi bi dolazili od naroda, a ne od oglasa ili korporacija. Ovim bi se uspostavila veza između novinara i građana, koji bi u izboru programa imali riječ, a ne samo urednici.

Nosilac Pulicerove nagrade novinar Chris Hegel je skeptičan prema ovoj ideji. Kaže da se ignoriše kritičan prelaz u američkom društvu “from print-based culture to an image-based culture”. Većina, narocito mladi, više ne vrednuje tradicionalni sistem. Novine koje angažuju, radije nego zabavljaju, ne mogu se više natjecati sa onima koji svakodnevno u programima prezentuju  karnevalski kič, a koji su i novosti pretvorili u još jednu besmislenu zabavu. Da bi tako nešto uspjelo potrebni su političari vizionari, kao i protest i kontinuirani gnijev publike u čemu Amerika tragično oskudijeva. Na zahtjev mlađih kolega da im da savjete, odgovara: „Nikada ne ostavljajte utisak da smo mi ekskluzivni izvor svih mudrosti. Držite uvijek na umu da nijesmo politička partija, već novinari i komentatori. Provjerite i ne objavljujte ono za što nijeste ubijedjeni da je istina. Zadržite nezavisnost i distancu od izvora informacija i subjekta. Priču koju saopštavate odvojite od ličnih osjećanja, što nije uvijek lako. Aristotel je kazao da je osobina obrazovane osobe sposobnost da detaljno razmatra neku ideju, a da je ne usvoji“.

Dok u Americi čak i “big two”, Njujork Tajms i Washington post, smanjuju broj novinara i ukidaju neke programe, dotle se u Japanu dnevno prodaje 624 primjeraka novina na hiljadu odraslih građana,  gotovo tri puta više nego u Americi!  Ovdje je potrebno istaći da je general MacArtur po zavrsetku Drugog svjetskog rata, kada je bio vrhovni komandant savezničkih snaga u Japanu, koristeći svoj vojnički autoritet osnovao slobodni i nezavisni medijski sistem, po uzoru na americki Ustav, da bi se utemeljio demokratski poredak u toj zemlji! A razvio se i opstao zahvaljujuci finansijskoj pomoći države. Isto je uradio i general Ajzenhauer u Njemačkoj. Nijesu to prepustili slobodnom tržištu, ili nekom bogatom investitoru, od kojih su uostalom brojni bili kolaboranti sa fašistima.

Jedan komentator kaže da je za Ameriku, koja upravlja globalnim militaristickim kolosom i najvećom svjetskom ekonomijom, uz to ima i najlakši pristup informacijama, velika sramota da njeni građani budu među najmanje obavijeđtenim u svijetu, kad su u pitanju politika, geografija, istorija i tekuća zbivanja.

Kad dođe do kolapsa statusa quo, obično se pojavi velika šansa za reforme u društvu, a haotična situacija koja nastane pokrene svakog na razmisljanje: šta da se radi. To je situacija u kojoj smo sada, kažu autori knjige “The death and life of American journalism” Sa idejom da se pokrene skora akcija transformativna u obimu, a progresivna u karakteru koncipirali smo ovih šest fundamentalnih komponenata  za rješenje krize:

1. Kao sto je predsjednik Obama naglasio, moćni i nezavisni mediji su neophodni demokratskom društvu, kako su to zamislili tvorci američkog Ustava.

2.  Komercijalni sistem žurnalizma, koji je bio dominantan u diskursu zadnjih 150. godina, ušao je u fazu nepovratnog slabljenja i iščezavanja.

3.  Pojam da će slobodno tržiste i nova tehnologija riješiti problem i nekom magijom stvoriti žurnalizam koji je potreban naciji, potpuno je neosnovan.

4. Vlada je igrala ogromnu i suštinsku ulogu u ključnim momentima naše istorije, kreirajući i pomažući medijski sistem. To je potrebno i danas, kao sto je bilo u toku rekonstrukcije i obnove Japana i Njemačke.

5. Vlada i danas treba ponovo da igra kreativnu, kontinuiranu i dominantnu ulogu, ili će tekuća kriza u žurnalizmu izmaći kontroli, pa može doći do preuzimanja potpune kontrole nad procesom od strane korporacija,što je neprihvatljivo.

6. Postoji validna strategija za vladu da intervenise, bez bojazni da ce to uticati na zakon o zabrani bilo kakve cenzure medija, koji će i dalje ostati u punoj primjeni.

No, kakav god sistem bude izabran i bez obzira kako se vijesti budu prenosile, “by carrier pigeon or snapchat” fundamentalni etički i moralni principi na kojima je baziran žurnalizam moraju ostati isti – zaključuju autori.

Komentari: 2

mojne Žobla

16. 01. 2018 - 10:48

Žobla, crunch your pension, go on fishing and don't worry about it..
golden gate

16. 01. 2018 - 20:02

Svijet se rapidno mijenja.Mijenja se sve.Stampa je samo dio te promjene.Tesko ja reci danas,na osnovi onoga sta je bilo jucer,kako ce izgledat svijet sjutra.
Novi komentar