DRAGAN KOVAČEVIĆ, DIREKTOR UPRAVE ZA NEKRETNINE

Čuvamo dokaze o granicama koje nijedna arbitraža ne može pobiti

Uprava za nekretnine, državni organ u okviru Ministarstva finansija, čuva vrijedna dokumenta među kojima su neka stara i više od jednog vijeka i predstavljaju izuzetno dragocjena svjedočanstva o granicama sa državama sa kojima smo susjedi. U arhivi Uprave su mape premjera granica i snimanja još iz  1911. godine, zatim 1913., potom 1932..., koje se ne mogu naći nigdje osim u ovom državnom organu.
Objavljeno: 23. 02. 2018 - 16:10 Promjenite veličinu teksta: A A A

Direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, u razgovoru za Dnevne novine, ne krije da je ponosan na bogatu arhivu zahvaljujući kojoj je Crna Gora, nakon obnove državnosti, lakše riješila pitanja razgraničenja sa susjedima, nego što bi da nema starih pisanih tragova o granicama.Dražava je, kako kaže, i preko Uprave za nekretninevodila bitku za svoju teritoriju. 

„Uprava za nekretnine raspolaže sa svim dokumentima od formiranja katastra na ovim prostorima. Od pisanih tragova – za granicu sa Albanijom, imamo dokumenta iz 1911. i 1912. godine, sa Kosovom iz 1932. godine, sa Srbijom iz 1913. godine, sa Hrvatskom odnosno Prevlakom sa prvim postojanjem zemljišnjih knjiga s kraja 19.tog vijeka... U našoj arhivi imamo katastarske premjere tokom proteklih decenija čitavog prošlog vijeka i tragom tih premjera obišli smo svaki pedalj naše teritorije, pronalazili kamene međaše, i bilježili. Ono što javnosti nije mnogo poznato, Uprava za nekretnine, odnosno njeni stručnjaci odigrali su veliku ulogu u utvrđivanju granica nakon obnove naše državnosti. Naravno, ne u političkom, nego u stručnom smislu“, kaže Kovačević.

DN: Što je bio posao Uprave za nekretnine kod utvrđivanja granica?

KOVAČEVIĆ: Mi smo raspolagali egzaktnim podacima na osnovu kojih je Komisija za razgraničenje radila. Bez tih podataka rad Komisije bi bio nemoguć. Zajedno sa svojim kolegom Velizarom Femićem prisustvovao sam brojnim sastancima, okruglim stolovima - sa jedne strane mi, sa druge komisija druge države, a na stolu svi raspoloživi podaci o granicama. Šta mislite, kako bi izgledalo razgraničenje sa Kosovom da nije bilo dokumenata kojima mi raspolažemo? A ona nijesu od juče, nego od 1932. godine, potom od 1952. i 1974.  godine. Sva mjerenja – od prvog do posljednjeg, poklopila su se sa našim podacima. Zato je u ovom slučaju sve čisto kao suza. Sa strane struke je tako, u politiku i političke odluke se ne miješamo. 

DN: Uprkos tome što su vlade Crna Gore i Kosova potpisale ugovor o granicama, pojavio se problem na Kosovu... 

KOVAČEVIĆ:  Taj problem nije naš. Mi smo, posredstvom stručne komisije, prezentovali svu dokumentaciju i tražili da se granice obnove na osnovu dokumenata i onoga što imamo u našim katastarskim knjigama. Međutim, osporili su dio Čakora, oslanjajući se na to što su nekada koristili katune na našoj teritoriji. U rožajskoj opštini postoje dokumenta koja potvrđuju da su ta domaćinstva koja su boravila u katunima, plaćala godišnji zakup za izdig stoke – pašarinu, ali je ta teritorija ipak naša. Moram da istaknem i svoj lični stav koji bi formulisao kroz uvjerenje da se teritorijalni integritet Crne Gore mora sačuvati, nesporno, ali kroz diplomatske odnose dviju država na fonu intezivne saradnje i redovnog dijaloga na visokom nivou, kroz tradicionalno dobre odnose Crne Gore i Kosova.

DN: Koja su najstarija svjedočanstva o granicama koja čuva Uprava za nekretnine?

KOVAČEVIĆ: Uprava za nekretnine raspolaže sa svim dokumentima od formiranja katastra na ovim prostorima, Od pisanih tragova koji se tiču granice sa  Albanijom, imamo dokumenta iz 1911 - 12. godine, sa Kosovom iz 1932 godine, sa Srbijom iz 1913. godine, sa Hrvatskom imamo zabilješke još iz vremena kada su se pojavile prve zemljične pred kraj 19. vijeka. To su sve originalna dokumenta i veliko, mogu reći bez pretjerivanja neprocjenjivo bogatstvo koje se čuva u arhivi Uprave. 

DN: Kako je teklo razgraničenje sa BIH?

KOVAČEVIĆ:Ja sam se uključio kasnije, u drugoj fazi razgraničenja. Taj proces je najduže trajao, što i  ne čudi, jer je taj granični pojas najduži - 150 km, dok je Kosovo je 80 km. Komisija BiH bila je šestočlana – po dva predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka. Vrlo kompleksan i zahtjevan posao. Uz to, osjetljivo pitanje, pitanje granica. Bilo je određenih osporavanja i dilema, ali argumenti su bili na našoj strani i ovo razgraničenje je uspješno završeno, na obostrano zadovoljstvo.Sada smo u fazi pregovora kako da obnavljamo granična obilježja,da bismo, kao svaki dobar domaćin, napravili ogradu oko svoje kuće, i to trajnu koja će da traje vjekovima. Dakle, da obilježimo teritoriju Crne Gore za naša buduća pokoljenja, u nasljeđe da dobiju čist proizvod našeg odgovornog i posvećenog rada. Taj cilj je od državnog interesa i mi smo mu dosledni. Postigli smo dogovor. Kada stručna  komisija napravi pravilnik, ući ćemo zajednički  u proces realizacije. Neće  biti  jednostavno, postoji dio granične teritorije koji je jako nepristupačan, ali, ulazimo u taj posao odgovorno i spremno.

DN: Pominjete neki dokumenat na kojem je potpis Nikole Pašića. O čemu se radi?

KOVAČEVIĆ:Sticajem okolnosti, u saradnji sa ambasadama Srbije i Crne Gore, došli smo do Ugovora o razgraničenju Kraljevine Srbije sa Kraljevinom Crnom Gorom, iz 1913. godine,koji je potpisan od  strane tadašnjeg predsjednika Vlade kraljevine Srbije, Nikole Pašića. U našoj je arhivi takođe, i kompletna i originalna dokumentacija o razgraničenju Kraljevine Jugolsavije sa tadašnjom Arbanijom, danas Albanijom. Imamo i rezultat premjera i razgraničenja iz 1922. godine, koju su radili evropski stručnjaci. Po tim graničnim linijama je povučena granica između Crne Gore i Albanije. 

DN: Da li je bilo nesporazuma u razgraničenju sa Albanijom?

KOVAČEVIĆ: Nije bilo nikakvih nesporazuma. Imali smo dokumente od prije više od sto godina, kao i one novijeg datuma.Radile su zajedničke komisije koje su obišle svaki pedalj granice na kopnu. Pronašli smo kamene međaše. Tu ima toliko interesantnih stvari i otkrića da bi nam trebao ogroman prostor da to sve pokažemo javnosti. Mislim da je korisno da se zna kakve dokumente čuvamo. Vrijednost tih dokumenata,  vidjela se, tek nakon obnavljanja države, odnosno nakon 21. maja 2006. godine.
Kada su u pitanju granice na vodi, Uprava za nekretnine nije nadležna za taj dio razgraničenja,  ali će svakako dati značajan doprinos,  jer  posjeduje podatke bez kojih ne bi bilo moguće povući tačnu graničnu liniju koja nas dijeli od susjedne države. 

DN: Šta je sa granicom sa Hrvatskom, odnosno sa Prevlakom Kakva dokumenta ima Uprava za nekretnine?

KOVAČEVIĆ:Ima dosta argumenata koje možemo, u nekom eventualnom međunarodnom sporu ili arbitraži da upotrijebimo i izvučemo povoljno rješenje u našu korist. I ranije sam izjavljivao da od prvih planova na ovim prostorima koje je radila Austrougarska, da je Prevlaka uvijek bila vojna baza, odnosno vojna teritorija. Prvo vojna baza Austrougraske, potom vojna baza Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, vojna baza Kraljevine Jugoslavije, pa vojna baza SFRJ.U nastavku pregovora između Crne Gore i Hrvatske neosporno je da moraju učestvovati i naše ekipe, odnosno naši stručnjaci, jer svi egzaktni podaci se nalaze kod nas. Čak i u slučaju međunarodne arbitraže.
Uprava za nekretnine je, kao što vidite, polazna tačka, osnov za rješavanje jednog od najznačajnijih državnih pitanja, pitanja granica. Imamo bogatu istorijsku dokumentaciju, dovoljno egzaktnu da se  sačuva svaki pedalj ustanovljene crnogorske teritorije, međutim, očuvanje dobrosusjedskih odnosa svakako predstavlja dodatnu odgovornost.

Komentari: 0

Novi komentar