Podśećanje na Vitnija Vorena i Nikolu Petanovića Naiada

Nosili su Crnu Goru u srcu

Veliki je broj onih koji su o Crnoj Gori i Crnogorcima pisali i pričali s ljubavlju, poštovanjem i divljenjem. Međutim, u najvećem broju slučajeva Crna Gora nije znala da te ljude i njihova djela pamti.
Objavljeno: 20. 01. 2018 - 07:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Nosili su Crnu Goru u srcu

Piše: Dragan B. Perović

Zaplićemo se u tuđe, falšive mitove, protežiraju se estrada i kič, a temeljnim stvarima pristupa se olako ili se ostave da polako iščile…

Sve ovo dobro se vidi i na primjerima ličnosti i djela Vitnija Vorena (Whitney Waren) i Nikole Petanovića Naiada.

nikola-petanovic

Patriotske veze

Što to povezuje jednog rođenog Amerikanca iz viših slojeva društva, Vorena, i jednog američkog Crnogorca, Petanovića? Činjenica da su bili savremenici ne bi mnogo značila da nije značajke koja se zove Crna Gora i njihov odnos prema njoj, što ih povezuje na nekoliko nivoa.

U najburnijem i po Crnu Goru najtežem istorijskom trenutku, kada je po završetku Prvog svjetskog rata bila okupirana i ponižena od dojučerašnjih saveznika i „braće“, Voren i Petanović Naiad su ustali u borbu za njena prava. Vjerovali su, u vrijeme beznađa, u pobjedu božanske, istorijske pravde i vaskrs Crne Gore. Svim srcem, znanjem i sposobnostima- a bez ikakvog interesa - borili su se za Crnu Goru.

Pišući o Vorenu i njegovom angažovanju, Živko Andrijašević u knjizi „Nacija s greškom“, smatra da je to bio: „Moralni gest čovjeka kojeg Crna Gora ničim nije zadužila. Većina onih koje je bila zadužila – na čelu sa onim bijednim serdarima i brigadirima – već tada je bila zadovoljna prekomandama u Skoplje, Požegu i Sarajevo. Vitni Voren niti je šta tražio, niti je dobio afirmišući pravo i pravdu za Crnu Goru. Kao i u slučaju mnogih drugih stranaca, Aleksandra Divajna prije svih, istoričari tu sklonost prema Crnoj Gori ne mogu da objasne ničim do emocijama.“

Većina onih koji su prije i poslije toga pisali o Crnoj Gori i Crnogorcima izražavali su poštovanje i divljenje za slobodarski duh i vječnu borbu za slobodu i nezavisnost.

Gledajući današnje stanje, ne možemo a da se ne zapitamo: đe se đedoše ona Crna Gora i oni Crnogorci koje su stranci voljeli, cijenili i poštovali? Voren i Petanović Naiad bili su ljudi od integriteta koji su, u doba koje nije davalo razloga za optimizam, pokazali hrabrost, ljubav, poštovanje i vjeru u uskrsnuće Crne Gore. Žigosali su prevaru, intrige i međunarodno „šibicarenje“. Iznijeli su predviđanja i gotovo proročke stavove o sudbini Crne Gore i stanju u svjetskim geopolitičkim relacijama.

Aktuelnost nekih sudova i odnosa prosto je zadivljujuća. Uz kratke biografske podatke podśetićemo na najvažnija djela i stavove ove dvojice ljudi, koji su na poseban način značajno doprinijeli razvoju crnogorsko-američkih odnosa.

vitni-voren-portret-rad-francuskog-slikarapaskala-danjan-buvrea-muzej-u-san-francisku

Arhitekta u Parizu

Vitni Voren rođen je u Njujorku 29. januara 1864. Studirao je arhitekturu na Univerzitetu Kolumbija, a usavršavanje nastavio u Parizu, na Školi likovnih umjetnosti (École des Beaux Arts). Arhitekta po obrazovanju, imao je i slikarskog talenta, bavio se sakupljanjem umjetničkih djela i sportom.

Smatran je jednim od najboljih arhitekata svoga vremena u SAD, koji je svojim monumentalnim zdanjima doprinosio nacionalnom ekonomskom napretku. Obavljao je prepisku sa američkim predśednikom Ruzveltom. Njegova dokumentacija i korespondencija čuvaju se na Univerzitetu Harvard, u Bostonu.

Za vrijeme studija u Francuskoj putovao je po Evropi. U Italiji se sprijateljio sa italijanskim pjesnikom D’Anuncijom i pomagao njegove političke aspiracije. Arhitektonski crteži i likovna ostvarenja Vitnija Vorena čuvaju se u Kuper Hjuit muzeju (Cooper Hewitt, Smithsonian Design Museum), koji se nalazi na Menhetnu, Njujork, na Petoj aveniji.

vitni-voren-akvarel

Kao neko ko je proveo dobar dio vremena u Evropi, pretežno Francuskoj, imenovan je za člana američke delegacije na Versajskoj (Pariskoj) mirovnoj konferenciji, održanoj poslije Prvog svjetskog rata, od 18. januara 1919. do 21. januara 1920.

To je i njegov prvi dodir i upoznavanje sa Crnom Gorom i crnogorskim pitanjem. Sa dubokim ośećanjem časti i odgovornosti borio se da Crna Gora dobije mjesto koje joj je pripadalo po međunarodnom pravu i pravdi. Ono što je Vorena potaklo na angažovanje bili su izvještaji američkih predstavnika o stanju u Crnoj Gori nakon nasilnog prisajedinjenja Srbiji na tzv. „Podgoričkoj skupštini“ i djelovanje velikih sila na samoj Mirovnoj konferenciji.

Izaslanici vlade SAD zaključili su da je Crna Gora nasilno anektirana i da je: „Ogromna nepravda učinjena jednom malom narodu od strane jednog većeg i to baš u vrijeme kada državnici velikih sila, skupljeni u Parizu, upotrebljavaju fraze kao: pravo na samoopredjeljenje malih naroda.“

Na samoj konferenciji prevladale su zakulisne igre, kojima je dirigovala Francuska (čak su marginalizovali prijedlog američkog predśednika Vilsona u 14 tačaka, koji je sadržao i dio o pravednom rješenju crnogorske države). Što nam vrijedi sada izvinjenje zvaničnog Pariza za grijehove načinjene prema Crnoj Gori prije sto godina!?

Prvo je Vrhovni savjet Mirovne konferencije, „odlukom br. 50, od 13. januara 1919, utvrdio pravo Crne Gore da na Mirovnoj konferenciji bude predstavljena sa jednim delegatom, čime je implicitno potvrđeno postojanje Crne Gore kao suverene države, iako su već bili proglašeni i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i stvaranje države jugoslovenskih naroda i zemalja“.

Vrhovni savjet Mirovne konferencije 22. januara obećao je „crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće uprave“ kada se za to ukaže „dobra prilika“. Ta prilika je čekana skoro jedan vijek!

Sva događanja oko Mirovne konferencije i položaja Crne Gore navele su Vorena da napiše knjigu – „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije“ („Montenegro the crime of the peace conference“), objavljenu u Njujorku 1922. godine. Po povratku u Ameriku Voren nije prekinuo djelatnost i zalaganje za Crnu Goru. Godine 1924. u Njujorku je postao član „Međunarodnog komiteta za odbranu crnogorske nezavisnosti“.

Voren je živio život ispunjen kreativnim dometima, sportskim uspjesima i moralnim stavovima. Pred kraj života je izjavio da ne vjeruje da je bilo ko drugi imao tako zanimljiv život kao on. Umro je u Njujorku, 24. januara 1943. godine.

Njegova knjiga je doživjela više izdanja, a kod nas je prvi put prevedena tek 2000. godine, izdavač Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, prijevod Dragan M. Vugdelić. O knjizi je Ž. Andrijašević zapisao: „U cjelini gledano, knjiga Vitni Vorena „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije“ predstavlja koristan dio obimne literature o crnogorskom pitanju, pitanju koje je u Crnoj Gori oduvijek „manjinska zabava“. Priređivaču knjige, dr Branislavu Maroviću, treba odati priznanje na angažovanju da se knjiga objavi i na pravi način prezentuje savremenom čitaocu.“

 

Proročke riječi

Vrijedi iz ove Vorenove knjige prenijeti akcente koji i danas stoje.

U predgovoru, govoreći o Crnoj Gori kaže: „Tamo je, 1914. godine, počela velika drama. Zaplet i lica su šekspirovska... sa elementima (kralja) Lira, Otela i Magbeta. Crna Gora je Kordelija – razbaštinjena kćer. A Ledi Magbet je Srbija! Ona hoda obalom Jadrana i nastoji da spere mrlje krvi sa svojih grešnih prstiju. Ali oni se ne čiste, iako ih pere u sedam mora.“

Kasnije daje osnovne stavove: „Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode.“

Nedvosmislena je njegova uvjerenost da je „Amerika obavezna da učestvuje u obezbjeđenju pravde“... „Jedina nada Amerike da izbjegne laži je da se suoči sa istinom i djeluje odmah.“

Uočio je i potencirao ono što je na jednoj strani narod, a na drugoj oni koji su na vlasti: „Nema ovdje namjere da se kaže ni riječ protiv srpskog naroda. Naprotiv, pokazati kako ga njegovi vladari i diplomate pogrešno predstavljaju znači pokazati ga svijetu na pravilan način.“

Voren je prozreo spletkarenja i nepočinstva kojima se služila srpska vlada u klevetanju Crne Gore i ostarjelog kralja Nikole, kojemu nijesu mogli oprostiti dobročinstvo prema njima ispoljeno: „Loza Karađorđevića nikad ne bi uspjela toliko koliko jeste bez usluga ljudi koji su od intrige napravili pravu umjetnost.“

U oktobru 1919. konstatovao je povodom Mirovne konferencije: „Zločin je Crna Gora – zbrisana sa karte, mada ne svijeta – i jednog dana taj zločin se mora okajati... Njemačka se siledžijski ponijela prema Belgiji. Ali kada Srbija ispolji svoje siledžijstvo prema Crnoj Gori, niko ni ruku ne digne da prekine to nasilje. Zašto? Jer je Srbija uspješno lagala, a savjest covječanstva koja mrzi laž još je nije razotkrila.“

mirovna-konferencija-u-parizu-1919

„Štagod mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.“

Sumirajući sve iznio je proročke riječi: „Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo čitav vijek!“

Dio iz knjige Vitnija Vorena zaista djeluje proročanski, kada je riječ o obnovi crnogorske nezavisnosti i podršci SAD stremljenju crnogorskih građana da, nakon raspada Jugoslavije, imaju svoju državu: „Takođe nas obavezuju obećanja data na mirovnoj konferenciji. A ta obećanja su znana narodu Sjedinjenih Americkih Država i nikad nijesu porečena... Kada snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena.“

Pobjeda

 

Komentari: 8

Ima jos Whitney Warren-a

20. 01. 2018 - 08:35

Crna Gora jos uvijek ima svoje Whitney Warrene u USA jer je to u americkom karakteru. Ima nas dosta Amerikanca crnogorskog porijekla koji nijesmo posrbljeni koji imamo uticaja u Kongresu i Pentagonu (Bosnjaci, Albanci Hrvati i Crnogorci) koji na prvom mjestu radimo u interesu Amerike a onda Crne Gore, sto se jasno vidi. God Bless The USA! Long Live Montenegro!
[email protected]

20. 01. 2018 - 09:02

Bitno da smo "mi" Karadjordjrdjevicima" dali obilježja i to u glavnom gradu.Ti i takvi ljudi koji su bez interesa voljeli,poštovali, ginuli za CG i naše pravo da živimo u svoju kuću ,su prepušteni zaboravu..Bogu hvala i nekim medijima pa mi po nešto danas saznamo.Hvala Analitici , i Antene M na svemu što rade za nas neznavene...
Lako ćemo

20. 01. 2018 - 11:46

Najvažnije je da svakog dana u svim novinama i na svim portalima na naslovnim stranama imamo "provjerenog prijatelja" Crne Gore, pukovnika Amfilohija. Za ove druge je lako.
Novak Adzic

20. 01. 2018 - 14:42

Odlican tekst vrsnog poznavaoca crnogorske istorije, uglednog intelektualca i patriote, jednog od prvoboraca crnogorskog suverenizma i nacionalne samobitnosti Crnogoraca naseg vremena, gospodina Dragana B.Perovica. Cestitke, zaista na ocom tekstu. Nece mi zamjeriti na jednoj ispravci. Knjiga Vitni Vorena "Crna Gora-zlocin Mirovne konferencije" nije prvi put prevedena i objavljena 2000. godine. Jeste u smislu monografije, knjige, ali je ta knjiga prevedena i objavljena u cjelosti prvi put decembra 1992. i januara 1993. u rubrici "Arhiv", dakle feljtonisticki, u 8 nastavaka u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku " Monitor". Ta knjiga demantuje sve one zlurade velikosrpske agitatore poput Aleksandra Rakovica, Cedomira Antica i drugih koji tvrde da 1918. nije bilo okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od strane Srbije. A jeste, naravno. S postovanjem Novak Adzic
Dragan B. Perović

20. 01. 2018 - 16:22

Novače poštovanje, Veliko hvala na dopuni podataka. Sad se śećam tih prevoda, čak imam i sačuvano u Nikšiću. Posebno sam dirnut Tvojim riječima o meni. Hvala! Malo nas je iz onih vremena kad je trebalo slijediti, u granicama svojih mogućnosti, ono što su nam ostavili kao primjer ljudi kao Voren, Petanović i mnogi drugi, koje si ti izuzetnim radom i istraživanjima vratio u śećanje Crnogorcima. Na žalost veći je broj onih koji radje čitaju kursnu listu nego djela koja čuvaju identitetska obilježja. Sve najbolje i puno uspjeha u radu. Pozdrav iz tudjine. Dragan B. Perović
PWS

20. 01. 2018 - 17:33

Zamolio bih uvazenog Doktora Hadzica , cije kolumne redovno citam i pozivam se na njih, da umjesto jekavizma ( u cjelosti) koristi ijekavizam (u cijelosti).
Novak Adzic

20. 01. 2018 - 17:43

Hvala Ti puno dragi prijatelju i borce za slobodnu, nezavisnu i demokratsku, gradjansku i pravu Crnu Goru i samosvojnu crnogorsku naciju i njenu punu reafirmaciju, cemu si zaista dao snazan i osoben pecat i dajes veoma bitan doprinos. Ovaj tekst Ti je, postovani prijatelju, zaista sjajan, kao i uostalom i sve drugo sto je iz tvog ubojitog, cinjenicki vazda utemeljenog, pera nastalo, a sto sam, jednim znacajnim dijelim, uspio dosad procitati. Jos se rado sjecam i cuvam u svojoj arhivi Tvoj sjajni feljton u "Monitoru" u 19 nastavka pod naslovom "Spijunski rat izmedju Crne Gore i Srbije", objavljen od kraja 1990 do marta 1991. Tim feljtonom si raskrinkao velikosrpske lazi, obmane i dugotrajnu zavjeru protiv Crne Gore od strane imperijalnih srpskih tajnih i javnih krugova. Sve najbolje Ti zelim. Pozdrav Novak Adzic
Vazda (MILORAD BATO ĐUROVIĆ)

23. 01. 2018 - 08:29

Sa ponosom sam podijelio nekoliko desetina ovih knjiga brojnim ambasadorima, nekim ministrima i uticajnim ljudima u zapadnom svijetu i u Srbiji. Srecom stampana je u orginalu na engleskom jeziku i istovremeno u izvanrednom prevodu g. Dragana Vugdelica. Povodom 100 g. brutalne okupacije i zlocina nad Crnom Gorom mogla bi je Vlada ili CANU stampati u tirazu od, ne u 500 kako su to uradili patriote 2000.g. (knjizevni prevodioci CG) vec u 100 hiljada primjeraka i podjeliti je preko ambasada i sl. sirom svijeta. Posebnih 100.000 podjeliti po Srbiji i vjernicima SPC. Sta kazete na taj prijedlog?
Novi komentar